Bajić nije našao ni osnovu za podizanje optužnice, a Nijemci traže doživotnu robiju!

Suđenje u Münchenu privodi se kraju, a već je sada sasvim izvjesno da Perkovića i Mustača, dojučerašnje Bajićeve štićenike, očekuju drakonske kazne, posebice nakon što je Tužiteljstvo proširilo optužbu i na djelo sudjelovanja, a ne samo pomaganja u ubojstvu. Na kraju tog postupka bilo bi dobro sumirati i Bajićevu političko-pravosudnu karijeru, koja je obilježila zadnjih dvadesetak godina hrvatskog pravosudnog sustava. Ali pitanje je hoće li to ikada biti moguće, s obzirom da je razina političke volje da se to napravi po prilici jednaka razini političke volje da se 2013. godine udbaške čelnike izruči Njemačkoj.

Nedodirljiva zvezda crvenog pravosuđa

Mladen Bajić došao je na mjesto glavnog državnog odvjetnika za vrijeme Ivice Račana, na prijedlog svog splitskog prijatelja Ranka Ostojića. Upravo će se Bajićev „splitski krug“, koji se do sada tako dobro čuvao podalje od javnosti, pokazati kao vrhunsko interesno udruženje koje je penetracijom u sve važnije ustanove i spregom sa u pravilu korumpiranim političarima uvijek znalo ostvariti svoje interese i zaštititi svoje „posrnule članove“. Nakon poraza Račanova SDP-a Bajić se odmah stavio na raspolaganje Sanaderu, pomažući mu u osvajanju najjače hrvatske stranke i porobljavanju državnih ustanova. Nakon što je odbacio čak i kaznenu prijavu koju je protiv samog sebe podigao Glavašev pobočnik Drmić, radi krađe glasova na Saboru stranke u korist Sanadera, postao je nijemi svjedok svih Sanaderovih krađa, njegov ortak u izdaji svih državnih i nacionalnih interesa prilikom progona hrvatskih branitelja i generala, te dodvorica svih američkih veleposlanika koji su ikada stolovali u Hrvatskoj. Njih, na žalost, nikada nije zanimalo funkcioniranje pravne države u Hrvatskoj. Naprotiv, naše pravosuđe im je bilo zanimljivo samo ako je politički korisno i upravljivo. Bajić se u tu potrebu savršeno uklopio. U zamjenu za ono što on naziva „konzultacijama“, Amerikanci „korisnim brifiranjem“, a svaki normalan Hrvat nedopustivim podčinjavanjem jedne od najvažnijih pravosudnih institucija političkim utjecajima, Bajić je mogao sve. On je mogao ne procesuirati nikoga za Škabrnju i Borovo Selo, ne izvesti nijednog ratnog silovatelja pred sud, nikada istragama ne obuhvatiti zapovjednike JNA, amnestirati tisuće srpskih zločinaca a istovremeno predvoditi bestijalan lov na hrvatske branitelje, i dopustiti da general Đuro Brodarac umre kao pas u zatvoru… a da nitko iz Sanaderova, Kosoričina i Karamarkova HDZ-a ne digne glas protiv toga, barem ne na način da se s takvom praksom prekine.

Kako je kriminal ugradio u sustav

Uzrok potonuća svih hrvatskih institucija u nepotizam, kriminal i izdaju u prvom redu leži u onome što je, bolje rečeno što nije, radilo hrvatsko pravosuđe. Nakon što je „legalizirao“ Mesićevu, Račanovu, Sanaderovu i Karamarkovu izdaju i osigurao pravosudne pokriće za izručivanje kompletne državne i vojne arhive kako bi se u Haagu osudio Tuđmanov „udruženi zločinački pothvat“, stvari su dalje tekle kao na traci. Stranke su nam sve više počele sličiti na kriminalne organizacije u kojima su ni od koga ometani mafijaški bossovi radili svoje kadrovske križaljke za upravljanje državom i njenim resursima. To je širom otvorilo vrata trećerazrednim klimavcima lopovskih sklonosti bez ikakve političke vizije, da se uključe u „sustav“ i potpuno ga premreže. Sanaderu su kriminal omogućile ljudski ništarije iz vodstva stranke, koji će u svim kasnijim procesima za nedjela kojima su osramotili stranku i državu na sva pitanja odgovarali s „ne sjećam se“. Bilo je to dovoljno da Bajić sve Sanaderove suradnike maksimalno „pokrije“, iako mu je zadatak bio da ih razotkrije. Jarnjak, koji je priznao kazneno djelo krivotvorenja službenih financijskih izvješća i koji je bio odgovorna osoba za financijsko poslovanje stranke, nije ni pozvan na saslušanje, Kalmeta još nije imao prvo ročište nakon podizanja optužnice koja kasni gotovo čitavo desetljeće, Šukerovi predmeti, kojih ima na desetke, hvataju prašinu, slučaj Vesne Škare Ožbolt je otišao u zastaru, Granićeve nepodopštine nisu kažnjene jer su dokazi naglo nestali, Mesić, kojeg je Šestak prokazao kao osobu koja je intervenirala za kredit SMS-u (što je ovaj u javnosti i priznao), nije ni obuhvaćen postupkom u kojem se utvrđivala krivnja za taj Podravkin plasman, Šeparović je završio kao predsjednik Ustavnog suda, Hrvatin, koji je jedva izbjegao pritvaranje zbog dogovaranja mita i dalje je predsjednik ne samo Vrhovnog suda, nego i Državnog izbornog povjerenstva…

