Parabole u ovonedjeljnom Äitanju iz EvanÄ‘elja po Luki (15,1-32) , o izgubljenoj ovci, o ozgubljenoj drahmi, te parabola o izgubljenom i naÄ‘enom sinu i brižnom ocu, sve su to parabole o Božjoj brizi u svezi onog Å¡to je izgubljeno.
Opažamo veliku radost, nebesko slavlje kao posljedicu uspješne potrage.
Ali krenimo od poÄetka.
Ljudi koje je druÅ¡tvo odbacilo i s prezirom na njih gledalo, doÅ¡lo je Äuti Isusa.
I uvijek standardni prizor – vjerski prvaci prosvjeduju.
„Zašto se ti, Isuse, neprestano petljaš s griješnicima? Uvijek si s njima. Jedeš i piješ s njima. Pa kakva si ti to religiozna osoba? Na koncu konca svrha je religije razdvojiti ljude. Razdvojiti griješne od pravednih, a ti stalno s griješnicima?“
Da bi potvrdio koliko su ovi „grijeÅ¡nici“ vrijedni Bogu, Isus priÄa tri priÄe.
Svaka priÄa bilježi bol gubitka, napor potrage i radost pronalaska neÄeg Å¡to je nekome od velike vrijednosti.
U svakoj od ovih priÄa vidimo sliku Boga.
Vidimo Boga Oca koji ljubi svoju djecu, koji se raduje svakoj izgubljenoj duši koja je pronađena.
Kako onda tako i danas, danas možda kao rijetko kada, ljudi ne prihvaćaju s odobravanjem postupke pastira koji je izgubio ovcu, žene koja je izgubila drahmu i oca kojemu se je vratio izgubljeni sin.
Nitko od nas niÅ¡ta od svega toga nikada ne bi uÄinio!
Priznajmo. Nitko. Pa to je za nas suludo.
Čisti je to gubitak vremena i loš „biznis“.
Ostaviti nezaštićeno 99 ovaca, a tražiti jednu?
Okrenuti Äitavu kuću zbog jedne drahme?
Pa joÅ¡ onda viÅ¡estruko potroÅ¡iti na Äašćenje?
Ma dajte. To nema veze s dobrim gospodarenjem.
A opet ovaj sin?
Molim vas.
Malo razuma bi ovdje dobro došlo.
I poslovne logike.
Ali ove tri priÄe nisu priÄe o tome kako se mi ljudi ponaÅ¡amo.
Ovo su priÄe o tome kako se Bog ponaÅ¡a.
Bog je pastir koji traži, Bog je žena koja traži i Bog je otac koji Äeka.
Kako se samo ova definicija Boga kosi s našim suvremenim poimanjem Boga.
Kakav je za nas Bog?
Za nas je Bog velik i dalek.
Jako, jako dalek. Bog je po nama tamo negdje, daleko. Gore negdje. Visoko.
Mi rezoniramo: „Bog je pokrenuo ovaj svijet, postavio je određene prirodne zakone i svijet funkcionira, manje više dobro i Bog je otišao – u mirovinu.“
Ali Isus sada priÄa neÅ¡to drugo.
Govori nam o Bogu koji ne miruje.
Bog traži, traži i traži i Bog – nalazi.
Isus na pitanja i na mrmljanja farizeja odgovara da je doÅ¡ao potražiti i spasiti izgubljene. Dok se mi na sve moguće i nemoguće naÄine pokuÅ¡avamo odaleÄiti od Boga, Bog je onaj koji gleda kako doći do nas.
Isus Krist je najveći Božji Äin da nam se približi.
Isus Krist nas traži kako bi nas vratio Bogu.
Kada se povede rijeÄ o nama i Bogu onda moramo govoriti o Bogu koji dolazi k nama u Isusu Kristu, u onome koji ne prepuÅ¡ta sve iskljuÄivo nama ljudima.
I nije gotovo između nas i Boga sve dok Bog ne kaže da je gotovo.
Ma koliko se mi ponekad upirali odaleÄiti se od Boga, Bog ne odustaje od nas.
