JURČEVIĆ: Hrvati već 70 godina čekaju poništenje zločinačke presude Stepincu!

Zbog čega se u samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj čekalo čak 26 godina s činom pravosudne rehabilitacije, revizije osude Alojzija Stepinca?

Uviđajući sve neutemeljeno proizvedene zamke, prof. dr. Željko Horvatić je na vrijeme, 2009. g., stručno reagirao i u neke medije progurao istinu o smislu lepoglavske inicijative. Unutar toga je posebno važno kratko poglavlje koje se stručno i jasno suprotstavlja elementarnom neznanju koje je o reviziji udbaškom metodologijom preplavilo Hrvatsku. Tada tekst, u međuvremenu nedavno preminulog prof. Horvatića, nije promijenio stanje svijesti u Hrvatskoj. No, to njegovo kratko poglavlje je sada učinkoviti preventivni lijek svim čestitim osobama koje bi možda mogle upasti u antirevizijsku vrućicu sada kada se revizija blaženom Alojziju – makar s velikim zakašnjenjem – ipak događa.

“Na kraju još jedna važna informacija za one koji nisu upoznati s postupkom revizije (za razliku od obnove postupka). U povodu izjavljenog zahtjeva za reviziju, vijeće od tri suca mjesno mjerodavnog županijskog suda razmatra razloge za poništenje presude, i ako utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za njezino poništenje (da su sudovi bivše Jugoslavije osobu osudili za vrijeme komunističke vladavine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela ili druga kaznena djela, ako je do osuđujuće odluke došlo zloporabom političke moći, tj. u kojima je došlo do presude koja u svojoj izreci ili u postupku koji joj je prethodio krši međunarodnopravno priznata načela pravne države ili demokratskog društva ili proturječi javnom poretku Republike Hrvatske), »donosi presudu kojom se pobijana presuda poništava«.

Nema dakle potrebe za »rekonstrukcijom« glavne rasprave i ponovno izvođenje dokaza. Razmatra se ranija presuda (u predmetu Stepinac ona iz 1946.), i ako se utvrdi da se ona temelji na pravnim i činjeničnim razlozima koji su u suprotnosti javnom poretku Republike Hrvatske, revizija se smatra opravdanom. U slučaju o kojem govorimo ne postoje nikakve mogućnosti da bi ishod revizije bio drukčiji. Na to upućuje i sudska praksa u predmetu revizije presude K-417/47, od 8. rujna 1947., kojom je T. M. proglašen krivim i osuđen na kaznu smrti strijeljanjem. Županijski sud u Zagrebu je nakon analize te presude svojom odlukom od 18. veljače 2003. utvrdio da je revizija opravdana i tu presudu poništio. Ništa drukčije ne bi bilo u drugim revizijama, pa i onoj u slučaju Stepinac.”

Petak 22. srpnja 2016. godine izniman je dan – kako za povijest tako i za budućnost. Toga dana u deset sati na Županijskom sudu u Zagrebu održana je javna sjednica tročlanog sudskog vijeća u povodu zahtjeva za revizijom osude kojom je prije 60 godina – u listopadu 1946. – komunistički sud, na montiranom političkom procesu, osudio nadbiskupa Alojzija Stepinca na 16 godina zatvora s prisilnim radom te gubitak političkih i građanskih prava.

Sukladno hrvatskom zakonu, podnositelj prijedloga za reviziju je nasljednik po zakonskom redu pokojnog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, a to je njegov nećak Boris Stepinac. On je Županijskom sudu predložio “da prihvati reviziju te poništi odluku Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske … u cijelosti u izreci o kaznenoj odgovornosti, jer je ista donesena zlouporabom političke moći te je do osude došlo kršenjem međunarodnopravno priznatih načela pravne države i demokratskog društva te proturječi javnom poretku Republike Hrvatske u izreci kao i postupku koji joj je prethodio, a kojom je pok. nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac osuđen”.

