Stepinac ponovo na velikosrpskom sudu

Dok smo slavili 17. obljetnica proglašenja Alojzija kardinala Stepinca blaženim mi smo katolici Hrvati očekivali da će u najskorijoj budućnosti naš mučenik biti proglašen svecem Katoličke crkve.

Ali, sve nas je zatekla vijest kako je papa Franjo predložio da se ustanovi radna skupina sastavljena od katoličkih i srpsko-pravoslavnih stručnjaka koji će navodno preispitati da li on zaslužuje biti proglaÅ¡en svetim, odnosno da li jedan katolički i hrvatski mučenik srbo-komunističkog režima “prolazi” srpske standarde svetosti!

Kakva lakrdija kad znamo koga je sve SPC proglasila svetima! Ovaj Papin korak je, u prvom redu, uvreda onima koji su vodili proceduru (Kauzu) Stepinčeva proglašenja blaženim i svetim jer u najmanju ruku implicira da nisu bili dovoljno temeljiti, kritični i objektivni. Ali nije to uvreda samo njima, nego i samoj Kongregaciji za kauzu svetaca i Katoličkoj crkvi u Hrvata.

Novi “slučaj Stepinac” me podsjeća na vremena kada je (1964.) Papa Pavao VI dodijelio odličje “Velikoga križa reda sv. Silvestra” Ivi Vejvedi, jugoslavenskog komunističkog diplomatu, vjernog sljedbenika Marksa, Lenjina, Staljina i Tite; Å¡panjolskog dragovoljca, nekadaÅ¡njem političkom komesaru u primorsko-goranskim partizanskim postrojbama i uredniku “Primorsko goranskog partizana” u kojem je pisao da je zadatak partizana: “ÄŒišćenje osloboÄ‘enoga teritorija od izdajica te partizanskih jedinica od kolebljivih i nepovjerljivih elemenata”. Tako su njegove postrojbe “očistile” (pobile) meÄ‘u ostalim i Ivana Jurajića (župnik u Rakovici), Juraja Matijevića (župnik u Gerevu), Zvonku Milinovića (župnik u Podsteni), Josipa Pretnera (župnik u Liču), Vladimira Stuparića (župnik u Sincu), Antuna Žilaveca (kapelan u Otočcu), i mnoge druge. Vatikan je morao znati tko je on, ali ipak mu je dao odličje. Ne, nije odlikovan zbog “čišćenja” svećenika i drugih, nego radi pregovora koji su doveli do državnog sporazuma izmeÄ‘u Vatikana i Titove Jugoslavije, a kojeg su 25. lipnja 1966. podpisali opunomoćenici Milutin Morača, predsjednik Odbora za vjerska pitanja, nekadaÅ¡nji zapovjednik 4. krajiÅ¡ke udarne brigade i najpoznatiji po razaranju Kaknja (1943.), i mons. Agostino Casaroli, Državni podskretar za izvanredna pitanja. Znakovito je da podpisivanju protokola nije nazočio nijedan visoki ili niži predstavnik Katoličke crkve, čak ni tadaÅ¡nji beogradski nadbiskup mons. Bukatko, koji je bio zagovaratelj sporazuma izmeÄ‘u Vatikana i Beograda. Ne samo da nisu bili prisutni na podpisivanju, nego se sve radilo bez savjetovanja i dogovora s hrvatskim katoličkim biskupima. Radilo se o nama bez nas! Radi većih interesa, naravano! Ostpolitik mons. Casarolia!

Usput ću podsjetiti mlaÄ‘e generacije, jedan od glavnih zahtjeva jugo-režima bio je da se katolički svećenici ne će baviti politikom i terorizmom! Å to implicira da su se zaista (hrvatski) katolički svećenici bavili politikom i terorizmom tada i u proÅ¡losti – znači i za vrijeme II svjetskog rata! I ovo je Vatikanska diplomacija potvrdila ugovorom! Jedan od razultata ovog bilo je micanje mons. dr. KreÅ¡imira Zorića s dužnosti Ravnatelja pastve u hrvatskoj emigraciji i ograničenje djelovanja nekim “nepodobnim” hrvatskim svećenicima u Rimu.

