Ružica Čavar: Smiju li hrvatski dužnosnici i crkveni velikodostojnici braniti istinu?

Svaki čovjek je stvoren i rođen sa svojim neotuđivim i nepovredivim prirodnim ljudskim pravima i ljudskim dostojanstvom.

Svjesno i podsvjesno, instinktivno teži za slobodom, pravednošću, istinom, ljubavlju i srećom.

Ne može živjeti ni biti sam i zato se rađa od majke i oca, u obitelji. Druži se i surađuje sa drugim ljudima i obiteljima, te ima svoj narod i domovinu.

Kao što obitelj želi imati svoj stan ili kuću, te u njemu svoj mir, tako i narod, u svojoj domovini, želi imati svoju državu, kako bi se organizirano vodila briga o općem dobru cijeloga naroda i svih građana te države, naravno u solidarnosti sa svim drugim narodima i državama.

Nije pravedno da se to pravo na državu osporava bilo kojem narodu, koji ima svoj teritorij, svoj jezik i kulturni i duhovni identitet, pa tako ni nama Hrvatima, koji imamo svoju državno-pravnu tradiciju na ovim prostorima svoje domovine već blizu 14 stoljeća. Posebno nam se to pravo osporava od 1918. godine, kada nam je od strane moćnika svijeta, prvi put u povijesti, nametnuto državno zajedništvo sa susjednim srpskim narodom i njegovom državom Srbijom.

Znamo kakav smo velikosrpski teror, uz najgore diplomatske i promidžbene krivotvorine i blaćenje u cijelome svijetu, proživljavali prije, u vrijeme Drugog svjetskog rata i posebno nakon rata, sve do 1990. godine.

U nesretnim okolnostima 1941. godine obnovili smo svoju samostalnu državu nakon 839 godina.

I pored najhrabrije vojske, nismo ju uspjeli obraniti od brojnih neprijatelja, koji su na nas nasrnuli kao bijesne hijene.

Znamo kakav je genocid doživio hrvatski narod u tome ratu, a posebno nakon rata, od strane velikosrpskog jugokomunističkog režima. Znamo kakve su se strašne laži i mitovi od strane velikosrba širili o ratnoj hrvatskoj državi, a mi nismo smjeli ni govoriti o svojim prevelikim žrtvama.

Dočekali smo 90-e godine 20. stoljeća i željeli demokratskim putem obnoviti svoju samostalnu i suverenu državu. No, opet smo imali strašnu velikosrpsku agresiju i nezamislive zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom. No, uspjeli smo, velikim srcem i hrabrošću naših junaka, hrvatskih branitelja, a najviše uz Božju pomoć, uz velike žrtve, osloboditi okupirana područja, pobijediti velikosrpskog neprijatelja i sačuvati svoju međunarodno priznatu suverenu obnovljenu državu Republiku Hrvatsku.

No, nakon smrti prvoga predsjednika, od 2000. godine dolazi ponovno neokomunistička vlast, uz pomoć antihrvatskih moćnika svijeta i svih značajnijih medija, koje su preuzeli, te nam se na sve načine uništava država, a četnički velikosrbi ponovno nesmetano vršljaju po Hrvatskoj i šire svoje laži, koje naši vlastodršci podržavaju i prihvaćaju.

Rodoljubni znanstvenici su svojim marljivim i mukotrpnim radom, bez državne potpore, dokazali kakve se fantastične laži šire o ratnom sabirnom logoru Jasenovcu, kako se očigledno i masovno krivotvore podaci i izmišljaju žrtve, ali ta istina ne nalazi mjesta u utjecajnim medijima.

Vlasti u Republici Srbiji rehabilitiraju četnike i njihova vođu Dražu Mihailovića, kao antifašiste, iako je Draža Mihailović službeno objavljivao svoje genocidne planove i službena naređenja najstrašnijih zločina, a njegovi zapovjednici mu službeno šalju brojna izvješća o izvršenim zločinima nad stotinama i tisućama zaklanih civila, žena, djece i staraca, te o pljačkama i spaljenim selima.

Nikada nitko nije vidio takva naređenja niti izvješća od strane vlasti NDH, niti od ustaških zapovjednika, nego su izvršitelji pojedinih nekontroliranih zločina bili presuđivani na smrtne kazne.

