Moram priznat kad sam se pozdravio s prijateljem i njegovom užom obitelji, nekako postajem radosniji, zovu me sjećanja… drago mi što sam upoznao Kristinu Madunić i predivnog njenog sina Luku Madunića.
Dok smo se kratko pozdravljali oni su cekali let za Njemačku sa našeg Mostarskog aerodroma.
Luki sam ispričao svoje zivotno iskustvo, jer znam kako svaka generacija to proživljava u tuđem svijetu.
Momčino vjeruj u Boga a radi najbolje što možeš i to je najjaci adut u životu. Djevojku za život i obitelj traži na Misi i u Crkvi a ne u disku. Nikad ne zaboravi… najveći prijatelji su ti otac i majka.
Bio je to susret koji se ne zaboravlja, pružena ruka vječnog prijateljstva ostavlja trag.
A Kristina očito sa životnim iskustvom poznavanja tradicije i običaja ljudi prisjetila se našeg zajedničkog prijatelja generala Petra Barišića… takvog Zapovjednika majka više ne rađa. A da sam mu najvjerniji vojnik dokazao sam tisuću puta. Komentar zadnji prije pozdrava dao je ratni Zapovjednik iz Imotske krajine… zajednički prijatelj mene i generala Barišića.
Velik pozdrav svima a posebno Kristini, kraljici Imotske krajine, do sljedećeg viđenja.