Oblici energičnog i brzog „čišćenja“

Suđenje nadbiskupu Stepincu 1946. godine bilo je tek jedno od mnogobrojnih tipičnih revolucionarnih suđenja pred vojnim i tzv. narodnim sudovima te “sudovima za zaštitu nacionalne časti”, na kojima se jugoslavenski komunistički režim krajem rata i u prvim poratnim godinama masovno i nemilosrdno obračunavao s navodnim “narodnim neprijateljima” i “ratnim zločincima”. Zapravo, u velikoj većini slučajeva bio je to masovni obračun s osobama koje nisu sudjelovale u ratu i nisu imale nikakav stvarni krimen, ali je totalitarni režim procijenio da njima komunizam nije prihvatljiv te se političkim suđenjima nastojalo trajno društveno neutralizirati i stigmatizirati osuđene osobe, ali i širi krug njihovih prijatelja, rođaka i istomišljenika.

Uostalom, to je u srpnju 1945. na tajnom savjetovanju načelnika Odeljenja zaštite naroda (OZN-e) najjasnije izrekao izaslanik Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske koji je sudove komunističkog režima i sam nazvao “revolucionarnim sudovima” te ih opisao kao “forme za energično i brzo čišćenje neprijatelja iz naših redova … da bi u najkraće vrijeme očistili zemlju od neprijateljskih elemenata i zahvatili stvar u svoje ruke”.

Sudski procesi u režiji komunističkog režima tada su se odvijali u ozračju gladijatorske arene, kako bi se zadovoljili vlastodršci i probrana publika. Sudski postupci bili su brzi, a kazne drakonske i revolucionarno nemilosrdne te bez ikakva obzira na dokazivanje osobne krivnje. Redovito su uz kaznu izricane i tzv. zaštitne mjere oduzimanja građanskih, političkih i časnih prava, koje su bile usmjerene na psihološko, socijalno i pravno diskriminiranje osuđenika, a konfiskacija je bila oblik kojim se otimala imovina.

Prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima i prikupljenim osudama, jugoslavenski komunistički režim je samo na području Hrvatske, u razdoblju od 1945. do 1989. vodio približno trideset tisuća političkih sudskih procesa, u kojima je osuđeno više od sto tisuća osoba. Pretežiti dio ovih procesa vođen je krajem rata i u prvim poratnim godinama, te su oni tada bili i najradikalniji u svakom pogledu. Kasnije su broj političkih sudskih procesa i njihova radikalnost ovisili o različitim krizama i procjenama Komunističke partije, ali su koncepcija, metodologija i naročito svrha tih političkih suđenja cijelo vrijeme ostali nepromijenjeni.

Komunistička navijačka ludnica

Sva vanjska i unutarnja obilježja suđenja nadbiskupu Stepincu predstavljaju primjer najradikalnijeg politički montiranog suđenja. Proces se održavao u športskoj dvorani usred Zagreba. Dvoranu je režim napunio komunističkim fanaticima te je ozračje u dvorani, kao i izvan nje te u medijima, bilo ekstremna navijačka komunistička ludnica. Nadbiskup Stepinac je bio uvjerljivo glavna meta suđenja, iako je formalno uklopljen u kazneni postupak kao drugooptuženi u procesu koji je vođen protiv još 12 osoba.

Stepinčevim odvjetnicima je tijekom cijelog postupka bilo dopušteno susresti se s branjenikom samo jedan sat. Većina svjedoka obrane je odbijena i izloženi su strahovitim pritiscima represivnih tijela režima. Osuda uopće ne sadrži obrazloženje kazne i nije omogućeno pravo žalbe. I same odredbe komunističkog “Krivičnog zakona o djelima protiv naroda i države” prepune su općenitih formulacija koje se temelje na komunističkoj ideologiji. Zakon je primijenjen retroaktivno, jer se sva djela koja je navodno počinio nadbiskup Stepinac odnose na razdoblje prije donošenja tog komunističkog zakona i prije nego su komunisti imali vlast.

