Vučiću, Dodiku i Pupovcu nisu problem riječi biskupa Komarice, već – nova politika Zagreba!

Autor: Marko Ljubić

Dva nastupa najviših katoličkih svećenika u Bosni i Hercegovini, kardinala Puljića u veljači i ovaj biskupa Komarice, svakako su znakoviti i po tonu i po sadržaju, pa i u toj konzistentnosti i riješenosti valja tražiti znakove nekih novih događaja i kretanja u Bosni i Hercegovini.

Vrlo nervozni tonovi i brutalni nasrtaji u Republici Srpskoj na biskupa Franju Komaricu su za onoga tko prati ponašanje srpskih dužnosnika, institucija i vlasti u državama koje su na udaru velikosrpske politike, prilično iznenađenje. Odnosno izraz ozbiljne slabosti.

Jer, biskup Komarica nije rekao ništa posebno novo, niti je prvi put izrekao teške kritike na račun vlasti Republike Srpske i međunarodne zajednice. Komarica govori i govorio je još tijekom rata, kad mu je glava doslovno visila o volji barbarske paradržave i zločinačkih hordi, koje nisu prezale ni od najtežih zločina na prostorima koje su držali pod kontrolom.
Dakle, Komarica nikoga nije iznenadio.

A Srbi su tada i tamo govorili o miru, dok su – progonili, ubijali, zlostavljali, palili i rušili sve što nije srpsko.

Radili su zlo, a govorili o miru i dobroti. Poznato?

Jer, bili su jako nadmoćni uz presudan blagoslov moćnih zaštitnika iz svijeta.

Å to se to sad dogodilo?

Dva nastupa najviših katoličkih svećenika u Bosni i Hercegovini, kardinala Puljića u veljači i ovaj biskupa Komarice, svakako su znakoviti i po tonu i po sadržaju, pa i u toj konzistentnosti i riješenosti valja tražiti znakove nekih novih događaja i kretanja u Bosni i Hercegovini.

Naime, kardinal Puljić je početkom veljače, a nakon proslave Dana državnosti Republike Srpske, snažno i oštro reagirao u otvorenom pismu patrijarhu Irineju, koji je besramno lamentirao o Srbima kao Božjem narodu i Repubilici Srpskoj kao Božjem djelu.

Kardinal je jasno osporio Božji rukopis u temeljima Republike Srpske.

Jesu li Kardinal i Biskup tek tako ponovo reagirali i ima li u njihovim tako oštrim reakcijama nečega nedostupnog javnosti ili nečega čega se moraju plašiti vlasti Republike Srpske, ali i – Srbija?
Mislim da ima. A njihove riječi su samo povod.

Jer, iako nikada nisu šutjeli o stradanju svoga naroda i svoje Crkve, i Kardinal i Biskup su između ostalog razumni ljudi, koji svojim reakcijama neće udarati glavom u zid i dodatano otežavati status preostalih Hrvata na tim prostorima. Nema nikakve sumnje da to nisu uradili bez tihe suglasnosti Vatikana, ali i bez ozbiljnih očekivanja od događaja i međunarodnih preslagivanja koja se tek imaju dogoditi.

Jer, temeljni preduvjet da se konačno čuju njihove riječi se dogodio.

Promjena se dogodila u – Zagrebu.

To je majka svih promjena.

I, ključni izvor straha velikosprske bratije.

Zašto je dakle Dodik divljački i prijeteći reagirao na istup biskupa Komarice u kojem je prvo na Bleiburgu, a zatim u Banja Luci jasno rekao da je Bleiburg u – Banja Luci?
Zar nije?

Naravno da jest i to do sada nikada nije smetalo Dodiku.

A to su znali i svi relevantni međunarodni čimbenici, pa mu do sada nije nimalo smetalo.

Srpska politika nije fragmentirana, improvizacija, benigna i divljačka iako su joj metode takve, kako je „žestoki“ Hrvati vole predstavljati. To je desetinama godina planski pripremano i u svakom trenutku se u toj igri zna tko što radi. U svakom.

