‘Bolest poljupca’ koja se širi slinom zaražene osobe

Infektivna mononukleoza je akutna virusna bolest koja pogađa B limfocite. Prate je vrućica, upala ždrijela, povećani limfni čvorovi i umor. Rani prijenos u djetinjstvu češći je među nižim socioekonomskim skupinama i na mjestima gdje su ljudi prenapučeni.

Infektivna mononukleoza je virusna bolest koja pogađa krvne stanice nazvane B limfociti. To je akutna bolest uzrokovana Epstein-Barrovim virusom (EBV) obilježena vrućicom, upalom ždrijela (faringitisom), povećanim limfnim čvorovima (limfadenopatijom) i umorom. Poznata je pod nazivom bolest poljupca. EBV se širi slinom zaražene osobe. Ljubljenje i kontakt s rukama ili igračkama koje su natopljene inficiranom slinom su uobičajeni načini širenja virusa. Rani prijenos u djetinjstvu nastaje češće među nižim socioekonomskim skupinama i na mjestima gdje su ljudi prenapučeni. EBV se nalazi u slini (grlo i ždrijelo) bolesne osobe i izlučuje se u slini do jedne godine poslije infekcije. Nakon prve infekcije, virus ostaje unutar domaćina doživotno, a povremeno se može reaktivirati i izlučivati iz grla i ždrijela. Širenje virusa je jače u bolesnika sa smanjenim imunitetom (osobe inficirane HIV virusom ili kod primalaca organa).

Prijenos i simptomi bolesti

Virus se prenosi slinom, no ne mora uvijek posrijedi biti poljubac kao prijenosnik zaražene sline. Bolest je moguće dobiti i kapljičnim putem kad inficirana osoba kašlje ili kiše, pijenjem iz iste čaše ili jedenjem istim priborom koji je rabio zaraženi. Ipak, infektivna mononukleoza nije toliko zarazna kao, primjerice, obična prehlada. Žrtve težeg oblika mononukleoze najčešće su adolescenti i mlađi odrasli ljudi, dok djeca obolijevaju od blažeg oblika, s manje simptoma, tako da bolest kod njih često prođe neopaženo.

Četiri do osam tjedana nakon infekcije pojavljuju se prvi simptomi: malaksalost, gubitak apetita i zimica koji po nekoliko dana prethode početku upale grla, vrućice i povećanja limfnih čvorova. Teški oblik upale grla obično natjera bolesnike da potraže medicinsku pomoć. Povremeno će bolesnici zamijetiti samo vrućicu ili povećane limfne čvorove ili će u njih biti prisutna samo jedna od komplikacija. Većina bolesnika tuži se na glavobolju i malaksalost. Obično se bolesnik javlja s umorom koji traje nekoliko dana, a iza toga slijedi vrućica (oko 39.5° C s najvišim vrijednostima poslijepodne ili navečer), ponekad jaka upala ždrijela (nalikuje streptokoknoj angini), i povećani limfni čvorovi (obično simetrično s prednje i stražnje strane vrata). Limfni čvorovi se najčešće smanjuju tijekom tri tjedna. Umor je najtvrdokorniji simptom. Većina bolesnika se za 3-4 tjedna osjeća dovoljno dobro za povratak u školu ili na posao, ali poneki bolesnici mjesecima mogu osjećati iscrpljenost, smetnje koncentracije i nemogućnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Obično su to bolesnici koji su imali blagi početak bolesti, bez teškog oblika upale grla i visoke vrućice. Od ostali laboratorijskih nalaza tipično je umjereno povećanje razine jetrenih enzima (transaminaza). Definitivna dijagnoza se postavlja serološkim pretragama, kojima se dokazuje prisutnost protutijela protiv EBV-a. Bolest najčešće prolazi bez komplikacija. U vrlo malom broju slučajeva dolazi do težih promjena u krvnoj slici (leukopenija, trombocitopenija), do meningitisa, encefalitisa, miokarditisa itd. Ruptura slezene je izuzetno rijetka komplikacija, do koje može doći zbog udarca u trbuh kod izrazitijeg povećanja slezene. Ponekad su zahvaćeni jetra i slezena (povećani). Rijetko se mogu naći: makulopapularni osip, žutica, natečenost očnih kapaka i osip na nepsu. Simptomi počinju 30 do 50 dana nakon izlaganja. Mnogi ljudi (posebno mlađi i djeca) imaju samo blage simptome slične prehladi. Vjerojatnije je da starija djeca i mladi ljudi imaju simptome. Simptomi mogu potrajati od jednog do nekoliko tjedana. Bolest je vrlo rijetko fatalna.

