Povratak Ivića Pašalića

Autor: Marko Ljubić

Drvodjelja Pašalić je, izvan svake sumnje – politička pojava. Odavno klonirana politička bakterija za primjenu, nakon skrivanja u labosima, na aktualne tokove u Hrvatskoj.

Još od trenutka formiranja aktualnog vladajućeg saveza, da ne naljutim Grmoju i Petrova pa kažem koalicije, u medijima se učestalije nego zadnjih petnaestak godina počelo pojavljivati ime Ivića Pašalića.

Pa je on slao poruke sa svoje Facebook stranice, pa je komentirao događaje u zemlji, pa su neki novinari prijetili Karamarku i aktualnom vodstvu stranke njegovim aktiviranjem, pa su antife prijetile povratkom rigidnog Tuđmanovca. Očito zbog osjećaja da aktivističke snage nisu dovoljno mobilizirane za prosvjede, pa se koristilo najozloglašenije ime, ozloglašenije čak i od Karamarka.

Ivić Pašalić je u međuvremenu davao izjave, komentirao aktualne postupke vladajućih, mislio o nizu problema, najavljivao povratak u politiku primjedbom „nikad ne reci nikad“ i sličnim trkeljanjima. A kao slučajno, tu i tamo su se mediji utrkivali tko će prenijeti – njegov status s Facebooka ili živu izjavu.

Da se razumijemo odmah, slučaja u takvom pojavljivanju – nema.

To je sve planirano.

Tko je Ivić Pašalić, današnji drvodjelja?

Davnašnji proganist urušavanja državotvornog HDZ-a, simbol zadnjih godina vladavine Franje Tuđmana, teško bolesnog čovjeka, koji je u tim vremenima još imao snage baviti se ključnim međunarodnim pitanjima i problemima, nastojeći ostaviti iza sebe koliko toliko čvrstu konstrukciju nacionalne državne kuće u međunarodnom poretku.

U principu nikad nisam cijenio tipove s golemim moćima, utjecajem operativnog tipa, a ispod naziva – savjetnik. U pravilu su to tipovi koji donose zaobilazne i mutne odluke, kreiraju ispod priznate veličine svoje kokošarluke, primjenjuju svoja često nakaradna pravila ne libeći se urušiti cijeli sustav ako je eventualno zaprjeka ostvarivanju vlastitih ciljeva, a sve što rade – predstavljaju pod nečijim tuđim imenom, potpisom, politikom i vizijom.

To je najgori tip ljudi.

Ljudi bez lica i karaktera, ljudi s maskom. U principu sumnjivih zbog toga, jer nikada nisu svoje interese i ciljeve ni pokušali legitimirati među drugim ljudima i u konkurenciji s drugim idejama i ciljevima.

Moć Ivića Pašalića je počivala na raspršoju u tadašnjem HDZ-u, na razmrvljenim idejama i inicijativama koje su se međusobno klale štiteći osvojene gruntove za boj nakon očekivane smrti predsjednika Tuđmana, pri čemu je Pašalić tada zauzeo najveći grunt.

Njegov karakter nabolje odslikavaju teške optužbe uvijek u grupacijama suradnika pri čemu su neki od njih više stradali, kao Kutle, a neki nakon kratkotrajnih posrnuća ustajali i trajali kao Pavić, optužbe koje su se zaustavljale na tim ljudima.

Njega, Ivića Pašalića, nikada nije bilo. Bio je savjetnik, kako bi ga i bilo.

Današnja Hrvatska će stvar pojednostavniti.

On je predstavnik najtvrđe, neoustaške i rigidne hercegovačke struje HDZ-a, radikal koji jedva čeka podčiniti mirnu i civiliziranu Hrvatsku i predati ju zadrtim kamenjarima, koji nemaju ni skrupula ni znanja, ni rafiniranosti i sposobnosti za bilo što, već samo brutalnost, za pljačku, zlo i otimačinu.

Tako se percipira njegov povratak.

A je li to tako?

Pašalić nikada nije ni bio, niti je mogao biti nekakav „hercegovački guru“.

Zašto?

