Sinovi povijesti
Ing; Ante Matić Pismo dida Vidurine u slavu heroja Ećimovića…
HEROJIMA METAK, A IZDAJNIÄŒKOJ KUGI IMETAK!
Â
A sunce im j… pa ovo je zloÄin, veleizdaja, pa ovo je za nepovirovati, ovako zabiti nož u srce svoga naroda i Domovine, Å¡krguće dragovoljac Jure.
Dok smo mi ginuli i trunuli u rovovima, smrzavali se i trpili kiÅ¡e granata i metaka oni su trpali u svoje izdajniÄke džepove Å¡kude Jude IÅ¡kariotskog, zadnje im to bilo, neutjeÅ¡no kune Jure da je i sam did iziÅ¡a na dvor bojeći se da se nije Å¡to dogodilo.
– Ma šta je Jure moj, šta je bilo, zabrinuto će did.
– A dide moj, jad i nevolja ljuta, eto šta je, vrti glavom dragovoljac Jure.
Evo Äitam na naÅ¡oj Stini hrvatskih pradidova niki popis naÅ¡e kukavne elite koja na raÄunu nike RBAZadruge u Austriji ima priko pola milijarde eura, a ima ih na tom crnom popisu 186 s glave na glavu iz naÅ¡eg javnog života sa po milijun do 12 milijuna, koliko ima Mesićeva kćer!
A tu si ti mnogi iz SDP-a i HDZ-a kao i iz drugih stranaka, te saborski zastupnici, suci, odvjetnici, trgovci, a tu ti je i bivÅ¡i pravaÅ¡ Äapić, pa sve od one partizanke pipl mast trast as Ingrid, Antunović, Arlovića, Baraća, BariÅ¡ića, Luke Bebića, Tomislava DragiÄevića, Hebranga, GlavaÅ¡a, PrkaÄina, Domljana, Pavla Gažia, Heraka, Hanžekovića, Tomislava Jakića, Jarnjaka, Ježića, Enise Karamarko, KatiÄića, KoÅ¡utića, Kruljca, KuljiÅ¡a, Kutle, LauÅ¡ića, Bude LonÄara, LuÄina, Manolića, Obersnela, OmerbaÅ¡ića, SaÅ¡e Perkovića, Dijane PleÅ¡tine, PaÅ¡alića, Picule, Porgesa, Prke, Prlića, Milorada, Sanaderovih, Å terna, Å troka, Antuna Vrdoljaka, Severine i vrag bi ga znao koga sve ne, lupa Å¡akom o stol dragovoljac Jure.
– Ma Jure moj, šta govoriš, pa je li to istina, da nije nika podvala, ne viruje did vlastitim ušima.
– Tko će ga znati dide, jedni kažu da je, drugi da nije, da je krivotvorina, ma samo niki demanitraju, a većina se uÅ¡utila, ali se meni nakon ovoga sve privrnulo, dide moj, pa oÄito je istinita ona „nekom metak nekom imetak“.
Samo, sada mi je jasnije zaÅ¡to s nama i dan danas vlada UDBA, zaÅ¡to smo u rukama dice komunistiÄkog oloÅ¡a, zaÅ¡to smo se izborili samo za kiflu od Hrvatske, zaÅ¡to smo mi izvisili ovdi u Bosni i Hercegovini, zaÅ¡to su otpisani Hrvati u Vojvodini, Zemunu i Lipoj Boki, zaÅ¡to nemamo ni jednih desnih novina u naÅ¡oj Hrvatskoj, zaÅ¡to se blati sve Å¡to pokazuje veliÄinu hrvatskog naroda, zaÅ¡to se blati naÅ¡a slavna povist, zaÅ¡to se pljuje po naÅ¡im svetim žrtvama, zaÅ¡to zatvaramo svoje osloboditelje, zaÅ¡to se veliÄa krvolok tito, zaÅ¡to se demonizira NDH, zaÅ¡to se pljuje po svetom pozdravu Za dom spremni, zaÅ¡to je razoreno pravaÅ¡tvo, zaÅ¡to su pobijeni hrvatski vitezovi, Pavlović, BareÅ¡ić, Paradžik, Kraljević, zaÅ¡to se ubi’ Zvonko poslin tolikih godina robije za Hrvatsku, zaÅ¡to nas vode komunistiÄki probisvjeti i ubojice, prodane duÅ¡e svake vrste, koritar do koritara, zaÅ¡to smo pred ponorom – pa zato Å¡to nas je neprijatelj zlotvorni od poÄetka okružio i premrežio domaćim izdajnicima kao kugom sridnjovikovnom, prodanim duÅ¡ama koji sa tim krvavim Å¡kudama parazitiraju na narodnom tkivu i siÅ¡ući nam narodnu krv drže nas paralizirane u svim sferama života, Å¡iri ruke prema nebesima, nemoćno, ojaÄ‘eni dragovoljac Jure!
– Da Jure, ako je taj popis istinit, a to je popis iz samo jedne banke, a vidili smo samo dio koji pokradoÅ¡e na drugim mistima, onda je lako virojatno da tu ima istine i onda nam ne priostaje niÅ¡ta drugo neg se ustat svi ka’ jedan i zbacit bagru izdajniÄku s narodne grbaÄe i pozvat prikaljene sinove da se stave na Äelo naroda te u direktnoj narodnoj vladavini provist lustraciju, povrat otetoga te mobilizirat svu pamet i snagu u obnovu Domovine, kako duhovnu tako i sveg ostalog života, da konaÄno i krenemo ka oporavku do dugo željene sriće i blagostanja svih koji žele dobro ovom narodu i Domovini sa radom i marom svojim miÅ¡ica i zdrave pameti, potvrÄ‘uje did kažiprstom ka’ ono nikad Grgur Ninski.
