Uncategorized
Izravnu odgovornost za masovne pokolje i Križne puteve snosi vodstvo komunistiÄke partije, odnosno Tito
Od politiÄkog emigranta koji je 60-ih godina proÅ¡log stoljeća odluÄio napustiti Jugoslaviju, prof.dr. Ante ÄŒuvalo postao je uvaženi Älan ameriÄkog akademskog druÅ¡tva, istaknuti profesor, povjesniÄar i autor brojnih knjiga i Älanaka o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
ÄŒuvalo je prije nekoliko godina odluÄio poÄeti prikupljati svjedoÄanstva onih koji su preživjeli Bleiburg s podruÄja općine LjubuÅ¡ki, te je tako knjigom Od Bleiburga do LjubuÅ¡kog zapisanom rijeÄju zauvijek otrgnuo iz zaborava tužna sjećanja preživjelih.
-Ove godine se navrÅ¡ava 70 godina od Križnih puteva Hrvata koji su zapoÄeli u Bleiburgu. Kako vrijeme utjeÄe na sjećanje na BleiburÅ¡ku tragediju?
RijeÄ â€žBleiburg“ je metafora koja odmah priziva dva znaÄenja. Na jednoj strani ona u sebi sadrži sva muÄenja, progone i pogibiju na stotine tisuća Hrvata i Hrvatica u komunistiÄkojugoslavenskovelikosrpskim rukama po zavrÅ¡etku Drugog svjetskog rata. Ona simbolizira tragediju koja je pogodila hrvatski narod u poraću općenito. Istodobno, ta rijeÄ (kao i „Križni put“ ili putevi jer ih je bilo mnogo) Hrvatima implicira zloÄin i oslikava ideologiju mržnje onih koji su taj zloÄin poÄinili u ime dobro poznatih njihovih „ideala“.
Bleiburg i sve Å¡to on oznaÄava je jedan od onih trenutaka u povijesti hrvatskog naroda koji se ne da izbrisati ili prekriti pepelom proÅ¡losti. On je duboko urezan u pamćenje Hrvata diljem svijeta. Bleiburg, Križne puteve i masovna grobiÅ¡ta se može “zaobilazitiâ€, preÅ¡ućivati, nijekati, zabranjivati…, ali to je neizbrisivo i nezaboravljivo. Bleiburg je prekretnica, znak, upozorenje…
-Vi ste objavili knjigu sa svjedoÄanstvima preživjelih Križnog puta iz općine LjubuÅ¡ki. Å to Vas je ponukalo da prikupljate ova svjedoÄenja?
Bleiburšku tragediju sam osjetio već u ranom djetinjstvu. Naime, moj je otac bio na Križnom putu i nikad se nije vratio. Bio je jedan od na tisuće civila koji su iz Austrije pošli, ali nisu nikad došli doma. Ja sam se rodio poslije njegova odlaska pre ma sjeveru pred najezdom partizana u moj rodni kraj. U kući se znalo ili, bolje reći, govorkalo i nagađalo što se dogodilo. Oni koji su pre živjeli Križne puteve, zatim logore i došli svojim kućama morali su šutjeti. I šutjelo se 50 godina!
Iza mog bijega iz „titoistiÄkog raja“ na Zapad o Bleiburgu sam Äitao i Äuo iz prve ruke, a poneÅ¡to i pisao. Imao sam, naime, izlaganje o BleiburÅ¡koj tragediji 1987. na sveuÄiliÅ¡tu Oxford u Engleskoj. Bio je to opsežan simpozij o prisilnoj repatriaciji poslije Drugog svjetskog rata sa Zapada u komunistiÄke zemlje.
Po povratku u domovinu zamolili su me da budem Älan Povjerenstva za istraživanje, obilježavanje i ureÄ‘ivanje grobiÅ¡ta u općini LjubuÅ¡ki. Dok smo istraživali, javili su se neki ljudi sa zapisima o svojem Križnom putu. Zahvaljujući njima, poÄeo sam pronalaziti, uz pomoć drugih, osobe koje su preživjele Križni put, a joÅ¡ su bili na životu i sposobni svjedoÄiti. Tako sam prikupio 64 svjedoÄenja iz prve ruke, a knjiga sadrži i broj svjedoÄenja iz druge ruke. Osim toga, knjiga donosi popis onih koji su ubijeni na Križnom putu, kao i imena preživjelih.