DanaÅ¡nji dosluh izmeÄ‘u vatikanske diplomacije i Beograda podsjeća me na ta proÅ¡la vremena. Očito, Beograd želi uvući Vatikan u svoju igru, i do sada mu uspjeva, da na “slučaju” Stepinac optuži njega i Katoličku crkvu u Hrvata u novijoj povijesti za “politiku i terorizam”, slično kao i u Protokolu iz 1966. Po svemu izgleda, radilo se opet bez savjetovanja s hrvatskim biskupima. IÅ¡lo se u “dialog” sa Srbima o nama, i opet bez nas!

Nije jasno da li ova vatikanska ispružena ruka dolazi od Papina slabog poznavanja velikosrbizma i ovog dijela Europe ili iz sličnih krugova u Vatikanu kao Å¡to su bili oni iz Å¡ezsesetih, koji su preko izmučenih leÄ‘a vjernih Hrvata katolika pravili mostove s komunističkim i velikosrpskim režimom. Ili tu ima i tradicionalno talijansko-srpskog dosluha? Å to je da je posrijedi, očita je razlika izmeÄ‘u papa Ivana Pavla II., koji je iz iskustva “u duÅ¡u” poznavao komunizam, velikorusizam i velikosrbizam, i pape Franje, kojimu je poznata Južna Amerika a ne Europa, posebice ovaj dio kontinenta. Ne mogu svi znati sve, ali i pape mogu tražiti savjete iz prve ruke! Po svemu vatikanska diplomacija, koliko god bila na glasu, nije prozrela ili možda ne želi prozreti velikosrpsku ideologiju koja je jedna od bitnih sastavnica Srpske pravoslavne crkve. JoÅ¡ viÅ¡e, SPC je čuvarica ideologije srpskog mesijanizma i imperijalizma. U razgovoru s američkim znanstvenikom jedan srpski monah reče (1982.) kako je “očito da je samo u povijesti Srba i Židova umjeÅ¡ana ruka Božja”! Dakle, i Srbi su izabrani nebeski narod!

Kad su bizantski car i patrijarh bili u bijegu iz Carigrada, koji je pao u ruke “Latina”, Srbima je to bio idealan trenutak od njih iznuditi samostalnost Srpske pravoslavne crkve (1219.) Njezin utemeljitelj i voÄ‘a, Rastko (Sava) Nemanjić, je od samog početka stavio crkvu u službu države. Cilj je bio jasan: jačati centralnu vlast i Å¡iriti državu prema katoličkom zapadu. Nije bila slučajnost da je od osam novo-utemeljinih episkopija (1219.) jedna bila na granici s Bosnom (Dabar), dvije u novo-osvojenim katoličkim zemljama (Zeta i Hum), gdje bila “Å¡aka” pravoslavaca. Ali srpska crkva je uvjek bila spremna za osnivanje episkopija kao “duhovno” sredstvo srpskog Å¡irenja prema zapadu. Tako je bilo i za vrijeme turske vladavine, kao i početkom devedesetih.

Nije njima nikada bilo, a ni danas, do ekumenizma, nego do osvajanja tuÄ‘ih zemalja i obmanivanja svjetske javnosti kako su oni žrtve hrvatskog nacionalizma i katolicizma. Vatikanska diplomacija ima svoje snove i iluzije te želi preko nas praviti mostove. Ne samo vatikanska, nego i zapadna diplomacija općenito i danas preko naÅ¡ih posluÅ¡nika stalno nas gura u zagrljaj sa Srbima da bih ih zadržali na “ovoj strani”, da nebi otiÅ¡li prema istoku, gdje duhovno pripadaju. I tako Srbi po bizantskoj tradiciji vagaju i ucjenjuju!

Vidjet ćemo u skoroj budućnosti koliko će Srbi upregnuti Vatikan u svoju igru da bi preko ponovnog suÄ‘enja Stepincu sudili svim “ustaÅ¡ama”, a to su svi Hrvati koji su htjeli i borili se za svoju samostalnu hrvatsku državu. Njima je problem država Hrvatska, ova ili bilo koja druga, a “slučaj” blaženog Alojzija Stepinaca je samo joÅ¡ jedna prigoda koju žele iskoristit protiv Hrvata i države Hrvatske. Nažalost, papa Franjo i vatikanska diplomacija je tu “naletila” i, valja očekivati, da će biti iskoriÅ¡tena kao i Å¡ezdesetih godina. Ne će to stajati puno njih, nego nas Hrvate! Ako niÅ¡ta drugo, gubimo i gubit ćemo vrijeme “zabaljajući se” srpskim lažima kojima je izvor nepresuÅ¡an.

Ante ÄŒuvalo / Hrvatsko slovo tropolje.info