– Tako je dide, samo s kim ćeš, ožalosti se Jure umah, pa sve je u njihovim rukama, premrežili su sve i svakoga, pa vidiš da se tu radi o milijunima eura kod svakoga, pa nije to par tisuća kuna, stišće šake dragovoljac Jure.
Najgore, ne zna Äovik sto posto je l’ sve istina, al’ opet kažem, ako je onda je shvatljivo k’o sunce otkud smo se naÅ¡li u ovakoj situaciji pred crnim ponorom i ka’ narod i ka’ država!
Shvatljivo je onda zaÅ¡to nas se ovako rastaÄe na svakom koraku i u svakom pogledu, dide moj.
Banda ima para za bacanje i sa ispraznim floskulama nas prijetvorno stalno drži u kontroliranom kaosu da se ne bismo osvistili i vidjeli tko nam zapravo radi o glavi dok se oni znalaÄki sminjuju na vlasti, a piju s istog korita podložniÄkog, od istih gazda upregnuti, gazeći narod ovaj, hrvatski.
Prokletnici na krvi naÅ¡ih muÄenika i na svojoj izdaji zgrnuÅ¡e krvave milijune pa im ni to nije dosta neg’ te proklete novce preko lihvarskih Ä‘avolskih Zadruga posuÄ‘uju jadnim ljudima koji, kad u nadi za boljim životom upadnu u te zamke vražije, ostaju bez igdi iÄega svoga pod ozakonjenim ovrhama, ostaju ubogi jadnici na ulicama bez ikakve zaÅ¡tite.
To je zlo koje izida narodnu dušu, pomaže omrazi i nejedinstvu narodnom!
Bože moj, pa ovo je zloÄin do neba, opet zavapi nemoćno dragovoljac Jure.
– JaÅ¡ta mi je muka Jure moj, rezignirano će i did. A evo vidiÅ¡ ja držim isiÄak sa slikom naÅ¡eg hiroja, viteza Slavka i sićam se njega i njegove žrtve za svoj narod hrvatski pred srpskim zlotvorima, tužno će did.
– Kojeg Slavka dide, podiže glavu dragovoljac Jure.
– Ma Ećimovića, brate, iz Prijedora, gleda did sliku izmrcvarenog muÄenika.
– Da dide, dobro si ga se sitija, baÅ¡ nikako u ove dane je i podni’ muÄeniÅ¡tvo pod srpskim nožem u njihovim logorima smrti. A tko za to zna, tko je ikad Äuo za njega i njegove, dide moj, žesti se opet Jure.
A i kako će Äuti za tog naÅ¡eg junaka i sve one nevine koji padoÅ¡e zbog imena hrvatskog kad kolo vode i onda i danas, gadovi, prodane duÅ¡e, izdajniÄka kuga s krvavim eurima izvuÄenih iz džepova svih naÅ¡ih žrtava koji ih krvavo namicaÅ¡e za svoj život i slobodu svog naroda i države svoje.
I tako banda izdajniÄka, zloÄinaÄka, doÄeka imetak, a naÅ¡i jadni muÄenici u najboljem sluÄaju metak!
O njemu i svima njima, muÄenicima iz Prijedora, u te crne dane, nećeÅ¡ niÅ¡ta nit’ Äuti ni vidit’ na jadnoj naÅ¡oj televiziji, nećeÅ¡ proÄitati u novinama, al’ hvalospive krvoloku titi nećeÅ¡ moći izbići, kao ni kola kozaraÄka po Kumrovcu i Zagrebu, gdje se slavi pokolj pola milijuna Hrvata, zakoni se minjaju zbog udbaÅ¡kih ubojica, hrvatski narod se optužuje za zloÄine pred praznim jamama, sve naoÄigled svih nas i svih naÅ¡ih poklanih i zaboravljenih, a mi Å¡utimo, Å¡utimo dide, a dokle, dokle, pitam ja, Bože moj, zajeca dragovoljac Jure.
– Dobro Jure, znam da ti je teÅ¡ko, boli nepravda, nu, ne sekiraj se toliko, Äuvaj zdravlje, jer će narodnoj borbi tribat, puknut će film i ovom narodu, velim ti ja, kad-tad, gleda did priko Starog hrasta. Samo da je vrime, je, ne ispuÅ¡ta sliku muÄenika did iz ruku pa se neÅ¡to gorko zamisli.
K’o u nikom transu sića se did svidoÄenja preživilih iz prijedorskog pakla te ’92. godine kada je srpsko zlo opet isplivalo na povrÅ¡inu i zapoÄelo krvavi ples Äineći najsvirepije i najogavnije zloÄine koje može smislit Ä‘avolski um kao i ono iz vremena titine klaonice.
Opsidaju dida muke prid oÄima mu Kaje Komljen koju su srpski zloÄinci silovali i zubima krvoloÄnim otkidali meso sa grudi i Äitavog tila sve dok nije podlegla monstruoznim mukama i tako u smrti naÅ¡la spas.
Gleda did kako je poslin petnaest dana nalaze, golu u polju odgriženih grudi, izbezumljeni bigunci, koji se nakratko isÄupaÅ¡e ispod ruku krvniÄkih. Gleda kako,  u smrtnom strahu prid zloÄincima, pokapaju njeno muÄeniÄko tilo koje se već poÄelo raspadati tu na mistu muÄeniÅ¡tva.
Onda prid oÄi didu doÄ‘e mućenik Milan Buzuk kojem Äetnici oÄi izvadiÅ¡e, uÅ¡i odsikoÅ¡e, pretodhno mu pririzavÅ¡i miÅ¡iće na rukama i nogama da ne može bižati ni branit’ se. I kad se krvoloci umoriÅ¡e i neznadoÅ¡e viÅ¡e kako ga muÄiti, gdje viÅ¡e rezati i veće krike izvući, toljagom mu glavu raspoloviÅ¡e prid oÄima majke Vikice.
