oÅ¡ od prvih viÅ¡estranaÄkih izbora i formalnog pada komunizma 1990. godine stanje u “regionu” nije bilo politiÄki neizvjesnije i sigurnosno izazovnije. U hrvatskom bližem i neÅ¡to udaljenijem susjedstvu postavljaju se “balvani” i pale vatre, koje bi nagodinu, možda već na proljeće, mogle planuti. A i Hrvatskoj prijeti vrlo ozbiljna institucionalna kriza.
ZaoÅ¡travanje odnosa službenog Beograda prema Makedoniji navijeÅ¡teno je njezinim simboliÄnim vraćanjem u status BJRM (BivÅ¡a Jugoslavenska Republika Makedonija) na informativnoj prometnoj ploÄi kod VladiÄina Hana, uz novootvorenu dionicu autoceste X koridora, novog graditeljskog ponosa Srbije. Navodno je to uÄinjeno zbog bilateralnih razloga, kao svojevrsna kazna Makedoniji Å¡to je poduprla ulazak Kosova u UNESCO.
No, u svojoj biti to je rusko-srpska opomena Makedoniji kao državi kandidatkinji za Älanstvo u NATO savezu da pripazi s kim (se) igra. Nakon pozivnice upućene Crnoj Gori, Makedonija je, uz BiH i Gruziju, kandidatkinja za sljedeće proÅ¡irenje NATO saveza. No, zasad sve tri kandidatkinje imaju viÅ¡e izgleda postati poligoni sljedećeg sukoba u kontekstu strukturiranja novih geopolitiÄkih odnosa izmeÄ‘u Zapada i Istoka, NATO saveza i SAD-a na jednoj strani i na drugoj strani Rusije, koja savezniÅ¡tva gradi na kombinaciji panslavizma, pravoslavlja i neokomunizma.
Iako je primila pozivnicu u NATO savez, Crna Gora Mile Äukanovića i Filipa Vujanovića joÅ¡ uvijek nije sasvim sigurna hoće li je uspjeti i realizirati, Å¡to podrazumijeva ratifikaciju u svim Älanicama NATO-a i, dakako, u Crnoj Gori. Rusija je, kroz rezoluciju Dume, već uoÄi uruÄenja pozivnice poslala neuobiÄajeno jasnu poruku – ucjenu da to smatra obnovom hladnoratovskih odnosa, koja će ugroziti rusko-crnogorske odnose, ukljuÄujući i gospodarske.
Srpske stranke u Crnoj Gori, objedinjene u Demokratski front, potpomognute Srpskom pravoslavnom crkvom, dakako upravljane iz Beograda i Moskve, već su unaprijed dale do znanja kako će nastojati sprijeÄiti ulazak Crne Gore u NATO savez dogaÄ‘anjem naroda i institucionalnom destabilizacijom. Može se oÄekivati da će se ta dogaÄ‘anja intenzivirati na godinu, uz crnogorske parlamentarne izbore, pri Äemu se, s obzirom na ulog, niti oružani konflikt ne može iskljuÄiti.
Postavljanje “balvana”, kao vjesnika budućih (oružanih?) konflikata, poÄelo je ovih dana i u susjednoj nam BiH. Nakon Å¡to su djelatnici SIPA-e (Državne policijske agencije za istrage i zaÅ¡titu) u jednoj od svojih rutinskih akcija uhitili nekoliko srpskih osumnjiÄenika za ratne zloÄine, Dodikova je Republika Srpska uzvratila odlukom o prekidu suradnje sa saveznim Sudom BiH, Tužiteljstvom i SIPA-om. To je samo novi korak Dodikove politike ruÅ¡enja policijsko-pravosudnih tijela na razini države, i novi korak prema potpunom osamostaljenju do odcjepljenja Republike Srpske.
DogaÄ‘a se to u trenutku kad hrvatski europarlamentarci Andrej Plenković i Tonino Picula, u povodu dvadesete obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma, tematskom meÄ‘unarodnom konferencijom nastoje oživiti interes EU za BiH. No, EU je zaokupljen izbjegliÄkom krizom. Tursku ta kriza jaÄa. Odmah iz Bruxellesa krnje PredsjedniÅ¡tvo BiH – Dragan ÄŒović i Bakir Izetbegović – odlazi u posjet turskom predsjedniku Erdoganu, novom sultanu s Bospora. On je danas glavni u Federaciji BiH.