Na niz ovih činjenica ukazuje i Boris Stepinac u obrazloženju zahtjeva za revizijom komunističke osude nadbiskupa Stepinca. Stoga, iako je ovaj tekst pisan prije 21. srpnja 2016., s punim se pravom može očekivati da će tročlano sudsko vijeće kojem predsjedava sudac Ivan Turudić – predsjednik Županijskog suda u Zagrebu – prihvatiti prijedlog podnositelja revizije te u cijelosti poništiti odluku komunističkog suda iz 1946. godine.

Hrvatska je poskomunistička iznimka

Tek ovim cjelovitim poništenjem i kad ono postane pravomoćno (u roku od 15 dana, ako se ne žale podnositelj revizije ili Državno odvjetništvo RH) bit će izvršen osnovni civilizacijski dug države Republike Hrvatske prema Alojziju Stepincu. Osim toga, tako će iznimno važnim pravosudnim načinom biti konačno ispravljena jedna golema povijesna nepravda s kojom različiti unutarnji i vanjski destruktivni interesi već šest desetljeća neprekidno nastoje najteže i na različite načine opterećivati hrvatsko društvo i Rimokatoličku crkvu.

Taj iznimno važan dan objave revizije osude Stepinca prigoda je da se ukratko ukaže i na povezane činjenice koje su bitne za suočavanje s hrvatskom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te njihovom dubokom i složenom međusobnom povezanošću. Pritom je najznakovitije poći od traženja odgovora na pitanje zbog čega se u samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj čekalo čak 26 godina s činom pravosudne rehabilitacije, tj. revizije osude Alojzija Stepinca.

To predugo čekanje nema ni s civilizacijskog ni s komparativnog niti s hrvatskog motrišta nikakvog objektivnog opravdanja, napose kad je općepoznato iz niza povijesnih činjenica u proteklih šest desetljeća koliko je golemo identitetsko značenje Alojzija Stepinca za hrvatsko društvo te koliko je stoga negativne moći neprekidno ulagano u blaćenje nadbiskupa Stepinca (uključujući i aktualni beogradsko-rimski, u svakom pogledu presedanski zaplet glede čina proglašenja svecem blaženog Alojzija).

Naime, ne samo pravnici, nego i laici koji su malo bolje upućeni u pravo znaju osnovno pravno načelo da se pravosudna osuda može poništiti samo u odgovarajućem pravosudnom postupku. To je izgleda općepoznato čak i u svim europskim postkomunističkim zemljama, osim u Hrvatskoj. Niz ovih zemalja – osim Hrvatske – ranih su 1990-ih, radi suočavanja sa svojom zločinačkom komunističkom prošlošću (što uključuje i jasno distanciranje od nje), transparentno započele s brojnim pravosudnim revizijama, tj. rehabilitacijama osoba koje su u politički motiviranim i montiranim sudskim procesima osudili njihovi komunistički režimi.

Primjerice, početkom 1990-ih Ruska Federacija je donijela čak i poseban Zakon o rehabilitaciji Nijemaca koji su bili žrtve ruske pravosudne komunističke represije, pa je na osnovi toga zatražena rehabilitacija 10-ak tisuća Nijemaca, od čega je približno 7000 tada i rehabilitirano. Sredinom 1990-ih u Ruskoj Federaciji je donesen sličan zakon i za Austrijance, pa se i po njemu postupalo.

Umjesto revizije presude, komunisti Hrvatima podmeću deklaracije…

Na predugom izbjegavanju pravosudne revizije komunističke osude Stepinca može se bjelodano prepoznavati općenita metodologija igre skrivača u Hrvatskoj glede svih zločina jugoslavenskog komunističkog režima. Kao zamjena za pravosudnu reviziju osude Stepinca hrvatskoj javnosti su neprekidno nuđene manipulacije s Deklaracijom “o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu”, koju je Hrvatski sabor donio 14. veljače 1992. godine.