O Bože naš, Bože naš, zašto si nas ostavio, zavapi did gorko u znoju lica svog’.
Gleda did kako rafalom s leÄ‘a pokosiÅ¡e Ivicu i Matu Buzuka i s njima Iliju Atliju i Peju DimaÄa i misli spasili su se od onoga Å¡to su doživili Ivica i Luka Mlinar i Jerko Ivandić kojima Ä‘avolski mesari podsikoÅ¡e miÅ¡iće i tetive na nogama da ne pobignu i zatukoÅ¡e ih krampovima i lopatama.
Gleda did na njivi kako gori zapaljeni Marko Buzuk kojeg Äetnici sruÅ¡iÅ¡e udarcima na zemlju, poliÅ¡e benzinom gornji dio tila i zapaliÅ¡e uz muÄeniÄke krike njegove.
Podiže did pogled gori prema kućama i vidi jadne Maru i Franju Marijana i Stipu DimaÄa kako u gorućoj kući izdahnuÅ¡e na prozoru groba gorućeg.
Skrenu did žalosni pogled i ugleda zvirski usmrćene Matanoviće.
Trbuh Zdravka je bio razrizan, a ruke mu zavezane njegovim crivima. Genitalije Fabine su bile odsiÄene i stavljene u usta, a kiÄma mu polomljena na dva mista. Kod Predraga kao i ostalih rane od metaka na potkoljenicama da ne bi pobigli muÄenici slavnoj zloÄinaÄkoj 6. KrajiÅ¡koj brigadikoja je ratovala po staroj srpskoj navadi sa golorukim Hrvatima, ženama, dicom i starcima.
I tako svih devet Matanovića unakaženo i usmrćeno, na najgrozomornije naÄine, da bi se i sam vrag postidio prid njima, leži u potoku podno kuće braće Fabe, Ante i Mladena Matanovića.
Opet gorko did zaplaka nad teÅ¡kom sudbom nesritnih Hrvata Ljubije, BriÅ¡eva, Å urkovca i cilog prijedorskog kraja ostavljenih od svih, kao nika neželjena dica naroda ‘Rvatskog, na milost i nemilost vlaÅ¡kim zloÄincima.
Gorko did gleda kako hrabra srpska vojska vrÅ¡i pripremu terena i goloruka sela reÅ¡eta minobacaÄkom vatrom po cili dan i onda hrabre brigade kreću u opći napad na civile, nemoćnu i goloruku Äeljad, žene i dicu.
Gleda did kako to lito gore hrvatska i muslimanska sela, gleda kako se ruÅ¡e kuće pod kiÅ¡om granata i mina, kako biže jadni Hrvati i muslimani Prijedora i okolice, isprid ÄetniÄkog noža i malja, kao i one ratne 1942. pred partizanskim krvolocima.
Orili su se krici muÄenika tim krajevima, danima i noćima i misecima, a da ih nitko nije Äuo doli do žrtve joÅ¡ neuhvaćene i joÅ¡ ne priklane, pod mukama joÅ¡ neusmrćene.
O smrti lipa li si, o smrti izbavi nas, mnogi su tad vapili gorko i nemoćno!
Gleda did onog zloÄinca Besaru kako se kiti Ä‘eneralskim Äinom Å¡to mu udili kukavni ÄeneralÅ¡tabnakon hrabre viÅ¡ednevne bitke s golorukim Hrvatima koje poklaÅ¡e i pobiÅ¡e kano njihovi prithodnici iz slavne VlaÅ¡ke, po zloÄinima nad nemoćnima im pribogate, povisti.
O Bože dragi, zašto si nas ostavio, opet did vapi nemoćno.
Gleda did kako odvode ispribijane Hrvate i muslimane u logore Keraterm, ManjaÄu, Omarsku, Trnopolje, gleda muÄenja, pribijanja, silovanja, klanja, nevinih ovÄica, muke njihove koje vapiju do neba, krike koji joÅ¡ ore planinama i dolima Prijedora i Banja Luke, Kotor VaroÅ¡i i dalje.
Siti se did i župnika Ravske veleÄasnog Ivana Grgića kojeg zlotvori brutalno ubiÅ¡e u Rudniku Ljubija te crne ’92. godine kao i prijedorskog župnika veleÄasnog Tomislava Matanovića kojega zajedno s njegovim roditeljima, Josipom i Boženom, odvedoÅ¡e iz župnog stana te surovo muÄiÅ¡e i pogubiÅ¡e ’95. i tako umorene u bunar baciÅ¡e.
Gleda did zgariÅ¡ta koja ostadoÅ¡e od poruÅ¡enih crkava u Prijedoru, Å urkovcu, BriÅ¡evu, Ravskoj, Ljubiji, Kozarcu pa mu prid oÄi doÄ‘oÅ¡e masovne grobnice, TomaÅ¡ica, Jakarina Kosa, Stari Kevljani, Hrastova Glavica, Jama Lisac i tako unedogled.
Gleda did i plaÄe k’o Å¡to samo Äovik može i znade nad patnjom tolikih, znanih i neznanih, u klaonici zarobljenih Hrvata i muslimana.
– Dide, dide, drma uplašeno dida dragovoljac Jure, dide šta ti je, sav si problidia, šta ti naje’nput bude, šta sam reka kad sam Prijedor spomenia, zabrinuto će Jure.
