Dubravko JelÄić, Živjeti u književnosti, DHK, Zagreb, 2013.
Dubravka JelÄića poznajemo kao Äovjeka koji je objavio Äetrdesetak knjiga književnog, znanstveno-kritiÄnog, povijesno-politiÄkog i politiÄko-publicistiÄkog sadržaja. Svoju vrsnost pokazuje i ovom knjigom.
Predstavlja nam kritiÄko-memoarske eseje, glose i paljetke o dvanaestorici hrvatskih književnika koje iz raznih razloga do sada nije uvrstio u objelodanjene knjige. To su: A. G. MatoÅ¡, Tin Ujević, Miroslav Krleža, August Cesarec, Dragutin Tadijanović, Petar Å egedin, Marijan Matković, Ivo FrangeÅ¡, Matko Peić, Miroslav Vaupotić, Vlatko Pavletić i Ivan Aralica. Pisci su to o kojima se pisalo i piÅ¡e, koje smo Äitali ako niÅ¡ta drugo a ono u lektiri.
Doneseni tekstovi nastajali su dugi niz godina, ili bolje reÄeno u razliÄita razdoblja. Oni tekstovi iz jugoslavenskog vremena puni su autocenzure, a ovi iz hrvatskog do kraja su otvoreni. Ipak, i u jednima i u drugima primjećuje se da JelÄić traga za istinom. Ako je ne može izreći jasno, nastoji nas uputiti gdje je tražiti. NipoÅ¡to se ne pokuÅ¡ava ulizivati ili svjesno govoriti neistinu. Zbog toga mu treba odati priznanje, jer neki se ni danas ne usude razmiÅ¡ljati svojom glavom i istinu staviti na prijestolje.
Tri su pisca za koje će zacijelo najviÅ¡e zapeti Äitateljevo oko: MatoÅ¡, Krleža i Cesarec. Svu je trojicu Bog književno obdario, ali je samo prvi na pravi naÄin to iskoristio. Druga dvojica iÅ¡la su mutnim jugokomunistiÄkim stazama. Å teta.
JelÄić je uspjeÅ¡no izbjegao i zamku osobnog poznanstva s većinom obraÄ‘enih pisaca. Time je saÄuvao kako svoj tako i njihov ugled. Objektivnost uvijek mora biti na prvom mjestu, a subjektivnost je neÅ¡to Å¡to se ostavlja za osobne susrete.
I ova JelÄićeva knjiga može biti uzor mlaÄ‘ima kako se prilazi obradi liÄnosti, njihova djela i dogaÄ‘aja. Nadajmo se da ne će odmahnuti rukom.
Miljenko Stojić tropolje.info