Kad govori Dodik treba pažljivo slušati u Zagrebu, kao i kad govori Pupovac ili Vučić.

Sve je to isti film.

Konstanta srpske politike je do sada bila, prvo, koristiti Milorada Pupovca i njegove pupavičaste Srbe za trajno provociranje i izazivanje nereda u Hrvatskoj, te slanje poruka diljem svijeta o permanentnoj ugroženosti Srba, jer su znali kao i svatko normalan da je temeljni preduvjet za ostvarivanja i potvrdu svojih inetersa – držati Zagreb pod kontrolom ili paraliziranim.
To im je opasno dugo uspjevalo, jer imaju petu kolonu u Hrvatskoj.

Sve do dolaska Kolinde Grabar Kitarović ne čelo države.

Drugo, upravo na tom polanu maksimalno angažirati specijalnoratovsku i obavještajnu kolonu u antifa sektoru koja je morala dati hrvatski predznak tim ciljevima u Hrvatskoj. Zbog toga danas svjedočimo pojačanom divljanju udružene antife i Pupovca, koji je također, prilično neobično, potpuno izgubio živce i samokontrolu. Nije dakle razlog ovakve nerovoze Pupovca i antife samo – državni novac. Viši su interesi i zadaće u igri.

Niti je njima Hasanbegović meta zbog njegovoga „ustašluka“ ili zavijanja slavine proračuna. Hasanbegović je u cjelini Hrvatskoj danas puno vrijedniji.

Hasanbegović je nova i vrhunska integracija hrvatskog nacionalizma i autentičnog islama na ovim prostorima. Koji nisu ni u kakvoj suprotnosti, dapače.

Treći način djelovanja velikosrpske politike danas bio je, koristiti SPC kao „crkvu“ ciljajući na poseban status religijskih zajednica i institucija u europskom okruženju i prije svega duhu, pri čemu se moglo uvijek računati i na potporu srodnih pravoslavnih crkava, prije svega Ruske pravoslavne crkve.

Taj pravac udara smo vidjeli preko blaženoga Stepinca na samo srce hrvatskoga naroda. Međutim, ponašanje vrha Katoličke crkve u BiH mi govori da su se Srbi jako preračunali s Vatikanom i da su dobili ništa, a konačno osvjestili i vrhunsku prelaturu u Rimu.

Ako ni na čemu, Vatikan je mogao vidjeti u odnosu Srbije i SPC-a prema Stepincu s kim imaju posla.

Dakle, zašto sada, posve vidljivo i srbijanski državni vrh, i Pupovac, a evo i Dodik tako živčano i brutalno istupaju?

Mislim da konačno imaju razloga za veliku nervozu.

Jer, to nisu samo pitanja srpsko-hrvatskih odnosa, to su prvenstveno civilizacijska pitanja i izrazito odnos između dobra i zla. U tom kontekstu valja gledati i fenomen Šešelja, ponašanje suda u Haagu, oslobađajuću presudu, zatim današni zahtjev Haaga za izručenje nekolicine Šešeljevih ljudi.

Šešelj je jako minuciozno planirana zamka za Srbiju, a ne kako su većina ljudi ostrašćeno mislili, problem i poniženje za Hrvatsku. Svoditi srpske zločine na Šešelja, bilo koga pojedinačno, zapravo je amnestija – Srbije. A to je tek strateški problem za Hrvatsku.

Šešelj je zapravo lanac za vezivanje Srbije, prije svega Vučića i instrument za bitnu promjenu odnosa na području regije. Prije svega u BiH. Zbog toga se Dodik ima razloga bojati i Vučića.
Više je nego očito da se vide obrisi bitnih promjena međunarodne politike prema Balkanu. A to prvi put ne ide na ruku Srbiji. Otud nervoza u Srbiji, u Republici Srpskoj, a pogotovo kod Pupovca i cijeloga antifa specijalnoratovskog spektra u Hrvatskoj.