– O moj Jure, povrati se malo did, gledajuć’ ovu sliku izmrcvarenog viteza Ećimovića u trenu mi prid oÄi doÄ‘oÅ¡e svi muÄenici prijedorski, selo BriÅ¡evo, Ljubija, Kozarac, svi logori, klaonica srpska i sve žrtve naÅ¡e svete koji muke Isusove doživiÅ¡e i zarad hrvatstva život na oltar položiÅ¡e, a od svih zaboravljeni i ostavljeni, eto to mi je, jer ka’ da sam se i sam isprid noža vlaÅ¡kog sad spasia, briÅ¡e se did sav znojem smrtnim okupan.
O Bože moj zaÅ¡to si ovo sve pripušća sklapa did ruke u Nebo gledeć’ i ispade mu isiÄak iz novina koji Ävrsto držaÅ¡e.
– Dide Å¡ta ti to ispade iz ruke, dotrÄa mala Marica i diže novinski listić s kamena i Å¡ta si mi tako problidia i k’o uplakan si, zabrinuto će mala Marica.
– A niÅ¡ta srićo didova, niÅ¡ta, neÅ¡ta sam ti se zamislia, briÅ¡e suzne oÄi did ljubeć’ Maricu u Äelo.
– Je li ovo na ovoj slici onaj junak Slavko Ećimović Å¡ta ga je striko Jure meni spominja, istrgnu mali Ivo Marici listić iz ruke, vitez hrvatski koji se hrabro suprostavio srpskim zloÄincima iz tzv.Republike Srpske braneć’ svoj narod prid klanjem, uspravi se mali Ivo u stavu pozor.
– Tako je, vrati se didu boja u lice, tako je srce didovo, znaš ti srce moje nevino, al’ ne znaju protuhe naše koje nam krv piju izdajući narod ‘Rvatski, veselo će i tužno did u isti mah.
– Znam i ja dide, viÄe mali Luka gori s balkona, on je odma na poÄetku rata napusti’ Legiju stranacai vratio se u svoj rodni kraj da stane u obranu svoga naroda hrvatskoga. Nu, doÅ¡ao je u kraj koji je, iako listom stao u redove HDZ-a na prvim demokratskim izborima, ostavljen od sviju i isporuÄen velikosrpskoj politici na doslovno klanje i istribljenje, tužno će mali Luka.
– Tako je netjaÄe, eto i ja se joÅ¡ sićam one nelagode i pogleda Fanjinog kojim me prostrijeli’, na pauzi nekog sastanka tamo ’90-te, kad mu se predstavih da sam „prisidnik Inicijativnog Odbora HDZ-a i da dolazim iz Banja Luke budućeg glavnog grada“.
– „Štaaa“, reÄe on meni iznenaÄ‘eno, i tada sam vidio di sam zaš’o i tek se posli’ osvisti’ kad mi se vratiÅ¡e one stare studentske zamirke prema njegovoj osudi „predimenzioniranja broja žrtava“ Jasenovca i Bleiburga, zgraža se dragovoljac Jure.
Da, nikad hrvatska politika nije raÄunala na taj pedalj Hrvatske Domovine i tog napaćenog naroda hrvatskoga i doslovce ga je izdala i suodgovorna je tako za zloÄin koji je prema njima uÄinjen u toj velikosrpskoj klaonici iz najstraÅ¡nijh dana strave i užasa krvoloka tite.
To je onaj Bleiburg kojeg je u Banja Luci spomenuo i biskup Komarica pa su ga na pasja kola napali slidbenici zloÄinaÄke tvorevine tzv. RS, a zaÅ¡tite opet nije naÅ¡a’ ni u hrvatskoj politici ni u Hrvatskoj Državi!
MeÄ‘utim, žalosno je da biskup kod Ace na HTV-i ne spomenu niÅ¡ta od tog pakla koje je zadisilo sve nesrbe tog kraja muÄeniÄkog, vrti glavom dragovoljac Jure.
I u takvu apokaliptiÄnu stvarnost velikosrpskog divljanja vratio se hrabri Hrvat, inženjer Slavko Ećimović, iz Legije stranaca, odbijajući ići u Somaliju dok njegova Domovina krvari, kako si spomenia Luka moj.
Vratio se da pomogne svom narodu u obrani od nadiruće velikosrpske agresije, ali bez ikakvog izgleda za uspjeh zbog naprid riÄenog, zbog izdaje hrvatske politike, Å¡krguće stišćući Å¡ake dragovoljac Jure.
Staje hrabri Slavko na Äelo Teritorijalne obrane i pristupa organizaciji obrane, kumi, moli, upozorava i Hrvate i muslimane Å¡ta im se sprema i poziva sve na obranu. Sa svojom odorom i opremomameriÄkog marinca svima ka’ ugledni Äovik uliva strahopoÅ¡tovanje. Planira s ostalima formiranje vojarne u Hambarinama.
Nakon tenkovskog napada JNA na tadašnje nesrpske punktove i potiskivanja slabo naoružanih muslimana i Hrvata, koji tada uviđaju i neispravnost naoružanja koje im je priko švercera podvaljeno od KOS-a, okuplja Slavko dvistotinjak najhrabrijih, izbjeglih, na brdu Kurevo, u svoju postrojbu, nemireći se sa srpskom okupacijom, progonima i mirnom predajom na klanje.
Sa brda gledaju kako zloÄinaÄka srpska vojska i policija, koja se u zloÄinu i pljaÄki izvjeÅ¡tila već prije po Pakracu, Lipiku i dalje, 30. travnja 1992. godine podiže srpske zastave na svim glavnim zgradama proglaÅ¡ujući „Srpsku opÅ¡tinu Prijedorâ€.
Nesrbi se otpuštaju s posla i pozivaju na predaju oružja te su primorani nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati uz stalnu izloženost maltretiranju, premlaćivanju i ubojstvima.
Već 22. svibnja poÄinju srpski pokolji nedužnih, napadaju pojedina naselja i pozivaju na predaju oružja.