Da bi Äitatelji imali barem približno ideju o kakvoj se tragediji radi, navest ću nekoliko brojeva. Po onom Å¡to sam mogao pri kupiti, iz ove općine bile su na Križnim putevima 2 172 osobe. Od toga je 1 249 nastradalo, a 923 vratilo se kući. Koliko znamo, 17 ih je umrlo od posljedica uskoro po povratku doma. K ovom treba dodati da su u ovoj općini tijekom rata i poraća nastradale 1 202 osobe koje nisu bile na Križnom putu. Dakle, ukupan broj stradalih u općini LjubuÅ¡ki tijekom rata i poraća bio je 2469. Kad uzmemo da je ratnih godina u općini bilo oko 24 500 stanovnika, znaÄi da je u ratu i poraću nastradalo 10% puÄanstva, a od toga najviÅ¡e u poraću. To je zastraÅ¡ujući broj žrtava, a da demografske gubitke i ne spominjemo.
>>Mostar: Predstavljena knjiga „Od Bleiburga do LjubuÅ¡kog – SvjedoÄenja preživjelih“
-Kakav ste dojam o preživjelima stekli razgovarajući s njima?
NajviÅ¡e me se dojmilo da ti ljudi govore o svojim patnjama, o muÄiteljima, o straÅ¡nim prizorima… bez trunke mržnje i želje za osvetom. Iz razgovora se vidi da oni nisu niu tim teÅ¡kim danima progona mrzili, Äak suse Äudili tolikoj mržnji progonitelja, pa isažalijevali ih jer su uvidjeli da te ljude mržnjaizjeda i izluÄ‘uje. Nisu oni zaboravilinepravdu i muke, ali nisu dopustili da ih toprogoni cijeli život. Istina, boli ih Å¡to se danas nijeÄe Bleiburg i posljedice Bleiburga.
Neki od njih zapažaju da zapravo njihov Križni put nije nikad ni prestao jer su bili zauvijek oznaÄeni kao krivci, kao „neprijatelji naroda“. I danaÅ¡nji simpatizeri bivÅ¡eg režima i države najradije bi da se o svjedoÄenjima preživjelih ne piÅ¡e jer im kvare sliku ideologije i režima koji je njima bio dobar, a sad su se naÅ¡li u povijesnim i politiÄkim prilikama koje nisu nikad sanjali ni željeli. Križni putevi u jednu ruku i danas traju jer zemni ostatci ubijenih nisu nikad „stigli“ kući, oni i njihovi potomci joÅ¡ Äekaju.
-Postoji li svjedok koji Vam je ostao u posebnu sjećanju i kakva je njegova sudbina bila?
TeÅ¡ko je izdvajati. Ljudi su proživjeli užasne stvari. Kako se može osjećati deÄko od 16 godina kad mu oca, civila u godinama, ubijaju pred oÄima jer je htio zaÅ¡tititi sina; kad majka u panici ostavlja bebu na putu jer viÅ¡e ne zna kako će s njom naprijed u nepoznato, ili kad majka baca dijete s mosta u rijeku; jednog brata ubijaju zbog kapi vode, a drugi kaže „Ubijte i mene“ te ubijaju ga. Nekoliko ih svjedoÄi kako su ih strpali, ugurali, u neku rupu kod Å ida gdje se kopala zemlja za ciglu – bez vode, vrućina, bez zraka…izdiÅ¡e se! Svaki koji je taj dogaÄ‘aj priÄao, kao da ponovno proživljava tadaÅ¡nje muke.
Ali, gotovo u svakoj mukotrpnoj priÄi naÄ‘e se zraÄak svjetla, neka ljudska dobrota, neki dobri anÄ‘eo. Netko je priskoÄio drugom jadniku u pomoć; dao mu kap vode ili komadić hrane; pomogao mu da miÄe naprijed jer ako zaostane iza kolone, ode glava; daju Äak život da bi zaÅ¡titili drugoga. Tu su dobre djevojke i snaÅ¡e koje su neustraÅ¡ive u bacanju kruha i druge hrane ljudima u kolonama. Ili starac kojeg ubijaju dok on dijeli hranu, kako on veli, “svojoj djeciâ€. To su ljudi koje ne bismo smjeli zaboraviti. I oni su dio Križnog puta, kao Å¡to su i majke, supruge i djeca nastradalih.
