U BiH sve je po starom, samo se tu i tamo javi pokoji glas nesuglasja, inaÄe bi pomislili da živite u zemlji snova u kojoj je sve idealno i u kojoj se iznova kuje bratstvo i jedinstvo naÅ¡ih naroda. Ispod prividno mirne i neprozirne vode teku izgleda ipak mutne i burne vode potoÄnice, oku nevidljive… I tek se tu i tamo oglase glasi da neÅ¡to ipak nije ko prije.
Za Tropolje.info  piše Marko Tokić
Ovih se dana uzbunili i crkveni ljudi. KatoliÄki biskupi (u BiH) izgleda skontali da ostaju bez raje. I ono malo Å¡to je ostalo u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji odvaja se od zemlje i tek je (gotovo u većini) jednom nogom u zemlji. (Malo ovdje – a viÅ¡e tamo!) Narod koji je institucionalno obespravljen i prepuÅ¡ten na milost i nemilost onima s kojima je do juÄer bio u ratu osjeća se kao podstanar u vlastitoj kući: nemoćan, bijesan, frustriran. To Å¡to se neki i od nas i u takvim okolnostima uspjeÅ¡no brinu za sebe (i one oko sebe) narodu oÄito nije dovoljno. A drugima je bolje, jer su ostvarili (Srbi), ili su na putu da ostvare (BoÅ¡njaci), ratne ciljeve pa pokuÅ¡avaju legalizirati postojeće stanje – nama ostaje da se koprcamo u živom blatu zapadnjaÄke provedbe Daytona (i da unatoÄ tomu mi se jedini zauzimamo za Zapad). Oni koji su uspjeli, ili zamalo uspjeli ostvariti, Å¡to su ratom naumili sad u oÄuvanje pozicija uprežu ukupnu nacionalnu energiju (i onu duhovnu) zaboravljajući (jer im odgovara) mjeru vjeÄnosti. Tako je otac Irinej (patrijarh Srpske pravoslavne crkve) povodom Dana Republike Srpske govorio o Božjoj pravdi koja se njome ostvarila (i ostvaruje) da bi mu kardinal Puljić uljudno uzvratio kako su to sve, nažalost, ljudska posla. Kad ljudi mjere i mjerom vjeÄnosti, oÄito jest, da rezultat, unatoÄ univerzalnoj mjeri, nije isti (nije do mjere – do ljudi je). I tako dok neki pjevaju Bože pravde (a neki se tiho raduju) – nama i nije do pjevanja! Već davno je bilo: jao nama!!!
Tko je jaÄi taj je u pravu, odavno vrijedi ovdje na zemlji, a nije na odmet ako ti joÅ¡ jaÄi u tome pomaže. Ako si slab onda te ne tuku samo oni s kojima se tuÄeÅ¡, nego i oni koji vas navodno mire. Ako itko o tome može priÄati onda mi Hrvati iz BiH o tome možemo napisati romane. Kako su nas nakon Srba i BoÅ¡njaka (s kojima smo se kako tako iako malobrojniji nekako jaÄali) namlatili prijatelji sa Zapada (i kako nam pomažu da smo se o jadu zabavili). Toliko nas silno pomažu u BiH da smo već lagano, najprije jedan po jedan (a sada gotovo masovno) krenuli na Zapad – ako je to bio cilj naÅ¡ih zapadnih prijatelja, priznati, nažalost, moram da su uspjeli.
I dok se mi iseljavamo i vatrometom slavimo zahtjev Zapadu da nas primi (ovako ili onako) u isto vrijeme traje boÅ¡njaÄki tango. Dva partnera u smrtnom zagrljaju udaraju novi ritam ljubavi. Tko prvi pusti stradat će – i nitko ne puÅ¡ta. Bakir i Fahrudin kao nekad Omer i Merima.
U hrvatskoj traje bitka izmeÄ‘u branitelja iz Domovinskog rata i partizana. Upregli se svi branitelji, ukupna graÄ‘anska Hrvatska – ali ne daju se partizani (doduÅ¡e posve neprincipijelno malo su upomoć pozvali Äetnike) i bitka traje i ne posustaje. Jugonacisti (i isti), navodno lijeva Hrvatska, boji se ustaÅ¡a (kojih odavno nema), a zapravo joÅ¡ uvijek grizu i brane osvojene položaje (novac i moć) u Jugoslaviji (i komunistiÄkoj Hrvatskoj). I ne dopuÅ¡taju nikom da je oslobodi iz njihova zagrljaja. Ako Jugoslavije nema – obrana komunizma je imperativ. I bitak je svakodnevna. Jurcaju cestom i dreÄe! Medijima urlaju i grizu, potvaraju, lažu, obmanjuju, dižu paniku – u naÅ¡e leno zar da se dira?!
Krivi su im svi, a osobito branitelji otkud im ideja da je Hrvatska: samostalna i slobodna, demokratska i nezavisna izborena u Domovinskom ratu: priznata od Ujedinjenih Naroda, Älanica EU i NATO. Zar ona to oduvijek nije jer i prije i sada oni su u njoj vlast. A gdje ćeÅ¡ veće demokracije od demokratskog centralizma u kojem je dopuÅ¡tena ideoloÅ¡ka nadgradnja (unutar politiÄke korektnosti kojoj oni odreÄ‘uju granice). Stoga je nužno jamstvo kontinuiteta vladavine privilegirane avangarde (zaogrnute antifaÅ¡izmom, pa makar i s Äujićem i njegovima). I tko se god usudi u to dirati on je, naravno, faÅ¡ista (trista smista).