Slavko i njegova Kurevska Äeta od oko 130 najhrabrijih, vidjevÅ¡i pokolje i pljaÄkanja koje Äine Srbi iz Prijedora i okolice prije po Hrvatskoj i progone i palež koji im se dogaÄ‘aju sad prid oÄima, a sluteći Å¡to ih sve Äeka od pomahnitalih mržnjom zadojenih susida, odluÄuju se na oÄajniÄki Äin oslobaÄ‘anja Prijedora ili pružanja bar oÄajniÄkog krika za pomoć braći koji su u moguće boljem položaju iz kojeg bi mogli pomoći da svi ne zavrÅ¡e k’o ovce na klanju!
Sa Kureva kreću u ranu zoru na Dan državnosti 30. svibnja 1992. godine, podiljeni u više borbenih grupa, te se iz pravca Bišćana prebacuju priko rike Sane, jedni plivajući, drugi kamionom priko mosta kroz dilove Starog Grada u centar Prijedora, kuda je kao prethodnica već prošla Diverzantska grupa omogućujući ostalima prolaz, odakle u jurišu kreću u borbu za javne ustanove, okupirane od velikosrba prethodnih miseci. Kreću na tristo puta brojnijeg neprijatelja da oslobode svoj Prijedor, baš kao i nekad hrabri ustaše na žandarmeriju u Brušanima ’34. godine, da sruše velikosrpsku tamnicu Jugoslaviju!
Slavko sa svojom grupom se probija do zgrade Općine, a Asim Muhić do zgrade Policije, upadaju među preneražene JNA-ovce u „Dom Rezervnih Oficira“, drugi do Hotela kojeg pale i vode borbe saMartićevcima u njemu i tako redom svi do svoji planiranih odredišta borbene operacije oslobađanja.
Ali Puharska grupa, po svIdoÄenjima, nije izvrÅ¡ila zadatak napada na kasarnu JNA “Žarko Zgonjanin†što će biti katastrofalno za oslobodilaÄku akciju, jer 500 obećanih boraca bi dalo zamah akciji.koja je ovako osuÄ‘ena na propast.
Vode se ogorÄene borbe i odmah na samom ulazu u Prijedor gine desetak hrabrih bojovnika, ali pomoći niotkuda a velikosrbi s ogromnim prikupljenim snagama rezervista, Arkanovaca iÅ eÅ¡eljevaca, uz pomoć tenkovskih i topniÄkih snaga JNA, kojima je Prijedor bio krcat nakon povlaÄenja iz RH, napadaju i gaze sve prid sobom.
“Krizni Å¡taba srpske opÅ¡tine Prijedor†preko Radio Prijedora objavljuje dramatiÄne agitpropovske poruke “da je poÄinjen oružani napad na grad i na srpski narod te da se vode borbe s “ustaÅ¡ko-muslimanskim snagamaâ€, pozivajući sve Srbe u Prijedoru da „stanu u odbranu svog grada od muslimana i Hrvata“.
Pozivom da „svi graÄ‘ani“ na kućama i stanovima izvjese bijele krpe su oznaÄeni nesrbi koje je trebalo potom uhapsiti i strijeljati na licu mjesta ili odvesti u prijedorske kazamate.
- motorizirana tenkovska brigada bivše JNA kreće na Slavka i družinu Iz okolnih ulica ispaljujući tenkovske i topovske granate i ubijajući i rušeći sve prid sobom, tako da je Stari grad sa oko svojih tristotinjak kuća spaljen do temelja.
Grupe su prisiljene na uzmak i u općem rasulu se izvlaÄe kako je komu moguće.
Kod zlotvora gine njihov po zlu poznati ratnik iz Slavonije Zoka Karlica i joÅ¡ dvadesetak mu suboraca po zloÄinu.
A velikosrpski ratnohuÅ¡kaćki „Kozarski vjesnik“ će nekoliko dana poslije pisati: „Pripadnici zelenih beretki, njihovi jataci i domaći, te ubaÄeni pripadnici HOS-a i ZNG, koje je predvodio Slavko Ećimovlć, ubili su u subotu ujutro 16 pripadnika vojske i milicije Srpske Republike BiH, uspjeli zapaliti fotelje u predvorju hotela i rasporediti se sve do parka ispred zgrade opÅ¡tine, SJB „Kozarskog vjesnikaâ€â€¦Â Poslije prvog Å¡oka branioci grada su se pribrali i krenuli u obraÄun sa njima. Za kratko vrijeme oni su preuzeli inicijativu. Borbe su trajale sve do popodnevnih sati u rejonu Lukavice i Partizanske ulice gdje je izvrÅ¡eno temeljito Äišćenje i sklanjanje stanovniÅ¡tva iz zone ratnih dejstava, jer je u tim borbama stradao i jedan broj civila“.
Slavko i njegovi vitezovi se hrabro bore k’o ‘no ban Zrinski i njegovi pod Sigetom, ali pred tolikom mraÄnom golom silom padaju, ginu mu suborci i njega zarobljavaju i strahovito muÄe, po staroj srpskoj navadi nad bespomoćnima kao Å¡to su to uÄinili prethodno u okupiranom Vukovaru ’91. godine, tražeći da oda svoje suborce.
Slavku kroz glavu prolaze surove primisli o mogućoj izdaji, tko je ubaÄeni KOS-ovski izrod, tko je namjestio igru, ali neda maloduÅ¡nosti da ga obuzme, s mislima na voÄ‘e drugih grupa, Izeta MeÅ¡ića, Asmira Muhića, Kemu Alagića, stišće zube i od njega, srca junaÄkoga, ni rijeÄi zlotvori nisu uspjeli izvući!
