Autor: Siniša JagodNnjak
U okrutnom teroristiÄkom Äinu sudjelovalo je najmanje deset obuÄenih terorista. Je li moguće da država Älanica NATO-a i EU-a na svoj prostor puÅ¡ta teroriste – plaćene ubojice, iz BiH ili Srbije… ili ne želi priznati da i u njoj samoj djeluju plaćenici, ostaci Udbe ili Kosa?!
Nekoliko dana nakon Å¡to je u miru ispraćen, u tuzi i žalosti svoje obitelji i iskrenih prijatelja, Äovjek oko kojeg se podigla tolika medijska buka, dakle nakon sahrane Vinka Žuljevića – Klice, oÄito je potrebno hladne glave postaviti nekoliko pitanja, ali istovremeno i tražiti odgovor od onih koji su dužni brinuti se za sigurnost hrvatske države i njezinih graÄ‘ana.
Ovdje nećemo polemizirati s onima koji o Vinku Žuljeviću – Klici, kao “dobri poznavatelji podzemljaâ€, piÅ¡u retke pune otrova, nego ćemo samo navesti Äinjenice u koje se svatko dobronamjeran može uvjeriti – i iz njih izvesti neke zakljuÄke.
U borbama za srednju Bosnu izgubio nogu
Vinko Žuljević – Klica bio je Äasnik Hrvatske vojske, pripadnik ÄŒetvrte gardijske brigade. Kao mladić i pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane sam je organizirao obranu svojeg mjesta i dijelova srednje Bosne, a u tom je sukobu – boreći se za hrvatske nacionalne interese duboko u prostoru Bosne i Hercegovine – ostao bez jedne noge. Dakle, nogu nije izgubio u mafijaÅ¡kom obraÄunu, nego u borbi za hrvatske nacionalne interese.
ÄŒak i u takvoj situaciji, kad je ostao bez dijela tijela, prikljuÄuje se ÄŒetvrtoj gardijskoj brigadi i sudjeluje u žestokim borbama u prostoru zadarskog zaleÄ‘a. Dakle, ne prikljuÄuje se mafijaÅ¡kim skupinama, nego hrvatskim domoljubima s kojima i oslobaÄ‘a dio hrvatskog prostora.
Danas, kad su napadi u medijima na pok. Vinka žuljevića-Klicu toliko izraženi, s mnoÅ¡tvom degutantnih tekstova koje normalan Äovjek teÅ¡ko može “gutatiâ€, ovo je potrebno progovoriti zato Å¡to se Äovjek koji je ubijen u okrutnom teroristiÄkom Äinu – ne može braniti.
Oni koji su poznavali Vinka žuljevića upravo zato moraju ga braniti – i o njemu govoriti samo istinu! Nije Vinko Žuljević bio svetac, ali sigurno nije bio ni ono Å¡to su mu željeli prikrpati, niti je bio onakav kakvim ga danas mnogi “crtajuâ€. Klica je neupitno smetao mnogima – i u politici i u poslu – jer je imao kralježnicu, svoj stav i dostojanstvo. Ne samo da je nosio ÄasniÄko zvanje Äina pukovnika Hrvatske vojske, nego je bio Äastan jer je imao svoju rijeÄ i do nje je držao.
Bio je iznad svega strog prema sebi, a onda i prema drugima oko sebe. No, nije napadao, on se u životu samo branio. I u Domovinskom ratu u srednjoj Bosni i u zadarskom zaleđu, ali i nakon rata. Branio se od institucija, jer je imao stav i nije prihvaćao da sustav i dalje funkcionira po udbaško-kosovskim modelima – da Hrvatskom i dalje vladaju razna srpsko-crnogorsko-albansko-muslimanska podzemlja.
Kao istinski domoljub nije želio da se hrvatsku djecu truje i uniÅ¡tava, vidio je da je sustav nesposoban suprotstavljati se takvim podzemnim igrama, pa se možda sa svojim ratnicima odluÄio na borbu protiv tog zla. Ali, oÄito je kako nekima u sustavu to nije odgovaralo – jer su oni imali koristi od tih podzemnih igara.
Zato je neupitno da je ovakav Vinko Žuljević-Klica – nacionalno svjestan, vojniÄki odluÄan i ljudski ponosan – smetao mnogima: u politici onima koji su joÅ¡ uvijek umreženi udbaÅ¡ko-kosovskim ucjenama, u poslu onima koji su na hrvatskoj sirotinji mislili graditi svoja carstva. I kobne nedjelje Vinko Žuljević je vjerovao svojoj državi koju je stvarao, mislio je da kao normalan Äovjek u jutarnjim satima može otići izvrÅ¡iti svoju duhovnu i vjersku obvezu. Nije ispred crkve tukao ljude niti pucao iz oružja, dostojanstveno je napustio to mjesto i krenuo prema svojoj kući.
Izigran od države za koju se borio
MeÄ‘utim, u okrutnom teroristiÄkom Äinu u kojem je sudjelovalo, po najbližim informacijama, najmanje deset obuÄenih terorista, Vinko se i tada pokuÅ¡ao boriti. Ali nije mogao sam.
Dakle, izigrale su ga država i njezine ustanove, jer nemoguće je da država koja je Älanica NATO saveza, Europske unije i svih sigurnosnih ustanova na svoj prostor pusti teroriste iz susjedne Bosne i Hercegovine ili Srbije, ako se radi o plaćenim ubojicama. Ili država mora priznati da unutar Hrvatske postoje plaćeni ubojice – ostatci stare Udbe ili Kosa koji su likvidirali po narudžbi – ili neke nekontrolirane skupine opasnih terorista koji mogu likvidirati i samu državu, odnosno njene predstavnike.
Skupina motorista, navodno ukradeno vozilo zapaljeno nakon teroristiÄkog Äina, bježanje desetak ljudi s mjesta likvidacije, neutvrÄ‘ivanje (zasad) nijednog ozbiljnog traga gdje to vodi – pokazuje ili totalnu nesposobnost sustava da osjeti opasnost ili Äak sudjelovanje sustava u svemu Å¡to se dogaÄ‘alo.
Kakav je to ministar unutarnjih poslova koji nije osjetio potrebu obratiti se hrvatskoj javnosti i objasniti joj je li Hrvatska izložena uvoznom terorizmu ili je rijeÄ o umijeÅ¡anosti države u terorizam?!
Ne možemo pobjeći od Äinjenica da se, samo stotinu kilometara od Zagreba, dogaÄ‘aju teroristiÄki akti u susjednoj Bosni i Hercegovinji, a nije li ta ista Bosna i Hercegovina, za koju se i Vinko Žuljević borio – braneći svoj dom – upravo njega optužila za “ratni zloÄinâ€. Imaju li skupine koje stoje iza optužnice protiv Vinka Žuljevića veze s terorizmom u Bosni i Hercegovini i jesu li ga prenijele na podruÄje Hrvatske, koliko je državnim ustanovama smetao Žuljević i jesu li možda neke od njih pokriće za ovaj teroristiÄki Äin – svakako su pitanja na koja se u vremenu ispred nas moraju pronaći odgovori.
U suprotnom, i politiÄki i sigurnosno, i oni u vlasti i oni u oporbi moraju se zapitati u kakvoj to državi živimo? Kakva je to vlast i država u kojoj se u pola bijela dana odvijaju ovakvi scenariji, a dio medija odmah nakon toga s već pripremljenim tekstovima sve to kvalificira kao mafijaÅ¡ki obraÄun – ne ulazeći u dubinu sigurnosnih procjena i opasnosti od stvarnog terorizma koji je ovdje stvarno i neupitno pokazao svoje pravo lice.