U RATU KAO TINEJDŽERICA: Mlada Hrvatica ostavila zanimljivu poruku svim hrvatskim braniteljima!
Lijepo je Äitati o braniteljima i podržati ih, napisala nam je 37-godiÅ¡nja Hrvatica uz svojevrsnu repliku, pismo jedne žene i majke, sasvim prosjeÄne mlade Hrvatice Äiju poruku braniteljima objavljujemo u cijelosti:
Dragi Branitelji!
Evo dijelim i prenosim dalje, neka se vidi VaÅ¡a priÄa i neizmjerno Vas cijenim, ali imam se i nadovezati. Naime, dragi Branitelji, rat sam proÅ¡la i sama u svojim najosjetljivijim tinejdžerskim godinama. Bili ste mi ponos, a naÅ¡a skupina balavurdije iz podruma zgrade ulaza br. 2 i sama je imala poriv izletjeti iz podruma i stati uz Vas u obranu svoje domovine!
Valjda su zbog takvih prirodnih poriva mnogi mladi i odlazili u Gardu, mi smo ipak sa svojih 12, 13, 14 godina bili premladi! U tom podrumu s oko nas oko 15 stanara iz tog ulaza u dvije prostorijice, jednoj tri sa tri i drugoj dva sa dva i s oko dvadesetak metara posloženih drva, dio nas je spavao na drvima, dio na podu, dio danima sjedio, dio riskirao na nižim katovima i stubištu.
Srećom, u jednom smo naletu ostali samo pet, Å¡est dana u tom drvima i ljudskim strahom natopljenom podrumu, a ostatak smo proživljavali kroz svakodnevni muving i sa svakodnevnim odlaskom, bar na sat, dva posjesti na drva, kad nam je larmala zraÄna ili opća opasnost. Jednom smo sjedili u Å¡koli kada nam je ogromna detonacija odzvonila s naletom zemlje na Å¡kolske klupe, kroz otvorene prozore uÄionice, jednom smo se vozali biciklima, kada su nam, imali smo osjećaj doslovno kraj glava, prozviždali avioni i usmrtili nekoliko naÅ¡ih sugraÄ‘ana. U jednom takvom naletu i sama sam nastradala, samo onda nije bilo selfija niti se to moglo gdje objaviti. Nisam nastradala izravno od napada, ali padom s bicikla usred napada, gdje su me isto vozili u ratnu bolnicu i tretirali kao ranjenika, budući da je bila veća ozljeda na podruÄju lica i glave.
To ljeto svoje mladosti nisam promolila van, radi ozljede… U isto to vrijeme majci su dijagnosticiraju lupus koji je danas, godinama kasnije, uzeo maha. Danas imam 37 godina, otac mi je umro prije sedam godina od karcinoma debelog crijeva i teÅ¡ko bolesnu majku! Imam dvoje djece i muža koji radi vani jer nam Hrvatska ne pruža niÅ¡ta. Godinama nemam stalni radni odnos i nemam pravo niti na participaciju jer premaÅ¡ujem po “hrvatskim zapovjedima Božjimâ€. Da ne govorim o ljudima koji su u rezervnim sastavima sudjelovali u ratu, ostavili svoja radna mjesta u Pik-u Äakovo (to je jedan od primjera u naÅ¡em gradu) i branili Domovinu, da bi nekoliko godina kasnije ista otiÅ¡la u steÄaj (ÄakovÅ¡tina) i ostavila te ljude nezbrinute na cesti u godinama kada ne mogu potražiti niti drugi posao, niti mogu dobiti mirovine…
Danas mnogi od njih nemaju niti za kruh, umiru sve mlaÄ‘i i mlaÄ‘i. Nitko im niÅ¡ta ne priznaje, niti itko pita za njih. Nisu iÅ¡li kamÄiti niÅ¡ta, Äekali su poÅ¡teno svoj trenutak koji, kako stvari stoje, neće nikad doÄekati. Å kolska mi se prijateljica bori s karcinomom dojke, nema ni za osnovno, a kamoli za alternativno lijeÄenje, susjeda godinu starija od mene umrla od karcinoma i iza sebe ostavila Äetvero djece! Svi mi koji smo proÅ¡li i mali djelić rata razumijemo Vas i neizmjerno cijenimo, ali shvatite DA SMO SVI U BANANI i da mnogobrojni primjeri to dokazuju!
Kome da se žali moja generacija koja isto umire sve mlaÄ‘a, kojoj je ukradeno djetinjstvo, mladost, koja jedva preživljava sadaÅ¡njost, nema budućnost i kojoj su satrli nadu? A Å¡to će tek naÅ¡a djeca? Mislimo na njih, to je jedino Å¡to nam preostaje. I uz dužno poÅ¡tovanje, ne vrijedi kukati i godinama glasati za iste, one koji nas unazaÄ‘uju. Dajte i Vi priliku mladim, novim i neiskvarenim licima na politiÄkoj sceni, nemojte se bojati promjena, one su nužne, ako imalo razmislite o cijelom hrvatskom narodu za koji ste se borili, pomozite i Vi svojim udjelom i dajte priliku da stvari krenu na bolje svima skupa!