Perkovića i Mustača oslobodio svake odgovornosti

Ako njemački sud uistinu osudi Perkovića i Mustača za pripremu i sudjelovanje u ubojstvu, kako će Bajić, koji ih je najprije oslobodio a onda uporno obijao izručiti, objasniti da su u identičnoj pravnoj stvari, u kojoj je događaj o kojem se radi isti, u kojem je činjenični opis djela isti, u kojem je zakonska oznaka djela ista – donesene ne različite, nego potpuno oprečne odluke. Bajić oslobađanje od svake odgovornosti, a Nijemci doživotni zatvor? Upravo u rasponu između ova dva moguća pravosudna pravorijeka je raspon između onoga što u Hrvatskoj predstavlja Bajićevu pravdu i pravde koju Hrvatska treba prije no što se uguši u vlastitom blatu. Bajić i njegovi ortaci napravili su u Hrvatskoj sustav koji počiva na odustajanju, na „zamoru materijala“. Oni predmete razvlače, tovare desetke tisuća stranica materijala, izlažu nedužne progonima, a kriminalce – uključujući i ubojice, zaobilaze u širokom luku – i računaju na kolektivnu amneziju. Sustav na koncu i uspijeva, jer na kraju zaista ostanu samo oni kojima je jedina stvar u životu postalo dokazati da je sustav pogriješio, ali ne zbog propusta nego s namjerom, i oni koji puni putra na glavi na prestaju govoriti kako ga „treba pustiti da radi svoj posao“. Baš kao što su ga tako dugo puštali Perković i Mustač. Takve situacije rađaju kod građana najprije nezadovoljstvo, a onda i duboku depresiju. Ako njemački sud donese očekivani pravorijek bit će to krunski dokaz evidentne zlouporabe položaja našeg najdugovječnijeg glavnog državnog odvjetnika, nakon čega trebaju slijediti razrješenje i trenutni otkaz iz službe. To će se, naravno, nastojati izbjeći, jer bi time bila otvorena Pandorina kutija Bajićevih marifetluka i svih štetnih radnji kojima je kršio ne samo ljudska prava i temeljne slobode pojedinaca, nego i narušavao same temelje države i njenog pravnog sustava.

Uskoro ćemo imati i Lex Bajić?

Podsjetimo: dvije godine Hrvatska je pregovarala o članku 23 o pravosudnoj suradnji unutar kojeg stoji da DORH treba zastupati državno odvjetništvo zemlje koja traži izručenje. U ovom je slučaju DORH odbio zastupati svog klijenta, Saveznu Republiku Njemačku, proglasio je dokumentaciju kojom oni raspolažu irelevantnom sa stajališta standarda suđenja u Hrvatskoj, a promijenjeni iskaz Perkovićeva suradnika Sindičića dovoljno relevantnim za osporavanje čitavog procesa u Njemačkoj. Nakon toga je Bajić, zastupajući njemačko državno odvjetništvo, učinio nešto nezamislivo: sudsko rješenje kojim se odbija Mustačevo izručenje postalo je pravomoćno jer se Bajić na njega nije žalio, dok se na pozitivnu odluku o Perkovićevom izručenju žalio. U pogledu Europskog uhidbenog naloga do izražaja je došao sav voluntarizam kojega u pravnom sustavu ne smije biti, a koji je kod nas namjerno produciran da bi se moglo „loviti u mutnom“ i politički arbitrirati.

