Oni koji danas putuju izvan svoje zemlje najbolje je da putuju sa Å¡to manje prtljage. Dugi redovi Äekanja, muÄne kontrole prtljage, povećane mjere sigurnosti, neprestani osjećaj straha ili barem zabrinutosti po pitanju sigurnosti, Äesto danaÅ¡nja putovanja Äine – neugodnima.
Današnje Evanđelje govori o Isusu koji na put šalje 72 svoja sljedbenika.
Å alje ih neka idu i dijele EvanÄ‘elje s onima koji nikada nisu Äuli poruku spasenja.
Oni će utrti put za Isusa dok on putuje prema Jeruzalemu.
Isus im govori: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ (10,4)
Govori im neka na put ne nose veliku prtljagu.
Nije to bio ugodan izlet, neko luksuzno putovanje.
Bila je to opasna misija.
Kako će preživjeti?
Trebali su se osloniti na Božju providnost i kao odgovor na njihovu poslušnost sve njihove potrebe biti će i uslišane.
I mi smo stavljeni pred izazov da Å¡irimo Božju rijeÄ ovim svijetom.
Kao i onoj 72-jici, koje je sam Isus poslao, i nama je potrebno svjetlo na naÅ¡em putu. ÄŒesto su naÅ¡a osjetila tupa kada je u pitanju naÅ¡a kršćanska dužnost i Äesto smo preopterećeni razliÄitim brigama i težnjama ovoga svijeta, pa za svoju životnu misiju ili nemamo volje ili nemamo snage
Zato trebamo sa sebe zbaciti sav taj teret koji nas pritišće, trebamo se riješiti duhovne prtljage, straha i sumnje i trebamo poput 72-jice putovati s jako malo prtljage.
Ali pokušajmo sebe zamisliti u situaciji u kojoj se nalaze oni oko Isusa.
Nekoliko mjeseci provodite život doslovno na putu, slijedeći Isusa kamo on ide, od grada do grada. Uživate gledati Isusa na djelu, kako nadmudruje razliÄite tadaÅ¡nje autoritete i divite se kada iscjeljuje slijepca na nekoliko koraka od vas.
Zamislite one noćne vatre oko kojih ste se okupljali i uz koje ste raspravljali o znaÄenju Isusovih parabola koje bi toga dana izgovorio ili o trenucima kada biste se okupili na molitvu i kada biste osjetili da vam se duÅ¡a puni i duh vaÅ¡ uzdiže.
Ti osjećaji koje ste imali isti su oni osjećaji onog istog mnoštva koje se nedjeljom skuplja u crkvi.
Isti su to osjećaji svih onih koji odlaze na razliÄita hodoÄašća.
Isti su to osjećaji koji nas vuku Bogu kada nam je najteže.
To su osjećaji zaÄuÄ‘enosti, nade, zaprepaÅ¡tenja, ugode i uzbuÄ‘enja.
Osjećaji koji se ne javljaju baš svakodnevno.
BaÅ¡ zato ste i putovali tako daleko ne bi li susreli Isusa o kojemu ste Äuli razliÄita svjedoÄenja. Zatim ste, susrevÅ¡i ga, slijedili Isusa i to zbog onog Å¡to je uÄinio za vas, za vas u vaÅ¡oj duÅ¡i.
I sada, jednog jutra, dok gasite ostatke noćaÅ¡nje vatre, Isus vam signalizira, vama i onima oko vas da mu se pridružite na vrhu brda. Slijedite ga, oÄekujući novu priÄu, novu parabolu ili možda tihu molitvu.
Umjesto toga Isus kaže: „Shvatio sam tijekom proteklih nekoliko tjedana da je ostalo jako puno posla kojeg treba obaviti i potrebna mi je vaÅ¡a pomoć da dovrÅ¡im ono Å¡to je Bog stavio ispred mene. Danas, dakle, želim da svatko od vas izabere svoj pravac, podijelite gradove meÄ‘u sobom, i onda krenite i Äinite ono Å¡to sam ja Äinio.“
Među vama je tada zavladala tišina.
KonaÄno vi progovarate: „Ali na Å¡to misliÅ¡ Isuse? Da propovijedamo?“
Isus mirno kimne glavom.
Vi pogledate unaokolo oko sebe na ostale koji se takoÄ‘er pogledavaju pogledima punim zaÄuÄ‘enosti.
„I da … iscjeljujemo … ljude?“ promucate.
„Da,“ odgovara vam Isus.
A onda rijeÄi i strahovi nagrnu: „ … i da pouÄavamo? I da razgovaramo sa luÄ‘acima? I da upadamo u probleme s moćnicima? I da krstimo ljude? I … da … dodirujemo … gubavce?“
Isusovo se lice ozari.
Skoro se je nasmijao.
I Isus će: „Pa, to mi sliÄi na jedan jako dobar poÄetak.“
Samo neugoda vas prijeÄi skoÄiti se na noge i uzviknuti: „Ali Isuse, pa zato si ti ovdje. Ti si tu radi radi svega toga. Zato si i izabrao 12 apostola. Nisam ti ja za te stvari.“
Ali prije nego Å¡to ste izgovorili i jednu jedinu rijeÄ, Isus je krenuo dalje, ne misleći da se o bilo Äemu treba raspravljati.
Pa zašto ste ga onda uopće i slijedili ako niste bili spremni služiti?
Mi pripadamo Crkvi zbog onog Å¡to je Isus tada uÄinio za nas.
