Je li Mario Eterović ključni svjedok koji će pomoći da se osude Perković i Mustač te razotkrije zloglasna UDBA!?

Tko je zapravo čovjek kojeg je sudac Dauster izvukao kao asa iz rukava?

Poziv svjedoku Mariju Eteroviću u kaznenom postupku protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača vezano uz nasilnu smrt Stjepana Đurekovića i ostalih likvidiranih Hrvata u kojem će Eterović opisati i način rada Službe državne sigurnosti posebice rada Uprave sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu u okviru kojeg je djelovao KOS i njegov najelitniji dio – Kontraobavještajna grupa, podigao je na noge UDBA-in stožer nekad stacioniranom na Pantovčaku, a danas nakon Josipovićevog poraza, na adresi doživotnog predsjednika i veleizdajnika Stjepana Mesića.

Tko je Mario Eterović i odakle se pojavio?

Kao i mnogi hrvatski domoljubi, Mario se uključuje u obrambeni rat 90-ih godina. Radi na zahtjevnom poslu – pribavljanja opreme i vozila za potrebe Zbora narodne garde po zapovjedi magistra kriminalistike Gente Međugorca koji je i stvorio tu formaciju. U zaleđu Zadra, nakon što mu je smjestila UDBA krivo ga uputivši u dostavi oružja za obranu, Međugorac upada u četničke ruke nakon čega biva likvidiran pa se i danas vodi na listi nestalih. Marija to izuzetno boli, kao i smrt majke koja je umrla nasilnom smrću, a da to nikoga posebno nije zanimalo da istraži. Godine 1991. Mario, kao i njegov zapovjednik Međugorac, upada u namještenu zasjedu tadašnjem Saveznom SUP-u koji ga uhićuju i nakon krvoločne obrade prebacuju u vojni zatvor, a potom u civilni i osuđuju na šest godina strogog zatvora u kojem je proveo 1092 dana u samici. Prošao je centralni,požarevački i zloglasni sremsko-mitrovački zatvor u kojem su sa njim izdržavali kaznu još šestorica Hrvata. Iz tog vremena je zanimljiv posjet Gorana Hadžića i Vojislava Stanimirovića njegovoj ćeliji br 31. kada su došli vidjeti tu “zvijer”. Kaznu je izdržao do kraja i u Hrvatsku se vraća 17. 10. 1997. godine. Od hrvatske države ne dobiva ništa. Dolazi na poziv istražitelja ICTY-a i nakon razgovora prihvaća poziv međunarodnih snaga u hvatanju ratnih zločinaca u BiH gdje je proveo punih 10 godina (od 1999. – do 2009. godine).

Na naše izravno pitanje je li sudjelovao u uhićenju ratnog zločinca Radovana Karadžića odgovara da nije vrijeme o tome govoriti, ali nam je zagonetno odgovorio da ima istine u izjavi srbijanskog ministra Dačića da ga nije uhitila ni srbijanska policija ni „Bezbednosno informativna agencija“(BIA). Karadžićeva izjava da je uhićen u petak, a srbijanski dužnosnici su tvrdili da je uhićen tri dana kasnije – u ponedjeljak, je dosta indikativna i stvara zaključak kako Eterović zna gdje je bio Karadžić ta tri dana.

No, nismo ga uspjeli slomiti da nam prizna kako je sudjelovao u njegovu uhićenju kao i detalje uhićenja, iako nam je visoki međunarodni dužnosnik, koji želi ostati anoniman, rekao da je Mario Eterović osoba koja je ostavila u BiH poseban pečat, kao i da je bio jedan od najuspješnijih u potragama za optuženim ratnim zločincima. Uz sve to i izuzetno hrabar, ponekad i veoma surov u obrani istine i ostvarenja zacrtanih ciljeva. Visoki dužnosnik nam je ispričao i žestoku svađu između američkog generala Kleina i Marija kada je prosvjedovao zbog ostanka Srba u hrvatskoj policiji koji su ratovali protiv Hrvatske, kao i način na koji je Mario oslobodio staru katoličku teologiju u Sarajevu koju su prisvojili izbjegli Bošnjaci iz Srebrenice počevši na tom mjestu graditi džamiju.

Mario je prvi odlazio na najkritičnija mjesta i velika je šteta što Hrvatska ne koristi iskustvo i znanje ovog samozatajnog i skromnog čovjeka koji živi u podstanarskom stanu i prima socijalnu pomoć od 1500 kuna.

UDBA zna da je Mario “opasan”svjedok

Nakon samo jednog neformalnog kontakta u rujnu 2014. godine s djelatnikom veleposlanstva Njemačke na temu Perković – Mustač bez spominjanja svjedočenja započinje nova Marijeva kalvarija.