Devedesetih je izborena država, a vlast tek naÄeta – nije posve preuzeta.  I stoga je uz svesrdnu meÄ‘unarodnu (zapadnu) pomoć 2000., u Hrvatsku vraćena avangarda. S njom je stranim upravljaÄima uvijek bilo lakÅ¡e upravljati. 2004. ona je dobila Sanaderov blagoslov uz lagani pokuÅ¡aj da ju se s vremenom nadjaÄa i nadmudri. Kad je uvidio da nadjaÄati ne može htio se maknuti. Jadranka koju je ostavio kao najvjerniju sljedbenicu zavrÅ¡ava u Mesićevu zagrljaju. Partija ne praÅ¡ta. Sanadera stavlja na stup srama. I posao samo Å¡to nije dovrÅ¡en. Ostaje da se objavi da je naÅ¡a budućnost Regija (ili kako su joj neki tepali ovdje kod nas: Region).
A onda… Ima Boga. Nešto se ipak u svijetu mijenja. I karte se iznova slažu. I pade kula od karata. Sloboda za generale!!! A u Hrvatskoj je već bila osuđena, Tuđmanova (i svaka druga) Hrvatska.
I iznova imaju nade domoljubne snage. Vraća se Kolinda.
I sad smo tu gdje jesmo ovo je pokušaj promjene: Kolinda (i Orešković). I hoće li biti snage?!
Neki kažu (možda su zlobnici) da je na sceni ameriÄko židovski projekt koji ne smije propasti (ako je taj projekt demokratska Hrvatska – živjeli Židovi, živjeli Amerikanci). Kažu da će ovo dvoje i s njima Hrvatska poletjeti na krilima NATO-a i židovskog kapitala. I Å¡ta je tu loÅ¡e?! Samo nek leti Hrvatska! Slobodna, demokratska, bez totalitarnog uma koji nas uvijek iznova gura u jednoumlje avangardnih likova i njihove sveobjaÅ¡njavajuće ideje (koja sve opravdava: Jugoslavija?!). I Kolinda i KovaÄ (pa vjerujem i OreÅ¡ković) zauzimaju se za uspravnicu Jadran Baltik (Crno more) i jasno kažu ovo je Hrvatska – nije regija (i srce nam je na mjestu). Makar novÄanik joÅ¡ i nije. Možda i jest ovako, a možda je i drukÄije jer dolje u podnožju stenje kornjaÄa unutarnje politike koja mora podnijeti vanjsko-politiÄko usmjerenje.
A tu kornjaÄu vuku svojim neujednaÄenim snagama Karamarko i Petrov. I oba povremeno odaÅ¡ilju proturjeÄne signale. Mislili smo da je Petrov – mladić koji dolazi (neki Äak tvrde na krilima Opusa Dei)  i da je stoga (i zato Å¡to je mlad i nije se imao kad komunistiÄki iskvarit) siguran vjetar promjena (ali gle u izboru kadrova zadržava ostatke avangarde, a i u izjavama o nekim vrijednostima ponekad odaju dojam malograÄ‘anskog liberala). Karamarko (je neÅ¡to starija katoliÄka mladež) i javni zagovornik lustracije – no Äesto se stjeÄe dojam i da je tajni predvodnik kastracije navodno tvrde nacionalne opcije. Ili to nam tek igru igraju neprijatelji putem medija?
A tu je i ložaÄ u paklu – Milanović (sa svim svojim poboÄnicima) i njihova navodno rusofilska ili britanska Å¡kola politike. Na boku mu rusofili: Mesić i Josipović. I Britanci s Jovićem i Perkovićem (Sinom), znani i neznani, pa Äak i Ingrid od Piramida. Stazići i Komadine, Å¡erbedžije i pupavci, pusići i drekavci svih vrsta i uzrasta. Sve je to složeno i zamrÅ¡eno da se ne da razabrati, ako ne dobijeÅ¡ makar poneki istinski ulazni podatak, pa tako Äovjek tek nagaÄ‘a da neÅ¡to kaže, jer se i ne može uspostaviti smisao dok se dijelovi ne stave u cjelinu. Samo kad se prisjetim da je netko ne tako davno tvrdio da su se navodno i Nijemci sa Sanaderom na rusko-britanskom Titanicu nasukali na hrid (i prije nego se objavio Prgomet). Pri tom, prisjetimo se, Sanader je i javno objavio da smo u banani, bar neÅ¡to prije nego je njegov  prijatelj RoÅ¡in ispjevao Uprknuće.
Zalazi sunce, pada za brijeg i sve je mirno i sprema se na poÄinak (koja idila) – a oblaci na nebu i kiÅ¡a sipi i tuga s juga kuca na prozore. Laj ti laj, dugo je do zore.
Za ministra branitelja izabran branitelj Brkić. Vrijeme je da se sjedne pod šator. I dogovori… Ako treba! I to.