Za nas u našoj duši.
Ali Å¡to dalje?
Dovoditi ljude da budu jedno stado nije konaÄni cilj Crkve.
To je samo meÄ‘ukorak na putu do konaÄnog cilja.
Samo etapa.
Svrha Crkve, ono Å¡to Crkvi daje smisao i razlog postojanja, nije iskljuÄivo u okupljanju vjernika „unutar“ Crkve nego je u slanju vjernika „izvan“ Crkve.
Crkva nije mjesto za vjeÄne studente.
Isus oÄekuje od nas da ćemo jednog dana otići i uÄiniti ono Å¡to nam je on pokazao.
Ili kako to reÄe Dr. Martin Luther King Jr.: „Svatko može biti velik, jer svatko može služiti. Ne morate imati fakultetsku diplomu da biste služili. Ne moraju vam se imenice i glagoli slagati da biste služili. Ne morate poznavati Einsteinovu teoriju relativiteta da biste služili. Jedini Å¡to vam treba jest srce puno milosrÄ‘a i duÅ¡a koju pokreće ljubav…“
Kada su uÄenici shvatili da Isus od njih oÄekuje da služe zadrhtali su od straha, jer su pomislili da će biti nesposobni obaviti tu zadaću, istjerivati zlo iz ovoga svijeta ili iscjeljivati ranjene duÅ¡e ili dodirivati duboke rane ljudskog srca.
Ali oni su imali tu moć.
I mi posjedujemo tu moć.
Krist nam je dao tu moć.
To je moć koju stvara saznanje o spasonosnoj Kristovoj milosti i njegovoj ljubavi kojom nas je otkupio.
I nastavlja Dr. Martin Luther King Jr.: „Kada zli ljudi kuju urotu, dobri ljudi planiraju. Kada zli ljudi bacaju bombe i spaljuju, dobri ljudi moraji graditi i stvarati. Kada zli ljudi izvikuju rijeÄi mržnje, dobri ljudi moraju se posvetiti slavi ljubavi …“
A Crkva je tu kako bi nas opremila snagom ljubavi.
MnoÅ¡tvo iz EvanÄ‘elja nauÄilo je kako služiti slijedeći Isusa, dok je hodao zemljom. Danas mi nemamo mogućnost vidjeti i Äuti povijesni lik Äovjeka iz Galileje, pa zato dolazimo u crkvu da joÅ¡ jednom Äujemo zapisane Äinjenice iz njegovog života i da razgovaramo jedni s drugima o znaÄenju njegovih rijeÄi.
Baš tu se treniramo kako voljeti bližnje svoje kako bi Božje suosjećanje i njegova ljubav osvojili ovaj svijet.
Biti glasnici Kristove ljubavi, znaÄi to biti stalno i iznad svega.
Ne ono „bi – ne bi“ i samo kada mi to paÅ¡e.
Dobri ljudi, službenici Kristovi, predaju sebe u cjelosti Kristovoj ljubavi.
Svrha Crkve jest oboružati nas, napuniti nas ljubavlju za naÅ¡eg susjeda kao i za naÅ¡u obitelj, za stranca kao i za prijatelja, jer je to božanska ljubav koja se jedino može iskusiti kada teÄe kroz ljudsko srce.
George Eliot kaže da unatoÄ svim naÅ¡im idejama o Božjoj ljubavi, i unatoÄ svim naÅ¡im doktrinama i izjavama o vjeri, mi nikada ne ćemo odistinski iskusiti Božju ljubav ukoliko je ne osjetimo kroz ruke i srce drugog ljudskog bića.
„Blagoslovljen je utjecaj jedne ljudske duÅ¡e odistinski pune ljubavi prema drugoj duÅ¡i,“ kaže ona, „koju ne može izraÄunati algebra, koju ne može zakljuÄiti logika, nego samo tajanstveni, moćni, skriveni proces po kojem maleno sjeme naraste u moćno stablo. Ideje su Äesto samo duhovi i naÅ¡e ih, suncem zaslijepljene oÄi nisu u stanju raspoznati, one nas mimoiÄ‘u obavijene maglom i mi ih ne osjetimo. Ali ponekad ideje postaju tijelo i one onda dahću u nas svojim vrućim dahom, dodiruju nas svojim mekim rukama, gledaju nas svojim iskrenim oÄima, i govore nam svojim umilnim i ugodnim glasom. One su obuÄene u žive ljudske duÅ¡e, sa svim svojim proturjeÄnostima, sa svojom vjerom i sa svojom ljubavi. I tada je njihova prisutnost moćna, tada nas one strastveno tresu i mi bivamo k njima privuÄeni, privuÄeni nježnom prisliom, kao Å¡to plamen privlaÄi drugi plamen.“
Svrha Crkve jest obući Božju ljubav u tijelo svoje vjerniÄke zajednice.
I onda će nas naÅ¡e vlastite tuge uÄiniti sposobnima prenijeti glas Božje ljubavi onima koji takoÄ‘er pate.
Nada i radost koje smo otkrili biti će medij prijenosa ohrabrujućeg Božjeg duha prema onima koji su posustali.
NaÅ¡a ljubav odana i Ävrsta, otkriti će prisutnost snažne Božje suosjećajnosti prema svim ljudima.
Tu, u Crkvi, dati će nam se ogrtaÄ Božje ljubavi i biti ćemo poslani u svijet kao plamen koji gori u tami.
Zato i jesmo tu.
Ivica Ursić tropolje.info