-Ovaj Križni put, dakle, nije se dogodio samo na bleiburškom polju, već je nastavljen i drugdje te trajao nekoliko mjeseci nakon predaje.
Kod Bleiburga se dogodila predaja Saveznicima, odnosno Englezima, potom izruÄenje hrvatske vojske i civila Titovim snagama pa zato ovo zovemo BleiburÅ¡kom tragedijom. Ali to je bio samo poÄetak. Ubijanje tu tek poÄinje i nastavlja se sve do grÄke i rumunjske granice. Na primjer, u knjizi Od Bleiburga do LjubuÅ¡kog nabrojeno je blizu 200 mjesta koja spominju samo stradalnici uvrÅ¡teni u ovu knjigu. U tim mjestima su bili logori ili su kroz njih proÅ¡li. Ti marÅ¡evi smrti trajali su tjednima i mjesecima. Osim masovnih stratiÅ¡ta po Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj, ubijalo se gdje je god netko od pratećih partizana htio ili kad su prolazili kroz sela sa srpskim puÄanstvom.
Iz svjedoÄenja preživjelih vidi se, na primjer, da su po dolasku u logor kod Požege mnogi „nestali“. Po svemu izgleda da je na tisuće ljudi iz tog logora odvedeno u sjeverozapadnu Bosnu i tamo pobijeno. Drugi su doÅ¡li u mostarske logore, a onda zavrÅ¡ili u Neretvi, jamama oko Nevesinja i drugdje.
-Do danas dvije stvari ostaju nejasne te se mnogo spekulira oko njih, a to su: motiv i odgovornost. Koji je, prema Vašem mišljenju, glavni motiv za masakriranje Hrvata u Bleiburškoj tragediji i može li se kazati tko je zapravo odgovoran za nju?
Poznato je ono Å¡to je Tito rekao Ivanu MeÅ¡troviću, da se Srbima moralo dopustitida se zadovolje, da se „iskale“. Ili ona Äilasova da se Hrvate moralo pobiti da biJugoslavija živjela. Ali mislim da su motivibili i Å¡iri. U tim teÅ¡kim ratnim vremenimai tom „brisanom prostoru“ slile su se triideologije koje su mrzile sve Å¡to je bilohrvatsko i katoliÄko, posebice nisu moglini zamisliti da bi postojala hrvatska država,bilo koja i kakva.
Prvo, jugokomunistima i njihovim simpatizerima cilj je bio obnova Jugoslavije i boljÅ¡evizam. Po uzoru na Lenjina, važno je bilo preuzeti vlast, a za taj cilj trebalo je žrtvovati sve i svakoga tko se naÅ¡ao na putu. Staljin im je bio joÅ¡ bliži i draži. Smetnja tom njihovu cilju su u prvom redu bili svi državotvorni Hrvati (bez razlike na ideologiju) i KatoliÄka Crkva.
Drugo, velikosrbizam se pri kraju rata vrlo lako i rado pridružio komunistima da bi ostvario svoje ciljeve. Nije bilo važno je li pod kokardom ili crvenom petokrakom. To udruživanje ÄetniÅ¡tva i partizanÅ¡tine protiv svega Å¡to je hrvatsko i katoliÄko vidjeli smo ponovno u nedavnim vremenima.
Treća ideologija koja je vidljiva na Bleiburgu i kasnije je jugoslavenstvo. Tu su se naÅ¡le snage, uglavnom hrvatske, koje su bile (i ostale) projugoslavenske. One su u prvom redu dolazile iz orijunaÅ¡kih redova i lijevog krila HSSa, koje nisu niÅ¡ta nauÄile od progona poslije 1918., pogibije u beogradskoj SkupÅ¡tini i smrti Stjepana Radića. Ne mislim da su ovi imali namjeru pobiti toliko svojih sunarodnjaka, ali su se naÅ¡li u vražjem kolu i kad se krvavi pir zapoÄne, onda na staje pomrÄina mnogih vrjednota.
Dakle, svim tim snagama, a predvodila ih je komunistiÄka partija, cilj je bio zatrti i ideju hrvatske države. Dakle, trebalo je „oÄistiti“ sve koji bi mogli osporiti njihove planove. Zanimljivo je da se jednog od joÅ¡ živih sudionika ratnih i poratnih dogaÄ‘anja do nedavno moglo Äuti kako govori o „Äišćenju“ protivnika, kao da se radilo o smeću!
