Kad se Äak i samo informativno i bez povijesnih analiza proÄ‘e kroz povijest Sinjske alke, postaje razvidno da ta velika manifestacija i proslava pobjede grada Sinja i Cetinske krajine, jedne male kršćanske vojske nad velikom turskom silom, i nije baÅ¡ iz jednog komada, cjelovita i bez izuzetaka.
Prigodice su se Äinili ustupci i veliko se alkarsko slavlje oportuno priklanjalo i politiÄkim silama i velikim povijesnim osobama te je na taj naÄin Alka u proteklih tri stotine godina uspjeÅ¡no preživjela sve politiÄke sustave i hirove povijesti. ViteÅ¡kom su domiÅ¡ljatošću alkari prebrodili države i okupacije, politiÄka previranja, teror i slobodu, krunjene i obiÄne glave moćnika i njihovih vojskovoÄ‘a. U dugoj proÅ¡losti od tri stotine godine previÅ¡e je toga protutnjalo i ostavilo traga: i hrvatski velikaÅ¡i, i MaÄ‘ari i Turci, Venecija i Austrija, Napoleonova Ilirska provincija, kraljevina Jugoslavija, NDH i Titina Jugoslavija. Znalo se dogodit da se Alka trÄi i dvaput na godinu, ako je bila takva prigoda, osoba ili nužda; trÄala se Alka i u nekoliko gradova, a sve prema (ne)prilikama, zapravo kompromisu te procjeni Alkarskog viteÅ¡kog druÅ¡tva i njegovih starijeÅ¡ina, uvijek odvagujući Å¡to Sinjskoj Alci donosi svaki takav ustupak i presedan.
Tako se 1818. godine Alka trÄala u Äast cara Franja II., mnogo godina poslije i u Äast cara Franje Josipa, a 1842. godine, Äak dva puta: u travnju u Äast nadvojvode Albrechta, a potom u listopadu u Äast nadvojvode austrijskog Franje Karla. TrÄala se (zaÅ¡to ne galopirala?) Sinjska alka i u Splitu, 1832. godine, u Beogradu na poziv i u Äast KaraÄ‘orÄ‘evića 1922. godine, a posljednje njeno „gostovanje“ bilo je 1946. godine u Zagrebu na Titin poziv.
NaÅ¡ ministar obrane, general Ante Kotromanović, kao Sinjanin i negdaÅ¡nji alkarski vojvoda (2001. – 2002.) trebao bi imati osjećaj za vrijeme i politiÄki trenutak te donijeti jednu razboritu, ali politiÄki ispravnu odluku – veliku obljetnicu 300 godina pobjede nad turskom silom proslaviti u Zagrebu! Prvi put u glavnom gradu suverene i samostalne Republike Hrvatske, u istim i najavljenim datumima: Bara 7. kolovoza, ÄŒoja 8. kolovoza i Alka 9. kolovoza. Takvim bi potezom nekoliko puta „pogodio u sridu“ te doskoÄio jalovoj argumentaciji i sitno-politiÄkim manipulacijama oko proslave obljetnice Oluje i rijeÅ¡io dvojbu oko vojne parade. Uvjeren sam da bi se i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović složila s takvim prijedlogom. Ima Zagreb lijepih i prigodnih prostora, a vjerujem da bi se i gradonaÄelnik Zagreba, Milan Bandić, potrudio u ulozi domaćina jednog takvog dogaÄ‘aja.
Prije 300 godina vojnici grada Sinja i narod Cetinske krajine pobijedili su turskog okupatora; prije dvadeset godina hrvatska oružana sila pobijedila je Äetnozane i oslobodila Hrvatsku od srboÄetniÄkog okupatora. I jedna i druga pobjeda su povijesno velike i znaÄajne: donijele su slobodu i obranile hrvatski teritorij. Potrebno je mnogo povijesti da bi se iskovala mala tradicija, Sinjska alka predstavlja veliku tradiciju. Dakle, ovakva proslava velikog alkarskog jubileja u doista slobodnom Zagrebu ne bi se mogla interpretirati kao ministrovo dodvoravanje vojvodi Zoranu Milanoviću i nitko ne bi mogao povezati tu Alku s onom iz 1946. godine, jer tada Hrvatska nije bila ni suverena niti slobodna, a masovne grobnice u Zagrebu joÅ¡ su se punile „narodnim neprijateljima“. Tako bi s Alkom Zagreb dobio veliki i nadaleko poznat svjetski dogaÄ‘aj (Alka je naime upisana u UNESCO-v popis nematerijalne baÅ¡tine Europe) umjesto rutinski odraÄ‘ene i na brzinu sklepane vojne parade; umjesto inata pobijedila bi Äasna tradicija. Slavni se preci ne bi bunili; Zagreb je dugo vremena bio surogat hrvatske državnosti. Preci su važni samo onima koji nisu uÄinili niÅ¡ta!
Grad Knin bi u tom bi sluÄaju zadržao srediÅ¡nje mjesto osloboÄ‘enja Hrvatske od srboÄetniÄke agresije te zadržao svoju povijesnu poziciju i datum proslave (4. ili 5. kolovoza) prije „zagrebaÄke“ Sinjske alke. Tako bi i dalje ostao „oko uragana“, simbolom velike hrvatske pobjede nad Äetnizanima 1995. godine i domaćim izdajnicima.
Ako roÄ‘eni Sinjanin, alkarski vojvoda, i hrvatski general, Ante Kotromanović, ne može biti ono Å¡to jest, onda bi, ali doista iskreno, trebao biti ono Å¡to može. Mogućnosti i manevarski prostor hrvatskog ratnika i ministra u ovoj Vladi bitno su suženi, Äak i kompromitirani; jer teÅ¡ko je biti ratnik i služiti slugama.
L. C.