Jer i Srbi imaju izvore informacija i jako dobro znaju što se događa.

A informacije po svemu sudeći nisu – umirujuće.

Evo zašto.

Dolaskom Kolinde Grabar Kitarović na mjesto predsjednice Republike bilo je vidljivo da će ona pokušati preusmjeriti hrvatsku vanjsku politiku i to radikalno. Iz svega se to dalo zaključiti. S druge strane, nije mogla ostvariti bitnije rezultate dok je bila ograničena Kukuriku Vladom i prije svega nadležnostima Vesne Pusić i Zorana Milanovića. Ali, promjena vlasti u Hrvatskoj, kakva god bila, donijela je i omogućila potpuni zamah vanjsko-političkih inicijativa ovaj put ne samo predsjednice Republike nego potpuno usuglašenih s ministrom vanjskih poslova Kovačem i Oreškovićevom Vladom.

Događaji koji su uslijedili tjekom ove godine slute da će se neke stvari u BiH jako mijenjati i da više Srbija preko svojih specijalnoratovskih satelita u bošnjačkom rukovodstvu neće moći destabilizaciju te zemlje ostvarivati stimulacijom sukoba Bošnjaka i Hrvata, na štetu Hrvata, istodobno stvarajući i izvanjske i unutarnje pretpostavke za trajno osamostaljenje Republike Srpske. Ključni preokret vrlo je moguće, dogodio se snažnim zamahom hrvatsko-truskih odnosa koji su dostigli vrhunac dolaskom Erdogana u Zagreb.
Jasno je svakome tko prati međunarodnu politiku da Erdogan nije došao, niti je Predsjednica s njim stvarala novu hrvatsko-tursku političku poziciju bez znanja, a vrlo vjerojatno i ozbiljnije autorizacije Sjedinjenih Država. A to je Srbima problem.

Ulazak nove američke politike u BiH. Politike na predsjedničkoj razini, a ne na razini najnižih lobista i veleposlanika kao u zadnjih desetak godina.

Jer, ne treba imati iluzija. Svi sukobi i napetosti s Pupovcem i Srbima u Hrvatskoj koje trajno podgrijava i SCP i Srbija, nisu zamišljeni za trenutno postizanje nekakvih imperijalnih efekata u Hrvatskoj, iako trebaju poslužiti za neko buduće vrijeme. Već izrazito za stvaranje trajnoga državnoga poretka u BiH, odnosno trajno međunarodno definiranje Srbije pod Zagrebom. Odnosno u Banja Luci. Tome je svakako u prilog išao latentni sukob Bošnjaka i Hrvata i prije svega nerazumna bošnjačka politika.

Zbog toga je Turska ponovo u igri.

Jer to stanje nije održivo, prije svega zbog realne opasnosti da jednoga dana takva, ponižena i osakaćena Hrvatska pukne, dođe do ozbiljne smjene političkih snaga u zemlji i kaže samim Amerikancima – momci prevarili ste nas. Zbogom.

Mislite da ozbiljne džave s tim ne računaju?

Svakako jesu, primjera za to ima napretek. Jer tada nitko, pa ni Sjedinjene Države ne bi mogle zaustaviti takve promjene u Hrvatskoj. Svaki lanac može puknuti, a hrvatski je nategnut do krajnosti. A tada su posljedice najčešće nekontrolirane i mogu nanijeti veliku štetu. Snaga položaja Republike Hrvatske je u tome. Više u šteti koju može nanijeti američkim interesima, nego što im može korisititi. A to je realna politička prednost razumnog nacionalnog vodstva. I, s tim se mora racionalno kalkulirati.

Sve ukazuje da su Sjedinjene Države ponovo odlučile ozbiljnije ući u regiju, a prije svega u BiH. Temeljni uvjet za to je bio imati jakog saveznika u Zagrebu.
A to je i razlog panike u Srbiji, Banja Luci, kod pupavičastih Srba i cijele antife.

Zbog toga je Dodik nasrnuo na Komaricu.

Ovaj put s mliječnim zubima.