Å to se tiÄe odgovornosti, tu bi se moglo poÄeti od ljudi u vodstvu NDH i njihovim procjenama politiÄkih i ratnih prilika, odlukom za povlaÄenje i uvjerenjem da će naći zaÅ¡titu, odnosno primjenu meÄ‘unarodnih ugovora, kod zapadnih sila, tj. Engleza. Zatim dolazi odgovornost engleskog vojnog i politiÄkog vodstva. Ne samo da nisu poÅ¡tivali meÄ‘unarodne konvencije, nego su izruÄili hrvatsku vojsku i civilne mase komunistiÄkim snagama glumeći da ne znaju Å¡to će se s njima dogoditi.
Najvažnije, izravnu odgovornost za masovne pokolje, Križne puteve i sve Å¡to se dogodilo zarobljenicima nakon Å¡to su pali u partizanske ruke snosi vodstvo komunistiÄke partije, odnosno Tito. On i njegov najuži krug su primijenili Äisti boljÅ¡evizam i staljinizam. „Sve Å¡to nije s nama, protiv nas je“, i treba uniÅ¡titi. Kad su oni ubijali nevine ljude, mladiće i civile, nisu oni njih ubijali kao pojedince, nego s njima su htjeli zatrti i klicu hrvatske državnosti. Ali, kako i znamo, Bleiburg je pobijedio njih, njihovu ideologiju i državu! Tada, kao i danas, antihrvatstvo i antikatoliÄanstvo se umotavalo u celofan „antifaÅ¡izma“ jer su komunisti poslije rata „oteli“ ideju antifaÅ¡izma da bi sebe pokazali braniteljima ljudskih sloboda i, istodobno, pokrivali svoja zlodjela i totalitarizam. ZaÄuÄ‘uje da se i danas nastoji nametnuti komunistiÄko-jugoslavenski „antifaÅ¡izam“ kao nekakva politiÄka platforma za okupljanje antihrvatskih tradicija, Äak i protiv branitelja Domovinskog rata, pa i same državnosti. Ali za neke je to zasigurno dobar „antifaÅ¡istiÄki“ biznis; nastoji se živjeti na raÄun ideologije, kao Å¡to su i prije živjeli izgoneći „zle duhove“ iz hrvatskog naroda.
-Nakon sedam desetljeća toÄan broj stradalih joÅ¡ uvijek nije poznat, meÄ‘utim, Å¡to je važnije od brojeva kada se priÄa o Bleiburgu?
Broj je zasigurno velik, zapanjujući, ali joÅ¡ Äekamo na temeljit pristup istraživanju svih ratnih žrtava pa i onih bleiburÅ¡kih. Propali režim nije nikad htio da se saznaju pravi brojevi jer onda ne bi mogao sa žrtvama manipulirati. Ni danas oni na vlasti nemaju za to volje. Zato se KatoliÄka Crkva poduzela popisati broj žrtava rata i poraća preko svojih župa.
Brojevi su svakako važni, posebice za znanstvenike, ali kad baratamo brojevima, onda (pre)Äesto izgubimo iz vida ljude, s imenom i prezimenom, kao i njihove patnje i smrt. Zato svrha zapisivanja i objavljivanja sje ćanja preživjelih je saÄuvati od zaborava do življaje konkretnih ljudi.
Kroz njihove iskaze mi se približavamo stvarnosti, tragediji, koja se dogodila unatrag sedam desetljeća. Svako svjedoÄenje je prozorÄić kroz ko ji možemo osobno pogledati Å¡to se to dogaÄ‘alo. Zato, gdje god ima joÅ¡ živih svjedoka, treba zapisati njihova svjedoÄenja. To važi i za ratove iz devedesetih godina. Vrijeme prolazi, ljudi umiru, zaboravlja se. Zapisujte!
-Iako u bivšem sustavu nije bilo poželjno govoriti o Bleiburgu, te se može kazati kako je bilo i zabranjeno, kako se u narodu uspio tako jako održati spomen o ovom Križnom putu?
Ne može se govoriti o „nepoželjnosti“, nego o strogoj zabrani. Nije se smjelo o to mu ni zucnuti! Nedavno mi prijatelj iz Australije piÅ¡e da je tek iz knjige Od Bleiburga do LjubuÅ¡kog saznao da mu je otac bio na Križnom putu. Ni svojoj djeci se o tomu nije priÄalo. U najviÅ¡e sluÄajeva, da bi ih se saÄuvalo od „zla“, jer bi oni neÅ¡to o tome mogli progovorili. U mojoj kući, na primjer, govorilo se o ratu i poraću. A mi smo već kao djeca živjeli u dva svijeta, onaj u kući i onaj u Å¡koli. Znali smo Å¡to se smije, a Å¡to ne. Zato i jesam otiÅ¡ao u svijet, da budem slobodan!
