Kada se suoÄimo s nekom novom realnošću onda imamo na raspolaganju najmanje tri opcije kako reagirati. Skoro pa da je sigurno da ćemo i odabrati baÅ¡ jednu od tih opcija.
Možemo ostati zbunjeni. ZateÄeni. Možemo dopustiti da nas taj dogaÄ‘aj jednostavno obori s nogu i onda možemo nijemo stajati. Bez rijeÄi. U tiÅ¡ini.
Možemo na sva usta poricati. Možemo se suoÄiti sa Äinjenicama i jednostavno ih ignorirati. Kao da ne postoje.
Možemo, možda polako, pripustiti u sebe tu novu informaciju. Može nas ona oboriti s nogu, ali mi se možemo pridignuti. Možemo prigrliti tu novu istinu i onda možemo krenuti kroz dug, ponekad jako bolan, proces preispitivanja svojega života u svijetlu tih novih dokaza.
To je uskršnji izbor.
Kada se suoÄimo sa nevjerojatnom objavom da je Isus uskrsnuo od mrtvih onda Äovjek može postupati poput agnostika i biti ciniÄan govoreći kako pojma nema Å¡to bi s tom informacijom.
Uostalom koga je uopće i briga? NajlakÅ¡e je sve poricati. Tvrditi kako je Äitava stvar obiÄna fikcija, fantazija, pusta želja pobožnih ljudi koja se nikada nije ustvari ni dogodila. Ili možemo nadvladati Å¡ok i tu Äinjenicu poÄeti prihvaćati.
Međutim ovdje vas moram upozoriti. Ukoliko mislite prihvatiti istinu Isusova uskrsnuća onda morate dopustiti da vas ta istina u cijelosti promijeni.
To je uskršnji izbor.
Problem većine nas je da mi nismo dovoljno iznenaÄ‘eni Uskrsom i da nismo uopće svjesni da smo suoÄeni s izborom. Uskrs je dio pozadinskog krajolika u naÅ¡im životima. Nalik je kazaliÅ¡noj scenografiji koja se mijenja od predstave do predstave.
Vjerovanje da je Isus uskrsnuo od mrtvih postalo je pomalo nalik naÅ¡em vjerovanju da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca. Nekada ljudi to nisu znali. Mislili su da je Zemlja ravna i da se Sunce oko nje okreće. Revizija ovih tvrdnji izazvala je popriliÄnu pomutnju kod ljudi. Ali to je bilo jako davno i mi danas sliku naÅ¡eg sunÄevog sustava prihvaćamo bez puno razmiÅ¡ljanja.
Naravno da je Zemlja okrugla (ili barem donekle) i da se vrti oko Sunca, ali šta bi to sada trebalo biti toliko bitno? Pa to uopće ne mijenja ono što bih ja trebao raditi sutra ujutro kada se ustanem, zar ne?
Je li Uskrs nama postao neÅ¡to sliÄno?
Mi vjerujemo da se je dogodio, ali zar mi u to nismo vjerovali od kada znamo za sebe? Uskrs je postao jedna od tolikih rutina ovoga naÅ¡ega svijeta. I zaÅ¡to bi onda trebao imati utjecaja na ono Å¡to ćemo Äiniti sutra?
Uskrs za nas više nije šokantna vijest i zato mi zbog Uskrsa ne ćemo ni mijenjati svoj život, niti ćemo u svjetlu Uskrsa preispitivati sve ono što mislimo i sve ono što znamo. Uostalom, mi možda i ne želimo mijenjati ovaj svoj život. Možda nam je ovako baš dobro.
Naravno ako smo mi u stanju uopće vjerovati u uskrsnuće onda je to dar vjere darovan nam po Božjoj milosti. Ali ako smo mi primili tu milost i ako smo prihvatili istinu, koja se objavljuje na svakom dijelu ove zemlje svakog Uskrsa, onda bismo morali znati da ta istina sve mijenja. Ona nije neka Äinjenica o kojoj bi trebalo razmiÅ¡ljati jednom svakih dvanaest mjeseci. Ona mijenja sve. I to svakog dana.
U ovo nedjeljnom Äitanju pratimo kako se razvija najveći dogaÄ‘aj u ljudskoj povijesti. SvjedoÄimo reakciji prvih svjedoka. Njih troje, Marija Magdalena, Petar i Ivan, uÄenik kojeg je Isus ljubio, reagiraju svaki na svoj, drugaÄiji naÄin.
Marija Magdalena sve svodi na pljaÄku groba, Ivan „vidje i povjerova“, a Petar vidje i – niÅ¡ta. Nakon Å¡to su se uvjerili da je grob prazan Petar i Ivan jednostavno se „vratiÅ¡e kući“.
Pita se Äovjek, pa gdje je feÅ¡ta, gdje je radost, jer sve Å¡to je Isus predvidio sve se i dogodilo? Nema slavlja, nema veselja, nema vijesti na sve strane. NiÅ¡ta.
Ovako reagiramo mi ljudi. Mi bismo po svoju. Ako mediji ne poprate, ako se ne napravi spektakl, kao da se nije ništa ni dogodilo. Ali ovo nije po ljudsku.
Ovo je po Božju. Bog ima svoj naÄin djelovanja u ljudskoj povijesti. Pa zar samo nekoliko desetljeća ranije Sin Božji nije roÄ‘en u Å¡talici? Nekoliko pastira, poneki anÄ‘eo, tri mudraca – i to je to. S obzirom na znaÄaj dogaÄ‘aja svijet uopće nije reagirao. Kao da se niÅ¡ta nije ni dogodilo.
I sada Bog opet po svoju. I sada Bog Äini ono Å¡to Äini u vrijeme i na naÄin koji on drži primjerenim.
Možda je poruka ovog Uskrsa baÅ¡ ta da pustimo Bogu neka bude Bog. Dosta smo mi ljudi glumili njega, gurali se na njegovo mjesto, ignorirali ga, odbacivali ga i na kraju ga razapeli. I sada se Äudom Äudimo kako nam je, i optužujemo, nikoga drugog nego Boga, za sve svoje probleme, za sva zla koja nas muÄe.
Neka Bog djeluje meÄ‘u nama i u nama kako bi mijenjao ovaj svijet i nas u njemu, a mi ljudi pokuÅ¡ajmo konaÄno prestati izigravati ono Å¡to nismo. Prestanimo biti sveznalice i shvatimo da nije znanje, na prvom mjestu, ono Å¡to nas jaÄa u vjeri i dovodi k Bogu.
Bog djeluje u svojem ritmu, u svom vremenu i u svom pravcu. Mi bismo trebali vjerovati Bogu i jednostavno se prepustiti Božjoj volji.
Ivan je vidio i povjerovao.
Petar je vidio i nije reagirao.
Marija Magdalena je Isusa prepoznala tek kada ju je nazvao imenom.
Bog nas ljubi bez obzira na naÅ¡u reakciju, na naÅ¡ odgovor. Bog donosi uskrsnuće zato Å¡to je on Bog. Stvarnost praznog groba podsjeća nas da Bog Äini ono Å¡to je samo Bog u stanju Äiniti. Tiho, ponizno, bez velike pompe i neovisno o nama ljudima.
Ali mi ljudi imamo pravo izbora.
Što ćemo izabrati ovog Uskrsa?
Ivica Ursić tropolje.info