Ali sadisti ga ne prestaju premlaćivati i muÄiti i dalje pa ga odvode u zloglasni logor Omarska gdje su, poslije daljnjih hapÅ¡enja nesrba, sa 70 autobusa otpremili joÅ¡ blizu Å¡est tisuća civila, muslimana i Hrvata.
Tamo ga „isljednici Službe javne bezbednosti“ i dalje premlaćuju u zloglasnoj Bijeloj kući, mrcvare i sakate kako to svidoÄi i Rezak Hukanović u knjizi „Deseta vrata pakla“:
„KleÄao je sklupÄan pored radijatora ispod samog prozora, izmeÄ‘u Asafa i Äeme, te mu je svjetlost otkrivala sve ono Å¡to su ovi zlobnici uÄinili nad njim.
PriÅ¡ao mu je Žiga, uhvatio ga za kosu, podobro natopljenu krvlju, i podigao mu je glavu. Tamo gdje bi trebalo da bude lice vidjelo se samo krvavo spužvasto tkivo, ispod tek oderane kože. ÄŒinilo se da su umjesto oÄiju, dvije duplje, dva bezdana ispunjena crnom usirenom krvlju.
– Ovako ćete svi zavrÅ¡iti! I vi i vaÅ¡e porodice. Svi! Derao se divljaÄki Žiga“.
Pred izmrcvarenog Slavka zlotvori srpski dovode druge izmuÄene muÄenike da im potvrdi jesu li pripadnici njegove grupe, jesu li mu dolazili na brdo Kurevo, njegovoj vojsci.
Ali sa zadnjim atomima snage Slavko je za svakoga negirao da je pripadnik njegove postrojbe il’ da je uopće dolazio gore.
Zlotvori mu konaÄno 9. lipnja razdiru gotovo svu kožu s tila, posipaju ga sa solju, kao titine partizanke živim ustaÅ¡ama mozgove u razbijenim lubanjama na KoÄevskom Rogu, i izbacuju na sunce isprid logora da se na užasnoj vrućini uz pomoći soli doslovce ispeÄe i spali u neljudskim mukama, ali hrabri vitez ni pod tim nadÄovjeÄanskim i najstraÅ¡nijim mukama ne posustaje i ne odaje svoje suborce i pokazuje zlotvorima kako se gine sa hrabrim srcem za svoj narod, svoju Domovinu i svoj Prijedor.
I izdahnu, tako, heroj Slavko Ećimović, ispusti duÅ¡u svoju, k’o Hrvat, k’o junak! Tu u muÄionici srpskoj, Omarskoj.
Posli’ sveg’ toga užasa, velikosrbskog, izlažu to do neprepoznatljivosti izmrcvareno njegovo muÄeniÄko tilo u naselju Ljubija, prisiljavajući sve nesrbe da doÄ‘u vidit’ da je zaista mrtav i da tako izgube svaku nadu u opstanak i otpor velikosrpskom zlu i da biže glavom bez obzira.
Nu, zloÄinaÄki umovi ne miruju i odluÄuju upornošću sotone potpuno zatrti sime Ećimovića i kreću pod okriljem noći, na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1992. crne godine, u naselje Tukovi da mu pobiju cilu obitelj.
I dolaze srpske horde zla do kuća nekad imućne obitelji Tomislava Ećimovića, doseljenika iz krÅ¡ne Like, prvo do kuće Slavkova brata Nikole i žene mu Katarine di zatiÄu suprugu mu Ceciliju i dicu Ivanu i Nikolu i tu ih rafalnim pucnjima kose kao rosnu travu.
Ali, Äudom Božijim, dica od pet i sedam godina se uspiju spasiti pokolja ÄetniÄkog ispod mrtvih tila majke, strica i strine pa sva krvava i pristravljena biže do prve suside, priko polja, odakle ih pribacuju u selo BriÅ¡evo kod drugog dida!
Potom zlotvorne ubojice odlaze do susidne kuće njegovih roditelja Tomislava i Marije i njih zloÄinci na isti naÄin kose da zatru sime hrvatsko Ećimovića i uspomenu na heroja Slavka, a svima koji nisu odvedeni u logore da zatru strah do kosti i da obezglavljeni napuste okupirana podruÄja i tako broj nesrba spane na planiranih, zlotvorima prihvatljivih, 2%.
Božja ruka i dalje Å¡titi malene Nikolu i Ivanu pa oni priživljavaju i veliki pokolj u hrvatskom selu BriÅ¡evo 24. i 25. srpnja 1992. crne godine, gdje srpski krvoloci Äine masakr nad  77 bespomoćnih hrvatskih civila kada je ubijen i njihov did Jozo Jakara, otac njihove ubijene majke, zavrÅ¡i svoju priÄu naizust k’o zaleÄ‘en od bola i ponosa dragovoljac Jure i suznih oÄiju side na Å¡tokrlu u tiÅ¡ini s pogledom u daljine, daljine, srca, junaÄkog’ i nepokorenog’!
Posmrtni ostaci junaka Slavka Ećimovića su pronađeni tek kasnije nakon tolikih godina posli’ rata u masovnoj grobnici Jakarina Kosa.
– E dico moja, Navik on živi ki zgine poÅ¡teno, to uvik znajte, briÅ¡e did suzne oÄi prid riÄima Jurinim, tugujući nad patnjama Ećimovićevim i svih Hrvata i muslimana Prijedora, Sanskog Mosta, Banja Luke, Kotor VaroÅ¡i i okolice, predanih srpskim krvnicima u ruke koljaÄke.
Sa Slavkovom smrću, za mnoge nove žrtve Omarske, Bile kuće, poput Jadranke Cigelj, jedan osloboditelj manje „koje sam u mislima prizivala, grlila, nadala im se dok sam trunula isprebijana zloÄinaÄkim rukama, pogaženog ponosa. IÅ¡Äekivala sam junake obuÄene u hrvatsku vojniÄku odoru i maÅ¡tala kako oslobaÄ‘ajući Domovinu, oslobaÄ‘aju i mene i stotine tisuća drugih“, uzdahnu gorko did.