I ovdje vrijedi ona narodna: „Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju.“ Zato je potrebno sve iznijeti na vidjelo. Jedino tako se možemo svi suoÄiti s Äinjenicama i tražiti istinu, a istina oslobaÄ‘a. Žrtve ne vape za osvetom, nego da ih sve, na bilo kojoj strani, prepoznamo i izrazimo svoje poÅ¡tovanje. Jedino tako se mogu rane „Äistiti“ i zacjeljivati. Nadam se da je svima do toga stalo ako žele bolju budućnost sebi i mlaÄ‘im naraÅ¡tajima.
-Kako Vi ocjenjujete suvremeno obilježavanje Križnog puta u Bleiburgu?
Svrha naÅ¡eg odlaska na komemoraciju je iskazati poÄast žrtvama tog straÅ¡nog masovnog zloÄina, svima koji su nastradali na Križnim putevima i poraću, kao i onima koji su preživjeli straÅ¡ne muke, od kojih većina danas poÄiva u miru Božjem. Nije i ne smije biti svrha komemoracije ideoloÅ¡ka ili politiÄka. Politizacija bilo kojih žrtava je grijeh protiv žrtava kojih se sjećamo. Bleiburg upozorava na zloÄine da ne bismo Äinili zloÄine, da poÅ¡tujemo i cijenimo svaki život. Nije to mjesto vapaja za osvetom, nego vapaja za mirom, vapaja za bolju budućnost za koju su i oni položili živote.
-Vi ste od politiÄkog emigranta postali istaknuti akademski graÄ‘anin Sjedinjenih AmeriÄkih Država. Objavljivali ste Älanke i knjige, a mnoge o BiH i Hrvatskoj, Äak je i VaÅ¡u knjigu Historical Dictionary of Bosniaand Herzegovina struka uvrstila meÄ‘u najbolje knjige te vrste. Uvijek ste bivali vezani uz hrvatske udruge u iseljeniÅ¡tvu te ste bili na istaknutim pozicijama. Kakva je percepcija Bleiburga u SAD-u, koliko je poznat ovaj Križni put Hrvata u Drugom svjetskom ratu?
Na kraju Drugog svjetskog rata izruÄen je velik broj Kozaka, Ukrajinaca, Rusa… Staljinu, a Titu Hrvati, kao i jedan broj Slovenaca, Srba i drugih. Koliko mi je poznato, najviÅ¡e se na Zapadu istraživalo i pisalo o onima koji su izruÄeni (oko 2 milijuna) Staljinu, posebice o Kozacima. O Bleiburgu i stradanju Hrvata nije bilo politiÄki korektno istraživati i pisati. Poslije 1948. Jugoslavija i njezin režim su uzeti u „zaÅ¡titu“ Zapada, odnosno Amerike, pa nije bilo poželjno govoriti o zlodjelima Tita i njegova režima.Treba svakako imati na umu da oni koji su usmrt izruÄili tolike mase ljudi Staljinu i Titunisu dali da netko podiže pitanje njihove odgovornosti za masovne zloÄine.
S hrvatske strane se nastojalo probijati led gdje se moglo i kako se dalo. Prikupljalo se materijale, pisalo i objavljivalo, ali bilo je teÅ¡ko zainteresirati utjecajnije strane znanstvenike i medije za ovu temu. Osim politiÄke korektnosti (pre)Äesto se radilo o lijenosti i udobnosti kod druÅ¡tvenih znanstvenika i novinara. LakÅ¡e je bilo Å¡etati Jugoslavijom, biti ugošćen i mlatiti praznu slamu kako je Tito “sve uspjeÅ¡no rijeÅ¡ioâ€, nego dati se na istraživaÄki rad i zamjeriti se svim moćnicima. Ali nemojmo zamjeriti strancima kad se to dogaÄ‘a i meÄ‘u nama.
-Znamo kako je hrvatska dijaspora rasprostranjena na skoro svim kontinentima, te je velika većina njih ponosna na svoje korijene i daje pozornost našoj tradiciji. Koliko naša dijaspora zapravo pridaje pozornosti obilježavanju Bleiburga?
