Reakcija

Čini mi se da je Newton nešto govorio akciji i reakciji. Čak i uspostavio nekakav fizikalni zakon. No, očito je, da on i u društvenoj (da ne kažem duhovnoj) sferi ima svoju analogiju, pa tako i u onoj najprizemnijoj ljudskoj djelatnosti kojoj tepaju politika (da je ne bi imenovali onako kako priliči: demagogijom).

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

Moje oduševljenje hrvatskim premijerom iz dana u dan raste. Nedokazano Sposobni bio u BiH. Izjasnio se kako gdje. Ono što sam uspio upamtiti to je bila tek genijalna ideja o federalizaciji cijele BiH. Valjda mu je netko u Bruselju rekao da tako treba govoriti. Bakir mu je Izetbegović nježno prišapnuo da u Hrvatskoj napamet pričaju o ugroženosti Hrvata (misleći valjda da oni nisu ugroženi). Isto bih mu ponovio i ja, ali razlog je posve drukčiji; jer oni o toj ugroženosti pojma nemaju. I nije ih briga.

Kad bijaše s Hrvatima trudio se reći ponešto što bi oni voljeli čuti. Uglavnom da će ih Hrvatska i nadalje novčano podržavati. Kod onih kojima unatoč prijavama na natječaj nisu dobili ništa nije ni došao. Kod onih politički upućenijih mogao je čuti da ga je interesiralo kako je Hrvatima teško, no to i nije baš izgledalo uvjerljivo iz njihove osobne perspektive. One od kojih bi mogao čuti stvarno stanje većinom više i nisu u BiH (uostalom kao i u Slavoniji) kad bi to njega zanimalo. One koji preživljavaju nitko ništa i ne pita pa tako ni Plenković.

Sa Srbima se nešto izgleda nije ni susretao ili barem do mene nisu doprle takve vijesti. Ali gle čuda Srbi su ga najozbiljnije shvatili. Nije se Plenky ni vratio u Zagreb, a oni su mu preko svog utjecaja (i političke snage) u državnim organima poslali uzvratnu poruku o stanju stvari i federalizaciji na čitavom prostoru: uhitili deset Hrvata iz jedine obranjene enklave u Posavini (na čelu sa zapovjednikom obrane generalom Đurom Matuzovićem). I tako dok su mu jedni farbali jaja (Bošnjaci), drugi mu (Srbi) pokazuju da ih i zasukati mogu. Gdje si bio. Nigdje. Šta si radio?

Bosna i Hercegovina već odavno zahvaljujući našim prijateljima sa Zapada funkcionira kao država dva naroda (suvišnog naroda i manjina o kojima nitko i ne vodi računa). Ovaj suvišni narod nema više nikakva utjecaja u institucijama BiH tek neki njegovi članovi mogu pomoći Međunarodnoj da ona ponešto odradi što je zanima a neki mogu i ostvariti vlastiti probitak čak se i zauzeti za narod (u mjeri da se bore za održavanje privida o kojemu se ne tako davno pisao pa da se ne ponavljam).

A kako stoje stvari da se naslutiti iz činjenica da nakon tako uspješnog posjeta hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović kaže da je u BiH sve stalo te da ni Plenković ne može pomoći. On time tek Plenkyju odaje zahvalnost za prijateljstvo i nakanu (i izraze zabrinutosti onih oko njega) i gotovo da mu je poručio da mu je od toga samo još gore pa mu se zahvaljuje na pomoći s vapajem da mu više i ne pomaže. Inače je to tako sa Zapadom još od 2000., a moglo bi se toga naći i u ranijim godinama. Sve što su poduzeli u BiH bilo je na našu štetu. Hvala Zapad.

A kako stvari uistinu stoje? Lijepo.

Srpska politička elita u BiH je najavila referendum o osamostaljenju za 2018. godinu sa znakovitim upozorenjem ako ga ne budu morali i ranije provesti. Zapad kupuje Srbiju na način da će to Srbima u BiH i dopustiti ukoliko se Srbija odluči za euroatlantske integracije. Njihov položaj praktične samostalnosti u republici i podijeljene vlasti na razini BiH (unatoč svim pogodnostima) ih ne zadovoljava, jer se povremeno pojavi netko kao Plenky pa ih upozori da bi u izmijenjenim međunarodnim političkim okolnostima moglo doći do urušavanja takve pozicije. Ne boje se oni, naravno, Plenkyja nego onih koji bi kad bi htjeli uistinu nešto takvo mogli i poduzeti.

Bošnjačka politička elita (i o tome sam već pisao) čuva svoju republiku (koju iz kojekakvih razloga još tepaju Federacija) i nadaju se da bi jednog dana mogla se urušiti ona druga i tako cijela ne bi bila iz dva dijela nego jedna onako građanska i demokratska kako to samo oni znaju da bi mogla funkcionirati i postojati (mogući raj na zemlji). Ali kako znaju da se raju na zemlji teško mogu nadati bolje i golub u ruci (nego ništa).

Vrapca u ruci Hrvati nemaju davno je žrtvovan za obećanje konfederacije (i danas odlaze iz zemlje ili ih uhićuju u zemlji) a političke elite nam se bore da barem još jednom budu izabrane (i da se makar zajamči da one koje je hrvatski narod izabrao budu hrvatski predstavnici u vlasti).

Rusija malčice komplicira stvari jer ne želi dići ruke od Srbije (koja glumi da joj se žuri na Zapad kako bi se ostvarila samostalnost RS-a), a žao joj je majčice Rusije jer znaju da u njoj imaju stvarnog prijatelja. Mogu li Srbi otići na Zapad i ostati miljenicima Rusije (veliko je pitanje). Kad bi se Srba pitalo oni bi fingirali da idu na Zapad s nadom da je zemlja okrugla i da će tako u konačnici ipak završili na Istoku (kamo srce teži). Mnogo toga ovisi o raspodjeli geostrateških interesa na internacionalnoj razini pa se u bitki velikih mali sklanjaju pod stol (ali to ne znači da i šćućureni ispod stola u uplašenom srcu ne uzgajaju nadu).

U Hrvatskoj još ne teče med i mlijeko, ali samo što nije. Jer kad Miljanić ili Bernardić osvoje Partiju za ministra unutarnjih poslova izbrat će Ranka Ostojića (ako ih hrvatski narod vrati na vlast), jer ovi navodno narodnjaci (kako Šeks kaže i ljevica i centar i desnica), očito je, vlast ne znaju imati. A kako ćeš je imati kad ti unutarnji sigurnosni sustav i dalje vodi netko iza Mosta, kadrovsku politiku Šeks, Bebić i Pupovac, a vanjsku Plenky i Štir kojima je prioritet federalizirati BiH (e baš bi mi bilo drago vidjeti kako će to izvesti; prvi učinak je već poznat: uhićenje desetorice).

Hoće li i kada doći vrijeme da se Hrvati organiziraju u jednu demokršćansku opciju (koja bi znala imati vlast)? Ne znam. Ali bilo bi mi drago.