MILJENKA KOŠTRO Ona je zagonetka (Ulomak iz romana BITI VIKTOR

 … Pognem glavu pred njezinom pojavom. Krišom podignem pogled. Nije izazovna, ali me izaziva. Sjedila je na plaži, sama i tiha, nepomično gledajući prema moru. U mislima je otputovala negdje daleko tražeći nešto nedostižno. Prema moru je pružila duge, vitke noge.  Na sebi je imala bijeli kupaći kostim. Na vrelom suncu lice joj se užarilo. Vreli pijesak i vreli zrak, bez riječi sparinom mašu i trepere. Njezina kratka, plava kosa, plave oči, koštunjavo lice, dugi vrat, vedar pogled, onako svijetla i vedra uputila mi je osmijeh živ kao proljeće. Primijetila je divljenje mojih očiju, tiho i tajanstveno je zadržala svoj pogled na meni. Zatim ga je odvratila prema moru. Njezina slika već je bila zapečaćena u mojoj glavi. Očima me dozivala, a ja sam želio odgovoriti. U razornu zanosu riječi su bile suvišne. Zadrhtao sam. Opet me pogledala. U meni se nešto dogodilo. Taj pogled! Postala je moj tajanstveni zanos. To je bila Lindi. Došla je iz Austrije.

   Sjao je kolovoz. Ona tu, u Zlatincu ostaje deset dana. Sat u grudima brže otkucava, za novi susret. Svakodnevno smo se sastajali. Boravila je u hotelu Jadran. Skrivao sam tu vezu, avanturu, slučajnost, što li već, ni sam nisam znao. Izgleda glupo! Spojila nas je sudbina, a dalje što bude. Valjda sudbina? Cvjeta čežnja u strahu od zbrkanih tonova što se sudaraju u ograničenoj slobodi duha. Što može povrijediti duh? I tijelo ne želi biti izigrano, a srce, ono tako hoće. Dao sam joj do znanja da moje srce pripada Paoli, ali da i ona ima nešto čarobno u sebi što me na prvi pogled privuklo. Nije se ljutila. Tako je bar izgledalo. Nije joj smetala moja gluhoća, ni moj neobični pozdrav na koji se već bila navikla. Nije joj smetala moja blizina. Razumjela je nešto hrvatskoga, jer je već nekoliko puta bila duž naše lijepe jadranske obale. Uza se je uvijek nosila rječnik da se može poslužiti ako zatreba. Njezina baka je bila Hrvatica. I ja sam njemački učio u školi. S njom sam provodio dane, dok zagrljaj traje i osmijeh krasi lice, bez okusa gorčine. Ovaj trenutak urezujem u cjelinu priče, da se ne zaboravi. Zagonetnih desetak dana i dlan prolaznosti. Želim ih sačuvati i pokloniti Velikoj bilježnici. Dogodio mi se taj neočekivani susret. U meni se rodila nova slutnja o sreći. Možda mi se sve ovo događa zbrkano, na rubu pameti, ali godi. Deset nezaboravnih dana mi je poklonila, a i ja njoj.

   Odlazi ona, što nemirom me naglo posula i dotakla jednim pogledom. Hoće li ovaj žar i dalje gorjeti nismo znali ni ona, ni ja. Razabirem osjećaje, ali mi ne ide. Ušetala se u moj život kao zagonetka i nestala. Zapravo, ona i jest zagonetka, ugodna oku, bliska duhu, a opet tajanstvena i tiha. Jedno je sigurno, ona je otišla.