Testiranje krvi

Posumnja li liječnik na infektivnu mononukleozu, može na temelju izraženih i nedvojbenih simptoma odmah postaviti dijagnozu, ali i provesti testiranje krvi. To se čini kako bi se otkrili ili povišeni limfociti ili protutijela na virus Epstein-Barr. Povišeni limfociti neće potvrditi infektivnu mononukleozu, nego samo ojačati sumnju na nju. Konkretnije rezultate daje testiranje na protutijela, iako ne otkriva prisutnost virusa u prvom tjednu zaraze, jer se u tako kratkom vremenu protutijela još nisu stvorila. Međutim, nakon pojave simptoma, test gotovo uvijek detektira protutijela. Osim nabrojenih simptoma, dijagnozu potvrđuju sljedeći laboratorijski nalazi:povišen broj leukocita, povećan broj atipičnih limfocita (kod 75 % oboljelih). Limfociti su vrsta bijelih krvnih stanica koji se u ovoj bolesti razlikuju od normalnih – povećani su i promijenjena im je jezgra. Postojanje heterofilnih antitijela (u 50 % djece i do 95 % odraslih). To su antitijela na ovčje eritrocite koji se dokazuju tzv. monospot testom. Blaga granulocitopenija (smanjenje broja granulocitnih leukocita), blaga trombocitopenija (smanjenje broja trombocita), blagi porast imunoglobulina IgM, IgG i IgA, blagi rast jetrenih enzima i prisutnost EBV-specifičnih antitijela – ovi serološki testovi sa sigurnošću dijagnosticiraju EBV infekciju, a mogu se napraviti odmah ili ako su gore navedeni nalazi proturječni.

Terapija i liječenje

Većina tegoba uzrokovanih infektivnom mononukleozom prolazi u roku nekoliko tjedana, no neke osobe bolje se osjećaju tek nakon dva do tri mjeseca. Protiv infektivne mononukleoze nema specifične terapije koja bi uništila uzročnika, nego se propisuju mirovanje, puno tekućine i lagana hrana dok se organizam sam ne obračuna s virusom. No, radi ublažavanja pratećih tegoba, koriste se lijekovi, primjerice kortikosteroidi za smanjenje otečenosti grla i tonzila, analgetici za ublažavanje bolova u grlu i glavobolje ili antipiretici za snižavanje povišene tjelesne temperature. Kako bi se ublažila bolnost grla, preporučuje se i grgljanje tople slane vode nekoliko puta dnevno. Iako se sama bolest kao virusna infekcija ne može liječiti antibioticima, od bolesti oslabljen organizam pogodno je tlo za razvoj sekundarne, bakterijske infekcije sinusa ili tonzila, pri čemu je obično riječ o streptokoknoj infekciji, koju tada liječimo antibioticima. Strpljivo mirovanje uz pridržavanje liječničkih uputa najbolje je jamstvo da do komplikacija neće doći. Glavno uporište liječenja je olakšati simptome. Upute za liječenje uključuju: odmor, uzimanje puno tekućine, a jaku grlobolju može ublažiti već spomenuto grgljanje slanom vodom, ili cuclanje pastila za grlo ili tvrdih bombona. Možete uzeti paracetamol, acetilsalicilnu kiselinu, ibuprofen ili diklofenak za olakšavanje bolova i vrućice. Nemojte davati acetilsalicinu kiselinu djeci jer može dovesti do teškog stanja koje se naziva Reyev sindrom. Reyev sindrom je ozbiljna bolest koja može dovesti do smrti. U većini slučajeva nije potrebno drugo liječenje osim odmora. (Izvor: plivazdravlje.hr).

Više od 90% slučajeva infektivne mononukleoze je bezopasno i nekomplicirano, ali umor i slabost koji traju mjesec ili više nisu neuobičajeni. Kod starijih od 30 godina bolest može biti ozbiljnija i trajati duže.

Komplikacije bolesti

Najozbiljnija komplikacija je puknuće slezene, organa koji uz jetru snosi najveći teret virusnog udara. Bol ispod lijevog dijela prsnog koša upućuje na zahvaćenost slezene i potrebu za žurnom liječničkom intervencijom. Naprsla slezena izaziva snažno krvarenje i ubraja se u hitne slučajeve. Da bi se izbjeglo puknuće slezene, valja pričekati barem mjesec dana od prestanka simptoma do ponovnog povratka energičnom vježbanju, dizanju tereta, napornom radu po kući ili u vrtu i sličnim aktivnostima. Dok je puknuće slezene rjeđa komplikacija, češća je dehidracija, zbog nedovoljnog unosa tekućine. Mnogi oboljeli suzdržavaju se od pijenja zbog bolnoga grla. Usto, zabilježene su i anemija (smanjenje broja crvenih krvnih zrnaca i hemoglobina), žutica i neurološke smetnje.