Doletiše uplakani, mali Ivo, Luka i Marica, didu u zagrljaj, pa onda stricu Juri, nakon što su pozorno slušali što im on iskaza u jednom dahu ono što je dozna’ o heroju Slavku Ećimoviću i njegovoj herojskoj borbi za slobodu Prijedora.
Grli did opet unuÄiće svoje, ne bojte se, ne bojte se, dico moja, ne plaÄite, neg’ ponosno uzdignite glave hrvatske k’o Å¡to ju je uzdigao i ni prid kim pognuo naÅ¡ preÅ¡ućeni ‘rvatski heroj Slavko Ećimović, svisno idući u poslidnjem boju sotonskim zloÄincima u ralje, gordo će did gledajući u daljine proÅ¡losti i budućnosti.
– Da dobro kažeÅ¡, dide, povrati se dragovoljac Jure, preÅ¡ućeni, zaboravljeni, jer kad smo mi Äuli za herojski otpor Slavka i njegovih suboraca evo tolike godine od rata, a ginuli smo i mi boreći se s puÅ¡kom u ruci oÄekujući najgore, a glas o muÄeniÅ¡tvu nam nitko ne donese.
Možda zato, dide Å¡to su većina njegovih boraca bili muslimani pa to ne odgovara KOS-ovcima, slugama srpskim, na jednoj i drugoj strani koji su za raÄun Beograda sve radili i uspili na bratoubilaÄkom sukobu kad je srbadija i velikosrpska politika bila pred slomom, kad je Oluja mogla doć’ mnogo ranije, ljutito će dragovoljac Jure.
Evo da ne ostanemo dužni, neka ta gamad izdajniÄka Äuje kako su zavrÅ¡avali ti muslimani pod srpskom kamom tih dana s „U“ na Äelu, uze Jure spomenutu knjižicu u ruke i poÄe Äitati:
– Je li u ovom autobusu Krak Nezir?
Tražio je jednog privatnika, automehaniÄara iz Prijedora. Svi su Å¡utjeli. Å utio je i Nezir, koji je bio na podu u zadnjem dijelu autobusa i koji je, pored ove sparine i znoja, trpio i bolove koje su mu zadavala slomljena rebra, od udaraca koje je dobio prije nekoliko dana, tamo u “Omarskojâ€, u onoj tvornici smrti.
Vojnik izađe i poslije nekoliko minuta se ponovo vrati.
– Tražim Nezira Kraka, on je sigurno u ovom autobusu, rekli su mi.
Ponovo Å¡utnja, Äulo se samo ravnomjerno kuckanje motora autobusa.
– Jesam li ja budala ili ste vi svi gluhi?
ÄŒujete li Å¡ta vas pitam? Ako se ne javi Nezir Krak za deset sekundi ispucaću rafal po vama, zaprijeti ovaj sa groznim licem i pri tom se zaÄu metalni zvuk repetiranja puÅ¡ke.
– Ja sam, javi se Nezir, ne želeći da ovaj krvnik i ispuni svoju prijeteću nakanu.
– Izlazi napolje, majku ti ustašku! I otac ti je bio ustaša. Neće iver daleko od klade.
– Ne mogu ustati, bolestan sam. Ne mogu na noge, reÄe Nezir.
– Čuješ li ti mene, đubre jedno balijsko, izlazi dok te nisam odmah ovdje…, ne izgovorivši do kraja svoju prijetnju, krenu prema zadnjem dijelu autobusa gazeći i udarajući sve oko sebe.
Nezir se jedva izvukao ispod tih sklupÄanih tijela koja, ni zvuk disanja od straha nisu puÅ¡tali od sebe, i krenu prema otvorenim vratima autobusa.
Ovaj ga udari kundakorn puÅ¡ke po ledima, jednom, a onda joÅ¡ jednom i joÅ¡ jaÄe.
Nezir se povi prema naprijed, a onda ga ovaj udari nogom u leda. Silina tog udarca izbacila je Nezira kroz vrata i on se u grÄu ispruži u praÅ¡ini pored autobusa. Ispred vrata su stajala joÅ¡ Äetvorica sa transpoftera, a medu njima Mrda i Bakin.
Skinuli su ga gologa i bezdušno tukli, psujući mu ustašku majku.
Parali su ga noževima, ucrtavali mu slovo “U†na Äelu.
Na kraju ga je jedan od njih odnekud izvukao pravi pravcati maÄ i nabio ga taj maÄ odozdo.
IzmuÄeno tijelo se samo zgrÄi.To potraja nekoliko trenutaka, a onda se opusti uz jezivo krkljanje.
Otvorili su jedan od boksova namijenjenih za prtljagu putnika u autobusu i tu ga, kao vreću ubacili, a onda, kao da se niÅ¡ta nije dogodilo, poskakali u svoje transportere, dali znak vozaÄima autobusa i krenuli dalje.“, ganuto će Jure s osjećajem krivnje Å¡to je to morao prid dicom izreći.
– E moj Jure, Hrvat je mio koje vire bio, a ove zlotvore će valjda stići Božija ruka pravde kad ih već ne dostiže narodna osveta do sada.
Nije to za diÄje uÅ¡i, ali eto nik znaju s kojim vragom posla imaju i da ga se vavik Äuvaju i uvik na oprezu budu, zabrinuto će did, grleći svoje sokoliće pretužnog lica, zbog onog Å¡to im upravo Jure ispripovida.