Dana 26. rujna 2014. godine napadaju ga tri nepoznate osobe, ali uspijeva izvući živu glavu zahvaljujući sposobnosti samoobrane, ali s posljedicama zbog kojih završava na traumatologiji. Napadu je nazočila gazdarica koja je pozvala policiju. Nakon nekog vremena dobiva poziv iz 6. policijske postaje da se očituje, odnosno dopuni izjavu svoje gazdarice iako nije bio prisutan prilikom davanja njene izjave. Stekao se utisak kao da je gazdarica napadnuta, a ne Mario. Iz svega se dalo zaključiti da je policija napad okarakterizirala kao iscenirani, iako se radilo o napadu s trajnim posljedicama koje se mogu iščitati iz medicinske dokumentacije. Razočaran stavom policijskog službenika, odbija dati svoju izjavu i podnosi Kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu žaleći se na ponašanje policijskog službenika VI PP.

Očito se ova kaznena prijava nekome nije svidjela pa mu na parkingu razbijaju vozilo što, s obzirom na životno iskustvo, shvaća kao prijeteću poruku. Osim toga u iznajmljenom stanu se ne može osloboditi smrada koji ulazi kroz ventilaciju zbog čega dobiva trovanje. Policija je upoznata i sa ovim slučajem, ali na tome sve i ostaje.

U trećem mjesecu ove godine ga zove bivša gazdarica i pita hoće li preuzeti poziv iz inozemstva od sudskog dostavljača koji tvrdi da je to poziv za odlazak u zatvor. No, Mario joj odgovara da ga uzme i potpiše u njegovo ime. Zašto je sudski dostavljač rekao da je poziv za zatvor? Vjerojatno da se Mario preplaši i ne uzme poziv kako bi se isti vratio uz obrazloženje da je nepoznata adresa primatelja.

To je zapravo bio poziv za svjedočenje u slučaju Perković – Mustač.

Mario se požalio predsjedniku Općinskog kaznenog suda na ponašanje dostavljača. Ispriku nije dobio pa je uputio dopis predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu u kojem ga obavještava i o upozorenju da pazi što će pričati u Munchenu, jer će mora vratiti u Zagreb. O tome je obavijestio i ministra unutarnjih poslova.

Umjesto zaštite dočekao ga je tekst dežurnog plaćenog novinara u Jutarnjem listu u kojem ga se diskreditira i govori o njemu kao kontroverznoj osobi. Klasika kojoj smo godinama svjedoci.

“O svemu sam obavijestio predsjednika sudskog vijeća u Muenchenu radi vlastite zaštite. Nemam povjerenja u našu policiju koja bi trebala biti ogledalo društva, jer se svakodnevno imam prilike uvjeriti u ‘predani rad naše policije‘ koja koristi i rotirke da bi stigla na vrijeme na janjetinu kod Macole, pritom jureći i preko 140 km na sat gdje je ograničenje 80 km. U to sam se osobno uvjerio prilikom odlaska u Zadar kada me preteklo vozilo prioriteta da bi nakon 5 minuta vožnje to vozilo vidio ispred restorana „Macola“ gdje je poznati visoki dužnosnik izašao iz tog vozila. To je ‘naša‘ hrvatska policija koja nas čuva na svakom koraku i brine o svojim građanima, a posebno se iskazala u slučaju Veljka Marića, kao i u slučajevima mnogih drugih Hrvata koji su branili i obranili hrvatsku državu i omogućili ovoj policiji da ne voze „fiće“ i „tristaće“ već brza i skupa vozila kako bi „stigli na vrijeme“ na tek skinutu janjetinu s ražnja, jasno na račun poreznih obveznika“, završio je ironično Mario. Za usporedbu Glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu ne treba novo, brzo i sigurno vozilo, jer su ga zatrpali Bajićevim predmetima koji su godinama skupljali prašinu po ladicama pa nema vremena ići po restoranima na račun poreznih obveznika. Zato su mu u MUP-u i dali škodu staru 10 godina koja zna ostati i u kvaru!

Mario je jedan od mnogih koji je pokazao svoje domoljublje, hrabrost i ljubav prema Hrvatskoj. Ni kazamat u Beogradu ga nije slomio i skrenuo s pravog puta. Nije se predao kao mnogi drugi koji su oduzeli sebi život ne mogavši podnositi pljačku i eroziju države za koju su se borili. Danas Mario ima priliku reći istinu, neovisno koga će pogoditi jer će samo istina izvući Hrvatsku iz ovog jada u koji su nas doveli nemoralni i nezasitni ljudi.