Ako govorimo o „staroj“ dijaspori, onoj koja je bježala ispod jugorežima, njoj je obilježavanje BleiburÅ¡ke tragedije važno, a joÅ¡ važnije joj je država Hrvatska, sudbina hrvatskog naroda općenito, Äuvanje kulturnih i vjerskih tradicija itd. Njima i njihovoj djeci, rekao bih, viÅ¡e nego Å¡to oÄekujete. Za najnoviju dijasporu nisam siguran, barem za one u prekomorskim zemljama. Ne vidim da ih puno zanima ni zajedniÅ¡tvo u mjestima gdje žive, ni sudbina hrvatske države i naroda općenito, a kamoli Bleiburg i Križni putevi. Oni su većinom Å¡kolovaniji nego prijaÅ¡nja dijaspora, ali, Äini mi se, pravi su individualisti i da nisu baÅ¡ „ukorijenjeni“.
Oni su „globalni“ pa im je hrvatsko „preusko“, no bojim se da i ne vide kako je s „globalcima“ najlakÅ¡e manipulirati i žrtvovati ih za nekakve ideale koji zvuÄe dobro, ali su u konaÄnici Å¡uplji jer su liÅ¡eni uzviÅ¡enijih vrjednota. MeÄ‘utim, nadam se da će i ovaj val dijaspore pronaći svoje zajedniÄke ideale. Ako ne, brzo će se rasplinuti.
-Koliko EU prepoznaje BleiburÅ¡ku tragediju kao neporecivi dio povijesti jedne od Älanica Unije?
Europa je osudila sve totalitarizme, da kle i komunistiÄki, sva njihova nedjela, sve njihove zloÄine. Na primjer, Parlamentarna skupÅ¡tina Vijeća Europe (2006.), Pra Å¡ka deklaracija (2008.), Rezolucija Europskog parlamenta (2009.), a imamo i Europskidan sjećanja na žrtve svih totalitarnih iautoritarnih režima itd. Ali, sve mi se Äinida mnogi u ovom druÅ¡tvu ostaju “gluhi†nasve ovo. Ne žele prihvatiti povijesne Äinjenice.
Njima je valjda bilo dobro, bili su posluÅ¡ni i režim ih je nagraÄ‘ivao, ili barem pustio u miru. Ne da im se nikako izići na svjetlo dana, gledaju unatrag u mraÄne dane totalitarnog režima i „faraonovo“ lažno svjetlo ih joÅ¡ hipnotizira.
Europa želi da se zna istina, Å¡to se dogodilo i tko je odgovoran za razne zloÄine. To vidimo i u sudskom procesu u NjemaÄkoj oko ubojstva Stjepana Äurekovića. Zato, ako su već „u Europi“ ili žele „u Europu“, moraju se odreći totalitarizma u svojim glavama i postati slobodni ljudi!
-Kaže se kako je povijest uÄiteljica života. Jesu li iÅ¡ta, i ako jesu, Å¡to su Hrvati nauÄili iz BleiburÅ¡ke tragedije za nove naraÅ¡taje?
Kaže se takoÄ‘er da povijest dokazuje kako iz povijesti, nažalost, nismo niÅ¡ta nauÄili. Zlo i sebiÄnost stalno izbijaju na povrÅ¡inu. Naravno, i ljudska dobrota. MeÄ‘u Hrvatima joÅ¡ postoji jaz koji će se premostiti onda kad prestanu lomiti koplja o proÅ¡losti i okrenu se radu za bolju sadaÅ¡njost i buduć n ost, i kad politiÄari i mediji prestanu koristiti „borbu za proÅ¡lost“ u postizanju politiÄkih poena, a medij za svoje materijalne interese i ideoloÅ¡ke manipulacije.
Novi naraÅ¡taji trebaju znati o Bleiburgu, Križnim putevima i svim „bleiburzima“ da se takve tragedije ne bi ponovile. Trebaju znati tko su i Å¡to su, poÅ¡tivati, Äuvati i braniti svoje, poÅ¡tivati druge i drukÄije, biti ljudi mira, prvo u sebi i s drugima. Bleiburg je vapaj za sretniju budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. To je bio san i bleiburÅ¡kih žrtava!
Razgovarala: Ksenija Ninić / KatoliÄki tjednik