Sadržaju teksta ove Deklaracije nema se što prigovoriti. U njoj se, između ostalog, navodi da je protiv Stepinca vođen montirani politički proces u kojem je “nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu.” U Deklaraciji se točno kaže da je osuda Stepinca imala za cilj “uništenje Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda”. Posebno je zanimljiv dopadljivi zaključak: “Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupu Stepincu, Hrvatski sabor kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu.”

Jedini, ali ključni problem s ovom Deklaracijom je u tome što se radi o vrsti dokumenta niže kategorije, koji u institucijskom sustavu nema nikakvu pravnu obvezatnost i gotovo nikakvu političku obvezatnost. Jednostavnije rečeno, radi se praktično o mrtvom slovu na papiru. Za razumijevanje opće slabosti deklaracija u smislu učinkovitosti takvih dokumenata hrvatskoj javnosti mogu poslužiti i drugi primjeri deklaracija Hrvatskog sabora o bitnim temama, te iskustva s njima.

Primjerice, Deklaracija o Domovinskom ratu (donesena 2000. g.) te Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (donesena 2006.), ne samo što su se pokazale institucijski neučinkovitima, nego je državna i općedruštvena institucijska praksa u Hrvatskoj postala potpuno izokrenuta od sadržaja deklaracija.

Još jasnije i pojednostavljeno rečeno: u formalnopravnom smislu, spomenuta Deklaracija iz 1992. nema nikakav učinak na pravni status osude Alojzija Stepinca. Odnosno, komunistička sudska osuda Stepinca je pravno važeća dok se ne provede i dovrši postupak pravosudne revizije koja će biti objavljena u petak 21. srpnja 2016. godine, a pravomoćnom bi trebala postati 15 dana kasnije, ako ne bude podnesena žalba.

U navedenome neznanju i nerazumijevanju leži užas zablude koja već 26 godina jednostavnom lakoćom opstaje u Hrvatskoj glede blaženog Alojzija Stepinca, a na sličan način i o mnogim drugim bitnim stvarima. Kad je takav odnos hrvatskih državnih institucija prema Stepincu, treba li se onda uopće propitivati o tome što to i sada blaženiku rade Srbija i Srpska pravoslavna crkva, ako se najprije ne propita što se zbiljski događa u Hrvatskoj.

“Lepoglavski amandman” – ispravak „grijeha propusta“

No, za prepoznavanje dubine, širine i sadržaja hrvatskih problema i zabluda kad se radi o suočavanju s prošlom i sadašnjom stvarnošću mogu poslužiti i činjenice koje ukratko govore o tome koliko je trnovit bio put do pokretanja revizije osude nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca.

Varaždinska biskupija i Župa Lepoglava su 2008., na inicijativu biskupa Josipa Mrzljaka, organizirale znanstveni skup o kardinalu Alojziju Stepincu. Sudjelovao je niz uglednih znanstvenika s područja prava, povjesnice i teologije. U središtu pozornosti su bili pravni, povijesni, identitetski i simbolički aspekti progona i sudske osude kojima je kardinal bio izložen od strane komunističkog režima. A 2009. godine objavljen je i zbornik radova.

Sudionici simpozija su jednoglasno usvojili i potom hrvatskoj javnosti i državnim institucijama uputili posebnu Izjavu u kojoj se traži omogućavanje i provođenje revizija političkih sudskih procesa i osuda koje je protiv Alojzija Stepinca i mnogobrojnih drugih hrvatskih državljana izreklo komunističko pravosuđe. Od Vlade RH i Sabora je zatražena izmjena zakona, kako bi se omogućile ove revizije, jer je u tada važećem Zakonu o kaznenom postupku (ZKP) rok za podnošenje zahtjeva za reviziju istekao krajem 2000. godine.

