”Da joj oduzme lovinu i izbaci osramoćenu staricu na zagrebaÄku zimu? A ja ću sjesti u svoj francuski auto s grijanjem i projuriti pokraj nje. Isti onaj poslovoÄ‘a, koji sasvim sigurno vozi Mercedesa, projurit će pokraj nje par sati poslije i odvesti doma sav crni utržak, od robe koju je sam nabavio i postavio na police. Ili viÅ¡ak od rezanja Å¡unke, ili kalo od voća i povrća, ili razliku od varanja na vagi”, navodi.
Novinar Toni Volarić na portalu freevoice.hr piÅ¡e o dogaÄ‘aju koji ga je duboko potresao. Vjerujte nam na rijeÄ, potrest će i vas. Imajte na umu kako je ovakvih primjera na svakom koraku, stoga budite velikog srca kao kolega i napravite istu stvar.
“Vani hladno. Tako hladno da sam iz auta doslovno uletio u veliki Konzum. Vukao sam onu crvenu plastiÄnu, kažu struÄnjaci, bakterijama kontaminiranu posudu po vlažnom podu hangara. Sletio iz Dubrovnika, sav u mislima o planovima o gastarbajterskom životu, žurio sam nabaviti kalorije u Å¡arenim omotima. Jer hrana je, kad si sam, umjesto seksa. Ostarjeli je mozak razgovarao sam sa sobom, pa sa želucem o tome Å¡to bi mu veÄeras odgovaralo natopit kiselinom.
I onda sam ju spazio. GospoÄ‘u u demode kaputu. Sijede kose, niskog rasta, nagriženu osteoporozom i životom u predziÄ‘u Balkana. Ili usred njega. Stajala je nekako Äudno u odnosu na frižider s kutijama jaja. Istim onakvim kakvima smo nekada oblagali studio za probe mog ne baÅ¡ uspjeÅ¡nog benda, sredinom osamdesetih. ÄŒudno mi je izgledala. Neprirodnog položaja tijela.
Zastao sam, malo se povukao iza stalaže s onim stupidnim sprejevima Å¡laga, da me ne vidi. Vadila je, jadna žena, jedno po jedno jaje i stalno se okrećući, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam poÄeo drhtati. Zaboravio sam se kontrolirati vidjevÅ¡i u njoj moju dragu mamu. Suze su mi navrle na oÄi, sve mi se zamaglilo. Žena krade jebeno jaje koje koÅ¡ta jednu kunu. Potpuno sam u bunilu napustio privremeno skroviÅ¡e. I vidjela me. Vidjela je da ju vidim. I da znam da krade. Te oÄi! Nikada neću zaboraviti. Tu molbu bez rijeÄi, taj sram koji joj se navukao na izborano lice. Tu nadu da ju neću otkucati.
Ovako, draga gospoÄ‘o. Prvo, u mojoj se Dubravi ne otkucava. Drugo, ovo je neÄija mama ili baka. Å ta bih sada, kao biblijski pravednik trebao napraviti? Otići do nekog poslovoÄ‘e koji je zaposlen preko zaviÄajnog kluba i sve mu cinkati? Da joj oduzme lovinu i izbaci osramoćenu staricu na zagrebaÄku zimu? A ja ću sjesti u svoj francuski auto s grijanjem i projuriti pokraj nje. Isti onaj poslovoÄ‘a, koji sasvim sigurno vozi Mercedesa, projurit će pokraj nje par sati poslije i odvesti doma sav crni utržak, od robe koju je sam nabavio i postavio na police. Ili viÅ¡ak od rezanja Å¡unke, ili kalo od voća i povrća, ili razliku od varanja na vagi.
Krenuo sam nekako instiktivno prema njoj. Stao kraj tog pognutog tijela u starim cipelama. Htio sam ju Ävrsto zagrliti. Kao mamu. Kao majku svih dobrih ljudi koje sam ikada upoznao. ZaÅ¡tititi ju i ugrijati. Dao sam joj u ruku 200 kuna. Pogledala me bez rijeÄi. OÄi su nam se srele. Njezine koje su gledale spomenik JelaÄiću okrenut na pravu, a ne ovu novo-hrvatsku stranu, koje su nekoga ljubile dok je Zagreb joÅ¡ bio grad. I moje, umorne od brige za dvoje djece koju zbog rastave uzimam i vraćam, sjebane od hrvatske verzije kapitalizma. Stisnula mi je ruku kraj tog prokletog frižidera. Uzela je kune. Nismo progovorili niti rijeÄ. A onda je poÄela plakati. Kao da su sa suzama koje su klizile niz lice koje dugo nije pomazila krema niti Å¡minka, iz te gospoÄ‘e izlazile sve tuge njezina života.
Nisam znao Å¡ta da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i otiÅ¡ao. Ostala je u zidovima svog života. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima će do samotne smrti morati krasti jaja. Ali, jedina mi je utjeha bila da par dana neće morati krasti. Dan ili dva, a možda i viÅ¡e, bit će sita. I nisam ja sad neÅ¡to posebno dobar Äovjek. Ja sam njezin dužnik. Mi smo njezini dužnici, ona i njezina generacije stvarale su sve oko nas. A danas nemaju. Sjeo sam u auto i dugo nisam mogao krenuti. Kao da ju nisam htio ostaviti. Majku svih dobrih ljudi koje poznajem.†tropolje.info
