Autor: Marko Ljubić
Ne znati to i ne cijeniti ograniÄenja s kojima je Hrvatska danas suoÄena, ne cijeniti snagu antihrvatskih silnica i njihovih nositelja, pa na temelju toga nužno vrednovati svaki potez nacionalnih politika, ne bi bilo poÅ¡teno. A bilo bi i glupo, otprilike kao jaukanje trenera Dinama da mu nije lako osvojiti prvenstvo jer nema Messija. ImaÅ¡ Antolića, trener si i – pobjedi. To je bit svega.
Karamarko je odustajući od zajedniÄke vlade s Milanovićevom koalicijom, jer o tome se radilo, a ne o zahtjevima Mosta ili nekakvim ucjenama, pokazao da nije bar trenutno spreman uniÅ¡titi stranku. Njegov politiÄki potez, koji će vrlo vjerojatno većinu Älanstva, a pogotovo nacionalno svjesnih ljudi, bez obzira koliko su bili zadovoljni s Karamarkom, jako rastužiti ili Äak deprimirati projekcijom slika Pusićke i sliÄnih politiÄkih kreatura na državnim pozicijama, mogao bi znaÄiti povratak HDZ-a svojim korijenima.
Mogao bi.
Nadam se samo da Karamarko može podnijeti dobru vlastitu odluku, da njegovo povjerenje u narod i u sebe samoga nije na nuli, pa da neće inzistirati kao danas, da ga je Milanović prevario. To je već sindrom žrtve, Å¡to u politiÄkoj borbi najÄešće dobije konotacije slabića, a i to ga je stajalo glave na izborima.
Kako god mediji gotovo potpuno naklonjeni ljeviÄarskoj koaliciji budu tumaÄili rasplet dogaÄ‘aja, pod uvjetom da se formira zajedniÄka vlada Hrvatska raste i Mosta, s gomilom sukoalicijskih prirepaka, neke Äinjenice neće moći krivortvoriti ili drugaÄije tumaÄiti, a da ne ispadnu ono Å¡to i jesu oduvijek – razglas.
Karamarko je mirno prihvatio mogućnost da neće biti predsjednik vlade, suoÄen s eventualnom nacionalnom krizom, iako je imao najviÅ¡e realnoga prava na to. Milanović je podivljao na tu mogućnost, njegova stranka i svi koalicijski partneri su ga Äak i u divljaÅ¡tvu podržali, natjeÄući se s njim u uvredama i klasiÄnom govoru mržnje prema svakome tko nije – oni.
Karamarko je tu pokazao da mu državna funkcija nije važnija od nacionalnoga interesa, a Milanović da polazi od toga da postoji samo njegov osobni interes, Å¡to je automatski vrhunski politiÄki interes.
Milanović je pokazao posve suprotno.
Iako je Milanović nakon toga, suoÄen s Äinjenicom da definitivno ostaje u opoziciji ako ne promjeni svoj zahtjev i stav o mandataru, prihvatio rjeÅ¡enje da netko drugi bude mandatar, taj potez nikada u realnim okvirima i pri realnim ocjenama neće imati težinu Karamarkovog.
Niti joÅ¡ uvijek do eventualnoga glasovanja u Saboru, netko može jamÄiti da Milanović istinski stoji iza toga.
Svatko tko je Äitao javno objavljene razloge Mosta, zna da Karamarko nije zbog toga odustao. Odustao je zbog svijesti da je koalicija sa SDP-om, HNS-om i suputnicima smrt hrvatske državnosti, ali i definitivno uniÅ¡tenje HDZ-a kao državotvorne stranke. ÄŒak i da to nisu stvarni razlozi, ili bar najvažniji, nemoguće je osporiti takvu percpeciju, a proizvodnja dobre percepcije je – dobra politika.
Karamarko ovim potezom nije ni blizu tome da se to tumaÄi kao siguran pravac povratku suverenistiÄkoj državotvornoj politici Franje TuÄ‘mana, ali je znakovit korak u tom pravcu.
A to svaki Hrvat bez obzira kakav mu je odnos prema HDZ-u, Karamarku, njegovim kompanjonima i vrlo dvojbenom stranaÄkom rukovodstvu, iskljuÄivo zbog dvije stvari treba pozdraviti.