Znamo da je do sada otkriveno blizu 2.000 mnoÅ¡tvenih grobiÅ¡ta hrvatskih na prevaru zarobljenih vojnika i naroda, duž hrvatskih križnih puteva, sa stotinama tisuća ubijenih nedužnih žrtava, a da samo 0,13% otkrivenih grobiÅ¡ta potječe od NDH i ustaÅ¡a, kao Å¡to je u svojoj knjizi “Prikrivena stratiÅ¡ta i grobiÅ¡ta jugoslavenskih komunističkih zločina”, opisao dr. sc. Josip Jurčević.

Ipak, bivši ministar znanosti, obrazovanja i športa, Željko Jovanović, ponižava Republiku Hrvatsku i šalje hrvatske udžbenike na kontrolu četničkoj vlasti u Srbiji, dok u Vojvodini, posebno u Srijemu, od ono nešto preostalih Hrvata, svako malo poneki mirni hrvatski čovjek ili žena na selu budu brutalno ubijeni, bez otkrivenih počinitelja. Od 2004. godine na dalje ubijeno je 11 osoba, od kojih 9 muškaraca i 2 žene. O tim zločinima hrvatski mediji ne pišu niti govore, a hrvatska vlast i dužnosnici šute, pa, na žalost, šuti i Katolička Crkva. Da se radi o ubijanju pasa ili mačaka, sigurno bi se više govorilo. Ujedno, u Srbiji, odnosno Vojvodini, vlastodršci dijele preostali hrvatski korpus na Hrvate i Bunjevce, te u udžbenicima za hrvatsku djecu, koje plaća Republika Hrvatska prezentiraju zločinačke laži o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, te da Srbija ima 2 antifašistička pokreta, četnički i partizanski, a o hrvatskim zastupnicima u srbijanskom parlamentu nema ni pomisli. I na to sve vlasti u Republici Hrvatskoj šute i razvijaju dobrosusjedske odnose, iako su Hrvati u Vojvodini u svojoj izvornoj domovini, koja do 1918. godine nikada nije bila u sastavu Srbije, nego u hrvatskoj državnoj zajednici, kao i Bosna i Hercegovina i Boka Kotorska.

Dakle, u pobjedničkoj Hrvatskoj, predstavnici nacionalnih manjina, posebno srpske, na čelu sa Miloradom Pupovcem, su se uzoholili, ne znaju što će od novaca iz hrvatskog državnog proračuna i postignutih privilegija, pa uz predstavnike svih drugih vrsta manjina vladaju nad šutljivom hrvatskom većinom. Udaraju nas svim mogućim sredstvima, kao Deklaracijom o nesnošljivosti i etnocentričnosti u Hrvatskoj, donesenoj u Puli 14. svibnja 2015. godine, osnivanjem, nešto prije, Antifašističke lige, tjeranjem nas većine, umjesto sebe, na suočavanje sa prošlošću, crtanjem nacističkih znakova, organizirano i bez posljedica upadanjem u stanove istaknutijih hrvatskih domoljubnih osoba i udaranjem, pa i ubijanjem bez da budu otkriveni i kažnjeni, jer ih državne institucije štite i podržavaju, kao i većina medija. Poštenim pripadnicima nacionalnih manjina, kakvih je najviše, to je neugodno, pa ne izlaze ni na izbore za nametnute svoje predstavnike, i žao im je zbog takvog odnosa prema hrvatskoj većini, zbog narušavanja međunacionalnog suživota.

Sramotno prešućivanje skandalozne laži o Šaranovoj jami

Svake godine, čak i po nekoliko puta, velikosrbi, na čelu sa Miloradom Pupovcem, Srpskom pravoslavnom crkvom i Ognjenom Krausom, predstavnikom Židovske općine u Zagrebu, prave lakrdije od komemoracije tobože za 40.000 Srba i Židova ubijenih od ustaša i bačenih u tu jamu. Tu su obično i predstavnici Republike Hrvatske.

