Zbog multiple skleroze nije imala izglede ni za hodanje, a postala je vrhunska trkačica

Nakon ovakve dijagnoze i bolesti nije zapala u depresiju. Dapače, otiÅ¡la je kod svog Å¡kolskog atletskog trenera i rekla mu: “Želim trčati. Brzo. Jako brzo”.

Ljudi često previše razmišljaju o svojim problemima, a premalo o svojim talentima. Životno pravilo, koje su koristili naši stari glasi: “Čemu posvetiš pažnju, to i raste”. Priča koju vam donosimo je podsjetnik na baš tu važnu lekciju, za sva vremena i sve naraštaje.

Kayla Montgomery ima 20 godina. Voli trčati, što je ne svrstava u posebne osobe no njena životna priča je veoma posebna. Kao vrlo živahna djevojčica do prije četiri godine voljela igrati nogomet. Ali na jednoj školskoj utakmici se povrijedila i osjetila čudne žmarce u stopalima. Noge su joj zatim utrnule. Nakon što su doktori obavili opsežne pretrage roditelje su šokirali dijagnozom kako njihovo dijete ima multiplu sklerozu (MS).

Multipla skleroza

Stručnom terminologijom pojašnjeno MS je neurodegenerativno oboljenje, autoimuna bolest koja najviše napada bijelu masu oko centralnog živčanog sustava. Ukratko, poruke iz mozga prema ostatku tijela dolaze do svog cilja sa zakašnjenjem, ili sa greškama, ili uopće ne dođu. Tijelo počinje “napadati” samo sebe. Uzroci ni do dan danas nisu otkriveni. Kao niti lijek. A MS gotovo nikad ne smanjuje svoje simptome. U većini slučajeva dolazi do potpunog otkazivanja pokreta ekstremiteta, do potpunog invaliditeta. Kayli su noge počele otkazivati poslušnost. Osam mjeseci ništa nije osjećala u njima. Lijekovi su počeli olakšavati njezin užas, no žmarci i osjećaj otupljenosti pojavili su se iznova. No, ova djevojčica je napravila nešto sasvim nevjerojatno. Nakon ovakve dijagnoze i bolesti nije zapala u depresiju. Dapače, otišla je kod svog školskog atletskog trenera i rekla mu: “Želim trčati. Brzo. Jako brzo”.

Trčanje

Kayla nije bila nikakav poseban trkač, a čim bi pretrčala oko kilometar i pol, potpuno je gubila osjećaj u nogama. Snagom volje slala je impulse u donji dio tijela, pa dok se u gornjem dijelu tijela osjećala kao svi trkači, noge su joj išle same. Dokle god ju je njena vjera vodila. Trčala je šest dana u tjednu. Sedmi je, kako je to i učila u kršćanskoj školi u Sjevernoj Karolini, posvećivala Bogu. “Kako sam blagoslovljena što mogu trčati! MS je potpuno nepredvidljiva i baš zato je moja pokretljivost jedan nevjerojatan blagoslov. Odlučila sam ga prigrliti i ne gubiti ni jedan jedini dan dok još mogu hodati”, rekla je Kayla. No, čim se Kayli temperatura tijela podigne zbog fizičkog napora ona više ne osjeća noge. Disanje je teško zbog napora, čitavo tijelo daje znakove umora koje osjećaju i vrhunski trkači, ali samo zahvaljujući njezinoj vjeri i optimizamu da može dalje – njene noge je i dalje nose. Kad stigne do cilja, poslije pretrčanih 5000 metara, padne vrišteći i uplašena, jer tada je svjesna da uopće ne osjeća svoje noge. I posle svake utrke ne zna hoće li ih opet osjetiti…

“Pomozi mi! Moje noge, gdje su moje noge?!”, ovako glase njene riječi poslije jedne od utrka koju je zabilježio ESPN u svojoj emisiji “E:60”.

Tada je Kayla pala u naručje trenera Cromwella, koji ju je, kao i poslije svakog nastupa, podigao od zemlje, nosio pokraj staze i ledom joj trljao noge. S vremenom bi se temperatura spustila, a ona bi uzdignute glave išla prema izlazu. Kayla ponekad pobijedi vršnjakinje, ponekad ne. Ali ne odustaje. Baš zbog te vjere i zahvalnosti na svemu što ima, čak i u situaciji u kojima bi mnoge od nas očaj savladao, četiri godine nadljudske borbe dovele su je do – državnog prvenstva za srednjoškolke!

Nevjerojatna pobjeda 

Posljednja Kaylina srednjoškolska utrka je bila za pamćenje. Patrick Cromwell ju je kao i na svakoj utrci prije, pokraj staze cijelo vrijeme bodrio i hrabrio. No, usred gužve u kojoj se našla, nakon samo stotinjak metara od starta Kayla je pala i svi su je prestigli. Ali ova hrabra djevojka nije odustala. Ustala se i krenula trčati kao nikada! Prestigla je jednu suparnicu, pa drugu, desetu, petnaestu, a onda i prvu. Kayla je u ovoj utrci pobjedila.

“Ne znam koliko ću još moći trčati, a bome niti koliko ću se moći kretati. Ali, čak i kada ne budem više mogla, osvrnut ću se kroz što sam prošla i reći ‘Vidi što je sve moguće kada se vjeruje!”, tvrdi Kayla, javlja Daily Mail.

Gora Tabor 

Srednja škola koju je Kayla završila zove se Mount Tabor ili prevedeno Gora Tabor. Na pravoj gori Tabor se nalaze dva hrama, pravoslavni i katolički, koji su tamo podignuti jer se tamo Isus Krist pred odabranim učenicima preobrazio. Uplašenim apostolima koji su tada začuli glas Božji Učitelj je rekao “Ustanite i ne bojte se!”. I Kayla Montgomery ustane svaki put unatoč strahu. Ova hrabra djevojka se samo sjeti svojih iskustava i riječi: “Vidi što je sve moguće kad se vjeruje!” i ne dozvoljava strašnoj bolesti s tisuću lica poput multiple skleroze da joj uništi duh. Uz vjeru i pozitivno razmišljanje sve je moguće!