Tamo gdje se danas postavljaju “balvani”, kao simboli prosvjeda protiv državnih institucija, već nagodinu bi mogle zapucati puÅ¡ke ili grunuti eksplozije. To bi mogao biti onaj sukob ili rat na koji obavjeÅ¡tajna analitika upozorava, a koji je njemaÄka kancelarka Merkel pojednostavljeno svela na posljedicu izbjegliÄke krize i meÄ‘usobnih svaÄ‘a na Balkanu. ZaÅ¡to tako brzo, jer balvani su postavljani i prije? Sadržajno zato Å¡to su unutarnji dezintegracijski procesi u BiH (kao i u Makedoniji) doÅ¡li dotle da traže neko institucionalno preoblikovanje.
Ali i tajming je vrlo povoljan i za Putina i za Erdogana, koji su u stalnoj osvajaÄkoj ofenzivi na ovim prostorima i koji su drastiÄno promijenili onaj daytonski odnos snaga prije dvadeset godina, kada je SAD bio jedini gospodar mira i sigurnosti. Jeljcinova Rusija tada je bila na koljenima, a Demirelovu sekulariziranu Tursku i Älanicu NATO saveza SAD je pozvao u mirovni proces u samoj zavrÅ¡nici, prije svega zbog dojma ukljuÄenosti islamskog svijeta.
Demirel i Tuđman tada su se suštinski razumjeli mnogo bolje nego Demirel i Izetbegović ili Tuđman i Izetbegović.
DanaÅ¡nje Erdoganove težnje obnovi utjecaja na Balkanu nisu, dakako, utemeljene na zapadnim vrijednostima NATO saveza, nego na orijentalnom naslijeÄ‘u sultana Mehmeda II. i Sulejmana VeliÄanstvenog i na neoosmanskoj politiÄkoj doktrini, kao Å¡to su Putinove utemeljene na velikoruskoj doktrini. Povoljan trenutak za realizaciju Äine oslabljeni protivnici: EU je izgubljen u izbjegliÄkoj krizi, Äije kljuÄeve drži Erdogan, energetski je ovisna o ruskom plinu, Äije kljuÄeve drži Putin, s obojicom pojedine europske države koketiraju oko ostvarenja vlastitog utjecaja na Bliskom istoku.
SAD je u izbornoj godini, kada je nerealno oÄekivati znaÄajan vanjskopolitiÄki angažman na Balkanu. Preko (kontroliranih) sukoba i Putin i Erdogan imaju priliku dodatno poboljÅ¡ati svoje pozicije na Balkanu uoÄi novog kruga državnog preustroja, u Äemu će svakako imati terensku potporu koja je godinama pomno stvarana: od regeneracije starih komunistiÄkih struktura i razvoja novih neokomunistiÄkih pokreta u svim državama bivÅ¡e Jugoslavije, do islamistiÄkih ćelija u BiH, na Sandžaku, Kosovu, Makedoniji. Hoće li vatra planuti izazvana dogaÄ‘anjem naroda u Crnoj Gori, teroristiÄkim akcijama islamistiÄkih grupa bilo gdje, ili kombinirano, tek je pitanje izvedbe.
U tom kontekstu, kada su Hrvatskoj iznimno potrebne jake demokratske institucije i politiÄka odluÄnost, jer je to jedina brana za zaustavljanje prijenosa nestabilnosti iz susjedstva, izuzetno je zabrinjavajuće da uz politiÄku krizu, koja je posljedica rezultata parlamentarnih izbora, raste i biva politiÄki poticana i kriza institucija. Pritom ne mislim samo na ustavnu krizu, koja se može otvoriti ako se za manje od Å¡est mjeseci dvotrećinskom većinom ne izaberu suci Ustavnog suda i na prethodne najave Zorana Milanovića iz kojih se može iÅ¡Äitati da je Ustavni sud praktiÄki – nepotreban.
Mislim i na Milanovićeve pokuÅ¡aje da se na prijevaru, proceduralnom podvalom izabere predsjednik Sabora (sluÄaj Podolnjak), da se prijevarom i politiÄkom trgovinom (korupcijom?) konstituira Sabor s ciljem da taj Äin omogući sadaÅ¡njoj tehniÄkoj Milanovićevoj vladi da bez izbornog legitimiteta vodi politiÄke procese u državi na dulji rok.
Mislim na Državno odvjetništvo, koje se pravi da to ne primjećuje i tajming svojih aktivnosti prilagođava onima koji ruše institucionalni poredak (upravo objavljeno da je potvrđena optužnica protiv Josipa Klemma).
I mislim na Å¡utnju ili vrlo blage reakcije na to ruÅ¡enje demokratskog poretka. Karamarko je, doduÅ¡e, rekao da je rijeÄ o puzajućem državnom udaru, ali kao da se to nikoga nije osobito dojmilo. Kao da smo i mi svi Putinovi i Putin je naÅ¡. Samo treba joÅ¡ malo poruÅ¡iti te balvane demokracije i pravne države koje smo nehotice izgradili u proÅ¡lih Äetvrt stoljeća.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija tropolje.info