Je, nije Hercegovac baš ni po čemu, a ponajmanje politički Hercegovac. Nikada nije ni bio, izvan mogućnosti da bude „Hercegovac“ kao i Jarnjak recimo, i svatko tko je zastupao državotvornu politiku pokojnog predsjednika Tuđmana, bez obzira odakle je, tko je i kakav je. Pašalića je u vrh HDZ-a doveo Manolić, a ne kako se misli Gojko Šušak. Bio je lokalni liječnik u Zagorju, koji Hercegovine, niti bilo koga u Hercegovini nikada nije ni vidio ni čuo, iako su mu roditelji podrijetlom iz Tomislavgrada. Jedino što je imao oduvijek je bila – beskrupulozna ambicija, očita sposobnost plivanja i modeliranja okolnosti u teškim i neuređenim društvenim događajima i beskrupulozna spretnost korištenje tuđe karizme i ugleda.

E, tu mu nije bilo premca.

Takvi tipovi nemaju nikakve ideje niti ideologije. Sličan mu je Bandić, samo malo banalniji ponašanjem.

Doduše, za razvoj tih osobnosti i ponašanja trebalo je i sreće, ali i nečija ruka koja takve dovede do pozicije moći.

Nitko u Hrvatskoj, pogotovo na antifa strani danas neće, navodeći legendarni prosvjed za „spas radija 101“, koji je u biti bio organizirani prosvjed protiv Franje Tuđmana i prilika za javni iskorak dugotinjajuće antifa revolucije u Zagrebu, ni pomisliti da je izravni kreator razloga za taj prosvjed bio Ivić Pašalić s Ninoslavom Pavićem.

Ivić Pašalić je državni stvoritelj Nine Pavića i dugogodišnje kampanje „programiranja istine“ koju je ovaj vodio i vodi još i danas u medijima i sutvorac instrumenata cjelokupne detuđmanizacije Hrvatske.

Upravo on.

Navodni „hercegovački radikal, fašist, ustaša“.

Čovjek je nakon gubitka prevlasti i propasti u HDZ-u ostao vječita „hercegovačka prijetnja“ svakom kadrovskom preslagivanju te stranke, iako u Hercegovini nije imao, izuzev dok se služio Tuđmanovim imenom, doslovno nikoga, izuzev možda par sličnih političkih profitera koji su funkcionirali na tom valu. Ivića Pašalića Hrvatska pamti i kao simbol paraobavještajne podstrukture s kreaturama kao Markica Rebić, koje su presudno loše utjecale na niz pokreta i grupacija, sve dok ih ljudi s godinama nisu skužili ili razotkrili kao obične parazite bez mirisa i okusa.

Ali ni tada Pašalić nije propao.

Drvodjelja Pašalić je, izvan svake sumnje – politička pojava. Odavno klonirana politička bakterija za primjenu, nakon skrivanja u labosima, na aktualne tokove u Hrvatskoj.

Više je nego očito da se danas vodi presudna bitka za Hrvatsku.

Pašalić je opasan za Hrvatsku. I, bojim se da tu paradigmu iz nekih unutarstranačkih razloga kontrolira ili pristaje na nju Karamarko, te odavno, još iz Tuđmanovoga vremena struktura, koja s autentičnom Hrvatskom nema nikakve veze. Struktura koja je na valu državotvornog oduševljenja zauzela sve najvažnije pozicije i danas presudno modelira društvena zbivanja. To je struktura koja je iznjedrila Mesića, koja nastoji sačuvati moć svim sredstvima, koja želi uspostaviti trajniju stabilnost i na navodnom lijevom i desnom političkom spektru i na miru trajno uživati plodove zauzetih teritorija.

To je po svemu ovo najnovije – zajedništvo, koje vidimo u EPH gemištanjem autora, već od ranije u Večernjem listu i konačno Mostu kao loncu za varenje najrazličitijih tipova u zajednički upravljački paprikaš.

Sve to je s potpisom Karamarka i nije bez njegovoga prethodnog znanja.

Pašalić upravo njemu treba za potpuno pokoravanje HDZ-a i sprječavanje svakog desničarenje na „centru“, odnosno figurativno rečeno, kao amortizer Milijana Brkića.