Godine 2015, 22. lipnja, bio je i velikosrbin četnik Aleksandar Vulin, ministar u vladi Republike Srbije, a kao predstavnike Vlade Republike Hrvatske bio je ministar kulture Berislav Å ipuÅ¡, koji je i sam govorio kako svi oni tu stoje nad desecima tisuća ubijenih nedužnih žrtava od strane ustaÅ¡a i kako im i on odaje počast u ime Republike Hrvatske. Aleksandar Vulin, koji je i ranije, u viÅ¡e navrata, provocirao i vrijeÄ‘ao hrvatski narod, pa čak i hrvatske branitelje u samoj Republici Hrvatskoj, u svezi ćiriličnih ploča u Vukovaru, ovom prigodom je srcedrapateljno zazivao nebesa i vrijeÄ‘ao hrvatskoga kardinala mučenika jugokomunističkog režima, najhumanijega čovjeka i sveca, Alojzija Stepinca, pitajući se kako će on u nebo sa 14.000 “ubijene srpske dece”. ÄŒudo da nije, kao na jasenovačkom popisu, spominjao izmiÅ¡ljenih 20.000 ubijene djece.

Interesantno, na te sve laži i uvrjede donekle su blago reagirali i ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić, a slično i Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović.

Reagirao je, svojim priopćenjem od 23. lipnja 2015. godine, objavljenim u Glasu Koncila od 28. lipnja, i Nadbiskupski duhovni stol Zagrebačke nadbiskupije. Oni u priopćenju osuđuju vrijeđanje našega blaženika, ponižavanje Hrvata i gaženje istine, te zamjeraju vlastima Republike Hrvatske što to dopuštaju.

No, karakteristično je da nitko do onih koji su reagirali ne spominje glavni argumenti protiv svih laži, a taj je da je baš ta jama stručno i forenzički, uz nazočnost policije, istražena, po zahtjevu Saborske komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, još prije 2000. godine, te da je ustanovljeno da u toj jami nema ni jedne ljudske kosti. O tome je prije par godina, opširno, u par navrata, pisao Hrvatski tjednik, a snimljen je i svima dostupan filma o tom istraživanju.

I osobno sam o tome razgovarala sa najpoznatijim hrvatskim speleologom i hidrologom dr. sc. Srećkom Božičevićem. Boravio je u mirovnom domu “Maksimir”, a umro je prije oko godinu dana. On mi je osobno rekao da se u tu jamu, duboku oko 40 metara, spuÅ¡tao dva puta, te da u toj jami zaista nema ljudskih kostiju. Ujedno mi je rekao da na tome području ima joÅ¡ 17 neistraženih zatrpanih jama, te da nije bilo dozvoljeno istraživanje tih jama u bivÅ¡oj Jugoslaviji, a ni kasnije, te da mu je poznato, budući da je rodom iz Like, da su 1945. godine prema Jadovnu odvoženi brojni kamioni sa hrvatskim zarobljenicima sa križnih puteva, a da su se kamioni vraćali prazni.

Pravo je Božje čudo i znak da su velikosrpski tvorničari laži baš slučajno odabrali tu Šaranovu jamu za centar svojih laži, te još 1961. godine na nju postavili natpis, koji tamo stoji i danas, o desecima tisuća tu ubijenih Srba od strane ustaša.

Tako nam je Bog baš dao argument, kao na dlanu, da na temelju te laži pobijemo i sve ostale laži protiv našeg naroda i naše ratne hrvatski države. Na žalost, naši političari, pa i predstavnici Crkve, baš to neće reći, iako im je poznato, a što svakako nije teško ni provjeriti.

Stoga je jedini zaključak da hrvatski vodeći političari i dužnosnici, pa i dostojanstvenici Katoličke Crkve, to ne smiju govoriti, kako ne bi ispalo da brane ustaše.

Žalosno je da se tako ponašaju i značajni rodoljubni publicisti sa svojim člancima u medijima, osuđujući Vulina i velikosrpsku politiku prema Hrvatskoj, a ne spominjući glavni argument, da je ta jama nad kojom oni tobože žale žrtve svoga naroda, zapravo potpuno prazna. Pogotovo utjecajni mediji u Republici Hrvatskoj apsolutno ne govore i ne pišu o toj praznoj jami. Tako svi skupa bijedno gaze očiglednu istinu, a to nikako ne može na dobro izaći, kako u nas, a tako i u cijelome svijetu.

dr. Ružica Ćavar tropolje.info