Od sudionika simpozija je oblikovana i uža skupina (prof. dr. Željko Horvatić, Vladimir Šeks i prof. dr. sc. Josip Jurčević) koja se kod nadležnih institucija i pojedinaca nadalje zauzimala za ostvarenje Izjave, kako bi se “ispravio grijeh propusta” jer je “sazrelo vrijeme da se ta povijesna nepravda ispravi.” Ponajprije zahvaljujući tadašnjem dopredsjedniku Sabora i sudioniku simpozija V. Šeksu, u zadnji je trenutak u proceduru izmjena ZKP-a uvršten i potom usvojen “lepoglavski amandman”, koji je otvorio prostor za revizije politički montiranih osuda, kako Alojzija Stepinca tako i svih drugih osoba.

Lukava udbaška plašilica

Od tada pa nadalje u nadležnim županijskim sudovima provode se postupci revizija, sukladno zahtjevima osuđenih osoba ili njihovih zakonskih nasljednika. Mađutim, poželjnost i podnošenje zahtjeva za reviziju osude Alojzija Stepinca najedanput je prekrila tajanstvena opća tišina. To je ponajbolje osjetila navedena lepoglavska uža skupina, koju su glede teme revizije osude Stepinca počeli izbjegavati svi koji bi po prirodi institucijskih državnih i crkvenih stvari trebali za nju biti zainteresirani. Za tu revizijsku tišinu lepoglavska trojka nije ni do sada dobila jasno ni izravno objašnjenje. Vjerojatno su na isti tajanstveni način od podnošenja zahtjeva za revizijom otklonjeni i dobronamjerni kardinalovi nasljednici, koji su za to ovlašteni po zakonskom redu.

No, u medijima su se pojavljivali naslovi tipa “Crkva protiv revizije sudskog procesa Stepincu”, a ispod tih naslova su navođeni zaključci kako je saborska Deklaracija iz 1992. sasvim dostatna i da je “proces Stepincu potpuno montiran i nepotrebno ga je ponavljati.” Usto su navođeni i sukladni iskazi zaista čestitih ljudi iz crkvene hijerarhije, koji očigledno nisu znali što pravno znači i sadrži revizija, te su je potpuno pogrešno poistovjećivali s obnovom postupka.

Ta potpuno neutemeljena tajanstvena plašilica, iza čijeg je kreiranja i širenja u crkvenim i drugim krugovima očigledno stajala lukava udbaška struktura, najjasnije je tada medijski stavljena u usta “iskusnog crkvenog pravnika msgr. dr. Nikole Škrabalina, profesora na KBF-u u Đakovu”, koji je navodno zaključio “kako je obnova postupka (!!!?, opaska autora ovog teksta) zakonita, ali nije uvjeren da je potrebna.”

Navodno je msgr. Škrabalin novinaru rekao: “Radi se o velikom poslu za onoga tko bi se toga prihvatio, a k tome Sabor i Crkva već su donijeli sud o Stepincu. Osim toga, u revidiranom bi se procesu optužbe trebale razmatrati prema zakonima koji su vrijedili u tom vremenu, a danas ih smatramo nepravednima, diskriminacijskima, i tako donesenima da ne priznaju dostojanstvo osobe. A zakon koji nije pravedan, još je pisao sv. Augustin, nakaza je od zakona.”

U medijima, a očigledno i u crkvenim i drugim krugovima se pojavila i ključna kratka rečenica protiv revizije: “Crkvi, a i hrvatskom narodu, to više ne bi ništa značilo. Pored saborske Deklaracije, ništa ne bi više trebalo tumačiti, a i kardinal Franjo Kuharić je izjavio kako je za Crkvu ta priča završena.” Na žalost, ove netočnosti pokazale su se nadalje kobnima, a poglavito u aktualnim djelovanjima Srbije i Srpske pravoslavne crkve.

Na taj način se stvorio opći, ali potpuno neznalački i pogrešan utisak kako svatko tko zagovara reviziju osude Alojzija Stepinca čini štetno i amoralno djelo, izlažući simboličku uspomenu na kardinala novoj viktimizaciji, tj. novom mučnom, dugotrajnom i neizvjesnom suđenju, tim više jer većinu moći u pravosudnom sustavu Republike Hrvatske zaista imaju komunistički kadrovi i njihovi potomci.