– E, dide, pilići moji, okećući se nastavi Jure, kad doÄ‘e do daha znajući da je ovo niÅ¡ta Å¡to bi sve moga ispropovidat’ o tadaÅ¡njem paklu srpskom, to je ona izdaja koja nam je, popljuvavÅ¡i ono urezano „U“ mnogima na Äelu, diktirala dokle možemo ići u svojoj opravdanoj borbi za slobodu cile Domovine i zbog koje dobismo Hrvatsku samo na podruÄju kifle koju je prije demokratskih izbora ismijavao i Franjo TuÄ‘man, a onda nam Judini skotovi ubiÅ¡e Ludviga Pavlovića, Miru BareÅ¡ića, Antu Paradžika, Blaža Kraljevića da nam ubiju svist o Hrvatskoj na cilokupnom svom povisnom i narodnom podruÄju pa tako na zloÄinu opstade i zloÄinaÄka tvorevina tzv. Republika Srska sa BiH izvan Hrvatske iako prethodno potpisaÅ¡e Washingtonski sporazum o konfederaciji kao mamac za naivne, neutjeÅ¡no će ljutiti dragovoljac Jure.
Sve je to udbaÅ¡ko maslo, dide, toliki izginuÅ¡e u najstraÅ¡nijim mukama kao poslin ’45-te u titinoj klaonici, a oni sretni meÄ‘u tim muÄenicima dobiÅ¡e samo metak i tako se spasiÅ¡e daljnjeg zla, dok ova sveprisutna bagra izdajniÄka, koja se i tada i danas k’o paraziti, pritvorne hijene, uvukoÅ¡e u pore vlasti i zavitrine iz koje ÄekaÅ¡e rasplet da bi nam opet mogli krv piti, na kraju dobiÅ¡e Äast’ i imetak!
Dok se branitelji ubijaju i dan danas prid nepravdom koja vapi i dalje do neba.
Je li, ta klatež hijenska, pusti kad suzu koju za hrvatske heroje koji ustaÅ¡e protiv agresora srpskog, za tolike koji padoÅ¡e od ÄetniÄkog noža, sve one koji doživiÅ¡e progone i srpske logore bez nade u spas, zaboravljene od svih!?
Je li pustiÅ¡e suzu koju i oni s ovoga popisa bogate elite u stranim bankama koje na poÄetku spomenusmo, dide dragi, vrti glavom Jure!?
Jasno je, tako, zašto se nismo do kraja uspili osloboditi i zašto smo i danas još uvik pokoreni i u neslozi i siromaštvu kad je sve pokradeno narodno u rukama te udbaške žgadije i njihovih jataka u svim porama javnog i nejavnog života.
Komu sad joÅ¡ nije jasno zaÅ¡to pravi Hrvat koji je svistan svoga hrvatstva, koji živi i pati za svoj narod, ne može izbiti na Äelo bilo kakve borbe za prava svog napaćenog naroda nego je uvik uÅ¡utkan i zaguÅ¡en sa plaćenim poltronima izdaje koji sa tim pokradenim novcem drmaju svim tokovima državnog i narodnog života!
Komu sad nije jasno kako antihrvat Mesić može biti dva puta biti izabran za predsjednika RH, kako poslije Yusipovića, nakon narodnog nezadovoljstva, na Äelo može biti izabrana Älanica Trilaterale, kako nam Vladu RH može voditi posli’ pada komunizma komunista RaÄan, a onda posli’ HDZ-a i Sanadera opet jugosloven Milanović!?
Može dide kad su novci kod njih, a narod šuti!
Imaju sve medije i upravljaju svime uz statiranje ovih koji glume desnicu i kao da im se suprotstavljaju, a gori su od njih, jer izdajnik je kuga koja nam se zavlaÄi u narodne redove i razara nas iznutra, kako reÄe nekad Ciceron.
Evo i onaj Slovenac nam pokaza kako je UDBA i pred raspad Jugoslavije izvlaÄila novac na inozemne raÄune i tvrtke odakle je mogla financirati svoje pa tako i onaj Tedeschi, kojeg komunjare kuju zvizde kao sposobnog menadžera, je prvi milijun dobio na raÄun tada i otada ide para na paru, a ti Hrvatska propadaj.
A Hrvati koji su poÅ¡teno stekli svoj imetak na trudu i muci dovedeni su u situaciju da u Hrvatskoj izgube sve Å¡to imaju il’ da im se potpuno onemogućuje ulaganje u svoju Domovinu dok udbini sinovi zloÄinaÄkim novcem na rasprodaji dobijaju sve i sva, kune Jure lupajući Å¡akama o kameni stol!
I da, dide, da ne zaboravim, zadnji akt koji je komunjarska vlast donila prid pridaju vlasti na prvim demokratskim izborima je ukidanje Zakona o porijeklu imovine!
– E Jure, nek nam Bog pomogne, prosvitli narodu pamet, pa konaÄno providi pravog nam voÄ‘u kojeg ćemo slidit u borbi za pravdu, istinu i slobodu, suprotiva svoj ovoj klateži Å¡to nam o glavi radi, zavapi opet did.
Nego Jure, jesi l’ donio gori na putić, šta sam ti reka’, ono sino sa gladišikom i koju balu slame i ono starih grana kod trapa, da svitnjak u slavu svetog Ive upalimo, evo se i mrak ‘vata, umorno će did podižući se sa kamene klupe sa svojim sokolićima.
De, dico draga, zovite i babu, nek ponese faercak, pa ćemo evo reć i krunicu svetog Ive da se dragom Bogu pomoli za nas, narod i Domovinu ‘Rvatsku, Slavka Ećimovića i njegove, sav onaj narod poklani, dometnu skrušeno did.
Did Vidurina
Uz svitnjak Svetog Ive 23. lipnja, lita Gospodnjeg 2016.
Â
Zapisao: ing. Ante Matić od Livna