Prvo, Karamarko je saÄuvao ovakvim potezom nadu da u HDZ-u joÅ¡ uvijek ima snage i senzibilnosti za državotvornu politiÄku baÅ¡tinu stranke, za nužne promjene u svim elementima stranke i stranaÄke politike, te poslao snažnu poruku svome Älanstvu, ali i hrvatskom narodu da niÄiji osobni interes nije svetinja ili ispred – nacionalnog.
Drugo, s obzirom na realno stanje politiÄkih prilika u zemlji, na stvarnost utjecaja na kljuÄna druÅ¡tvena uporiÅ¡ta moći, nije realno bar u dogledno vrijeme oÄekivati ozbiljnu alternativu HDZ-u kao predvodniku nacionalne Hrvatske.
Ne znati to i ne cijeniti ograniÄenja s kojima je Hrvatska danas suoÄena, ne cijeniti snagu antihrvatskih silnica i njihovih nositelja, pa na temelju toga nužno vrednovati svaki potez nacionalnih politika, ne bi bilo poÅ¡teno. A bilo bi i glupo, otprilike kao jaukanje trenera Dinama da mu nije lako osvojiti prvenstvo jer nema Messija. ImaÅ¡ Antolića, trener si i – pobjedi. To je bit svega.
Ovakav postupak Karamarka mogao bi znaÄiti i da je svjestan teÅ¡kih predizbornih pogreÅ¡aka.
A, s druge strane, ako ovaj potez bude, samo reakcija na saznanje da je Most pukao i da slijedi tijekom dva tri dana navodnih razgovora podjela, pri Äemu HDZ ostaje izvan vlasti, a SDP formira vladu, to nije loÅ¡ potez, ali nije nikakva garancija da HDZ raÄuna na bilo Å¡to drugo izvan iskljuÄivo svoga stranaÄkoga interesa.
U tom sluÄaju, to bi bio prinuÄ‘en potez. To nije nimalo iskljuÄeno, jer bi u tom sluÄaju HDZ ostao i bez vlasti i bez obraza. Jednostavno, vrhunsko pravilo je, ako ćeÅ¡ biti izbaÄen, idi prije toga sam, jer tada sam tumaÄiÅ¡ razloge. A izbaÄenoga, suparnik tjera svojim razlozima.
Dakle, Äak i ako je to stvarni razlog napuÅ¡tanja pregovora, pametan je politiÄki potez, iako ne bi bio nužno jamstvo da se HDZ vraća državotvornoj politiÄkoj baÅ¡tini.
Bilo bi mudro sa strane HDZ-a ne ulaziti u obraÄune s Mostom generalno, jer od prvoga dana je jasno da to nije jedinstvena politiÄka platforma, pa „pucajući“ u nekoga tko je eventualno zalsužio, lako Äovjek može pogoditi onoga tko može prije svega hrvatskome narodu biti koristan.
Vrhunska državotvorna politika je i ona, pogotovo ona, koja je Äak i kad joj stranaÄki to nije u izravnom interesu, zna poduprijeti suparnika u funkciji zaÅ¡tite ili afirmacije nacionalnih interesa.
Za Most nikako ne može biti iskljuÄena nužnost i opravdanost potpore, na temelju razumnih saznanja o njima do sada, dakle na istom principu na temelju kojega se ne može držati opravdanom bilo kakva potpora Milanoviću i Pusić.
Pogotovo ne bi bilo ni mudro, ni pošteno, razapinjati Petrova zbog eventualne i izgledne koalicije s Milanovićem.
Ako Petrov nije mogao sprijeÄiti raspad Mosta te u tom sluÄaju formiranje Milanovićeve vlade, daleko je bolje zbog kontrole Å¡tete koju će Milanović, Pusić i Pupovac sasvim sigurno pokuÅ¡ati uraditi tijekom eventulanoga mandata, imati Petrova, Lovrinovića, KovaÄića ili Podolnjaka u takvoj vladi.
HDZ će i u tom sluÄaju testirati koliko je Karamarkov juÄeraÅ¡nji potez naznaka povratka državotvornoj nacionalnoj politici, a koliko iskljuÄivo spaÅ¡avanje interesa aktualnog stranaÄkoga vrha.