DNEVNI DETEKTOR – Nije upitan legitimitet Tihomira OreÅ¡kovića, upitne su namjere onih koji ga osporavaju

U formalnom, legalnom i izbornom pogledu legitimitet Tihomira Oreškovića počiva na politikama koje su ga dovele na Pantovčak predsjednici Republike. Oreškoviću mandataru su izborni legitimitet dale pobjedničke politike na izborima, a on je njima dao legitimitet međunarodne valjanosti svojim imenom i prezimenom.

O legitimitetu novog hrvatskog mandatara za sastav vlade raspravu su otvorili upravo oni koji nemaju nacionalni legitimitet. U nacionalnoj državi ni jedan legitimitet nije moguć ni teorijski, ni stvarno, bez nacionalnog legitimiteta. O legitimnosti izbornih rezultata raspravu su otvorili upravo oni koji svoj legitimitet grade i izgrađuju godinama na krađi tuđega, onog nacionalnog izbornog potencijala. O Božiću i krađi Božića raspravu su nametnuli i otvorili upravo oni kojima Božić oduvijek predstavlja smrtnu opasnost. Vesna Pusić govori o krađi Božića, podjednako iskreno kao što je Herod mudracima govorio o namjeri pokloniti se novorođenome Isusu.

Ljudi se u nevjerici pitaju – odakle im obraz?
Potpuno pogrešno.
Ne radi se tu o obrazu, bar ne o onome o kojem govore milijuni Hrvata.

U Hrvatskoj postoje dva obraza, dva legitimiteta, dva morala, dva svijeta sa svojim potpuno suprotstavljenim istinama, koje postoje da bi jedna drugu uništile.

Problem avangardističke istine, pri čemu nekim čitateljima moram naglasiti da ne govorim o esencijalnom, nego o komunističkom pojmu avangardizma kad ga spominjem u negativnom konceptu, jest u tome, što je to zlo najopasnija bolest koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Jer ne trpi propitkivanje, usporedbu, ne podnosi univerzalne ljudske i čovječanske standarde i polazi od toga da je vječan, nesmjenjiv i okrunjen nadmoćnom idejom. Ne naslijeđem, ne poviješću već – revolucijom čije je temelje osmislio komesar, a baštini ruke krvave do ramena.

Takva istina mora, da bi opstala, da bi se reproducirala,da bi bila službena istina u konačnici, uništiti svaku mogućnost ljudske radoznalosti, intelektualnoga poštenja i kršćanskoga propitkivanja grešnosti, svega mjerljivog, usporedivog, svega što je prošlo univerzalnu ljudsku ocjenu.
To je opasna istina, jer je neistina.

U formalnom, legalnom i izbornom pogledu legitimitet Tihomira Oreškovića počiva na politikama koje su ga dovele na Pantovčak predsjednici Republike. Oreškoviću mandataru su izborni legitimitet dale pobjedničke politike na izborima, a on je njima dao legitimitet međunarodne valjanosti svojim imenom i prezimenom.

Zbog toga je potpuno pogrešna i zlonamjerna rasprava o izbornom i demokratskom legitimitetu Tihomira Oreškovića, jer hrvatski politički i izborni sustav polazi od izbornog legitimiteta stranačkih i koalicijskih politika.Te politike je na ovaj ili onaj način prepoznala većina hrvatskih državljana na izborima pa svako postavljanje pitanja o takvom legitimitetu izravno znači osporavanje temeljnog prava na slobodu izbora većine hrvatskoga naroda.

Milanović bi imao pravo govoriti o svome izbornom legitimitetu da je izvan SDP-a ostvario izborni uspjeh. Treba li nekome dokazivati da bi svatko u Hrvatskoj ušao na izbornoj listi HDZ-a ili SDP-a u Sabor da je bio na prvih nekoliko mjesta u bilo kojoj izbornoj jedinici s njihovim izbornim tijelom?
Da nema govora o stvarnom osobnom izbornom legitimitetu političara u ovakvom izbornom sustavu najbolje pokazuje sudbina bivšega predsjednika Republike Ive Josipovića, koji je potpuno isti čovjek, s potpuno istim političkim preferencijama i idejama, kao kandidat SDP-a pobjedio na izborima za predsjednika Republike, a doživio debakl na prošlim parlamentarnim izborima. I ne samo on.

Sjetimo se Linića, Kajina i čitavoga niza primjera iz suvremene političke povjesti Republike Hrvatske.
Ni jedan predsjednik Vlade u Hrvatskoj, dakle, nije imao osobni izborni legitimitet, čak i ako je bio na nekoj izbornoj listi. Jednostavno, nositelj izbornog legitimiteta bila je lista, odnosno stranka i njene političke poruke.

Zbog toga stranka, koalicija i postizborni savez nimalo ne odstupa od političkog legimiteta dajući mandat osobi koja prihvati njen politički program, bez obzira bila na izbornoj listi ili ne.
Demokratski proces u Hrvatskoj je uređen na takav način, pa je utoliko očito da je pritisak na legitimitet i demokratičnost mandata Tihomira Oreškovića, prije svega pritisak i osporavanje političkog saveza Domoljubne koalicije i Mosta.

Nije čudno što na tome ustraju Milanović i njegovi politički trabanti, čudno je kako s lakoćom to prihvaćaju čak i ozbiljni ljudi kojima je poznavanje političkih pojmova, sadržaja i odnosa profesionalno zvanje i životni izbor.

To što rade je nasilje koje nema veze ni s demokracijom ni sa slobodom, a još manje s poštovanjem političke volje hrvatskoga naroda.
Bezobrazluk je prvoga reda da nositelji poraženoga legitimiteta na izborima budu glasnogovornici pobjedničkoga i tumače volju i namjere ljudi koji su im izrekli nepovjerenje. To je nepriznavanje prava na ocjenu hrvatskoga naroda.

Utoliko više koliko se Milanović trudi javno govoriti o izdaji hrvatskih građana, jasnije je da ne priznaje onima koji nisu svoj glas dali njemu – građansko pravo izbora.
S obzirom da je pojam građanin isključivo politički pojam, nosi politički sadržaj i prava, očito je da Milanović i oni koji za njim ponavljaju takvu poruku, polaze od stajališta da nitko tko nije apriorno suglasan s njima, nije ni građanin, ni politički subjekt niti – čovjek.

Legitimitet o kojemu govori Vesna Pusić ili Milorad Pupovac počiva na njihovim dokazano zlim namjerama i na ukradenom pravu hrvatskog naroda.
S druge strane imamo legitimitet Tihomira Oreškovića i politika koje su ga omogućile.

To je legitimitet koji ne počiva na događajima i činjenicama od danas, jučer, koji nije utemeljen na jednoj političkoj odluci, eventualnom zakonu izglasanom u Saboru, iako ga ni ti zakoni ne osporavaju. To je legitimitet nekoliko milijuna ljudi koji su u pravilu prognani iz svoje domovine, kroz cijelo dvadeseto stoljeće, tražili svoju osobnu i obiteljsku egzistenciju i društveno priznanje, ali i slobodu savjesti, vjere i morala u svijetu, jer to nisu mogli ostvariti na svojim ognjištima.
Da – ognjištima.