Bajićev i Orsatov manevar sa zastarom

Do zahtjeva za izručenjem Perkovića i Mustača imali smo četiri donesene presude o izručenjima u kojima su primijenjena dva različita stava. Jedan se pozivao na čl. 10 Zakona o EUN-u (na koje se pozivao sudac Turudić) po kojem se dvostruka kažnjivost ne propitkuje za 32 djela koja se nalaze na popisu, a u to ulazi i propitkivanje zastare. Nekoliko mjeseci prije toga sudsko vijeće Vrhovnog suda zauzelo je u istoj stvari potpuno suprotan stav, po kojem zastara ne može biti obuhvaćena pitanjem „dvostruke kažnjivosti“, pa je Bajić tumačio da su ti rokovi za Perkovića i Mustača prošli. Sudsko vijeće u Velikoj Gorici je, u skladu s tim Bajićevim „načelom“ išlo na obaveznu primjenu čl. 20, stavka 2, točke sedam Zakona o europskom uhidbenom nalogu, koji kaže da se neće udovoljiti nalogu ako je po domaćem pravu nastupila zastara. Problemi su nastali nakon pritiska Vivian Reding, europske povjerenice za pravosuđe, nakon čega je došlo do promjene Zakona o pravosudnoj suradnji. No i tu su se Orsat Miljenić, tadašnji ministar pravosuđa, i Mladen Bajić pobrinuli da se zastara iz članka 21, kao fakultativni razlog za neudovoljavanje EUN-u, prebacila u apsolutni obligatorni razlog. Ta „greška“ u zakonu, koja je prkosila europskoj pravnoj stečevini, nije napravljena nesvjesno jer, kako je to u jednom javnom nastupu tada istaknuo profesor Žarko Puhovski, nemoguće je da ljudi koji su zakon pisali nisu toga bili svjesni, odnosno da su „toliko glupi“. Tako je, od strane Kukuriku koalicije, koja je tada imala većinu u parlamentu, uz svesrdnu Bajićevu potporu, napravljen zakon koji je politički smišljen da štiti partijske ubojice, nasuprot logici koja nalaže da prihvaćajući jurisdikciju suda druge države EU-a prihvaćamo i rokove zastare te države. Nijemci na kraju nisu sebi dopustili da pravosuđe druge države dovodi njihovo u sumnju, samo kako bi onemogućili da se protiv, sada već dokazanih sudionika u ubojstvu, uopće vodi postupak.

„Kreativne“ zakonske rupe za lov u mutnom

Jedan od većih problema Bajićeve ostavštine, za koju je od Ive Josipovića dobio najviše državno odličje, je i nakaradni Zakon o kaznenom postupku. Da je nakon donošenja ZKP-a 2008. samo 5 članaka Zakona proglašeno neustavnim to bi već bilo vrlo neugodno. Kod nas se dogodilo da je u zakonskom tekstu kojim se dira u esencijalna prava, nakon predugog ustavnog postupka (Ustavni sud je svoju odluku o tom zakonu donio tek 19. srpnja 2012.) sud proglasio čak 43 odredbe toga zakona neustavnim. Sporni zakon je usvojen iako je u vrijeme njegova donošenja sam ministar pravosuđa, prof. teorije države i prava Šimonović, izjavio da taj zakon nikada nije smio ugledati svjetlo dana. Hrvatska javnost bi trebala dobiti odgovor tko je taj zakon koji je doveo u pitanje pravnu sigurnost i temeljna ljudska prava u Hrvatskoj napisao i predložio Vladi? Tko su njegovi autori? Jedan od njegovih najznačajnijih pokrovitelja je i Mladen Bajić. Kada je, nakon konačnog „popravljanja“ protuustavnih odredbi, tijekom kojih su izmijenjene čak 243 odredbe, Zakon ponovno donesen, počeo se primjenjivati preko noći, stvarajući situaciju u kojoj se više ne može snaći ni najbolji pravnik. Tako je Bajić krojio zakone, koji su i danas izvor enormne pravne nesigurnosti, ali i eldorado za korištenje u njih ugrađenih „rupa“, koje su njegovi tvorci ostavili da im budu „pri ruci“, ako ustreba. Belgija je, primjerice, svoj ZKP mijenjala dva puta u 100 godina i tamo ga pristojni odvjetnici znaju napamet. Kod nas je članak 14, 12 i 18 isti u tri različite verzije Zakona. Imamo i dvije službene verzije Ustava s različitim brojem članaka: jednu je dao parlament, a drugu Ustavni sud. DORH nije isključivi krivac za nastali kaos, i to bi bilo pretenciozno tvrditi, ali je Bajić definitivno iskoristio svoj utjecaj kako bi mu tako nakaradno napisani zakoni dali u ruke alat koji je s aspekta ljudskih prava i Ustava nedopustiv i on ga je pune tri godine primjenjivao u brojnim postupcima koji i danas traju. Na taj je način svoju komociju tužitelja u nedemokratskom jugoslavenskom režimu zamijenio komocijom koju mu daje kaos kojega je u pravosudnom sustavu sam kreirao.