Bog je onaj koji traži i koji nalazi.
I hvala Bogu da naÅ¡a veza s Bogom ne ovisi iskljuÄivo o nama.
I hvala Bogu što mi imamo, ne samo Boga koji nas voli onakve kakvi jesmo, nego nas i traži tamo gdje jesmo.
PriÄa župnik o svom susretu s jedno župljankom koja se je nakon dužeg izbivanja i nedolaženja u crkvu opet pojavila na misi.
„Kako ste, gospoÄ‘o, odluÄili vratiti se nakon tolikog vremena?“
„Nisam ja odluÄila vratiti se. Bila sam jednostavno dovuÄena ovdje.“
„Pa tko vam je to uÄinio? Tko vas je dovukao?“
„Toliko sam vremena u svom životu pokušavala pobjeći od Boga, a onda sam prošla kroz ružan razvod i Bog me je stjerao u kut, zgrabio me i evo me – tu sam.“
Što reći na sve ovo?
Možda jedno – ako pokušavate pobjeći od Boga, dok budete bježali kroz život, osvrnite se preko svog ramena i pogledajte.
Možda ugledate Boga koji ne odustaje i koji vas uporno traži.
Još nešto.
Nemojmo nikada zaboraviti da pronalazak izgubljenog i samog Boga iznimno raduje. Bog se tada jako veseli.
Å to to potiÄe Boga na veselje?
Isus nigdje ne kaže da se Bog veseli naÅ¡im dobrim djelima, pa niti da se raduje naÅ¡im molitvama ili pjesmama koje u crkvi pjevamo. Isus Äak ne kaže da pobožnost pravednika daje nebesima razlog za slavlje.
U biti Isus kaže da ako želite da Bog priredi feÅ¡tu na nebu, sve Å¡to trebate uÄiniti jest dovesti nekog tko se je izgubio – kući.
I svaki put kada se to dogodi – nebesa slave.
Isus je svojim životom pokazao Å¡to to raduje i veseli Boga. DoÅ¡ao je na zemlju i gazio je po praÅ¡ini kako bi pronaÅ¡ao one koji su se izgubili. I kada bi ih pronaÅ¡ao Isus bi ih pokupio, oÄistio i vratio ih u Božje ruke gdje i pripadaju.
Isus nije gubio vrijeme u beskorisnim nadmudrivanjima s vjerskim vođama.
Isus nije tratio svoje dane s bogatima, moćnima i slavnima.
Isus je dolazio izgubljenima, slomljenima, slabima, bolesnima.
Dolazio je gladnima, umirućima i odbaÄenima i pokazivao im da Bog ne može zaboraviti da su bili izgubljeni i da je Bog s nestrpljenjem iÅ¡Äekivao dan kada će se oni pojaviti pred kućom Oca svojega.
I ako je to ono Å¡to Boga ponajviÅ¡e veseli i raduje i ako je to ono Å¡to je Isus uÄinio za nas, onda mi se takoÄ‘er Äini da bi to isto i nas trebalo radovati i veseliti.
NaÅ¡e je poslanje Äiniti ono Å¡to je Isus Äinio – sebe koristiti kako bi pokazali drugima put do OÄeve kuće i drugima govoriti o Božjoj ljubavi.
Svakoga dana mi susrećemo izgubljene ljude. Bogu je neizmjerno stalo do tih ljudi. Boga Äini tužnim Å¡to oni nisu joÅ¡ kod kuće.
I ako mi zagrlimo nekoga od njih i ako mi kroz svoje vrijeme i služenje i svjedoÄenje dovedemo te ljude do doma kojeg je Bog za njih pripravio, naÅ¡ će nebesko Otac biti sretan.
I pozvati će sve anđele neka se okupe i nebesa će slaviti.
Pozorno osluhnite i možda Äujete pjesmu i smijeh.
To nebesa slave.
I znati ćete da i vi imate udjela u toj radosti.
Znati ćete da ste razveselili Oca svojega.
I niÅ¡ta, ma Å¡to god vi drugo uÄinili, ne će od toga biti važnije.
Ivica Ursić