Bio je, veli, i pod progonom da je Rajiću pomogao da promijeni ime u Viktor Andrić, ali da on te 2000. godine više nije imao moć već je po kazni otišao u saborske klupe kao zastupnik s plaćom od 20 tisuća kuna. U hladovinu, slikovito se izrazio umirovljeni general.
– Pet dana ja mogu govoriti istinu bez vode, ja sam vojnik… – rekao je Ljubo Ćesić Rojs, kako se sam oslovio, general bojnik “u penziji po kazni” koji je u ponedjeljak svjedočio na splitskom Županijskom sudu u Splitu. I zbilja su minute izgledale kao dani dok je govorio u postupku kojeg je USKOK pokrenuo protiv Ante Jelavića kojeg se tereti da je 20. ožujka 1996. godine u Grudama, kao pomoćnik ministra obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne i osoba ovlaštena za odlučivanje o raspolaganju novcem koji je MORH Hrvatske doznačio Ministarstvu Republike Herceg-Bosne radi obrane hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH, omogućio Ivici Rajiću značajnu nepripadnu korist.
Rajić je nekadašnji zapovjednik Druge operativne grupe HVO-a za Kiseljak, Kreševo i Vareš, a kojemu je Jelavić, sumnja se, bez ikakve pravne osnove donio odluku da se iz sredstava Ministarstva obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne isplati 739.083,41 kuna, i to tvrtki “Mepling” d.o.o., čime je Rajiću kupljen stan od 90 četvornih metara u Šimićevoj ulici u Splitu.
U 2003. godini Rajić je uhićen i osuđen u Haagu za ratni zločin u Stupnom Dolu na 12 godina zatvora.
– Da Ante nije to riješio tribalo mu se suditi, a ne zato što jest to riješio! Ništa Ante nije napravio, a da za to nije znao vrh države, pa ministar Šušak je znao odakle mačka iskoči iz kojeg žbunja, a kamoli ne da je Ivici Rajiću riješeno stambeno pitanje. Svi haaški optuženici, pa tako i Rajić, bili su riješeni na isti način, političkom odlukom da se svima osiguralo stambeno pitanje, zapošljavali su se članovi obitelji, dobili su vojne penzije. Nije postojala pismena odluka, sve je išlo usmeno – redao je Ćesić Rojs.
U svom je nadahnutom obraćanju kazao i da je on bio presudan faktor da se “napravi red na cesti” jer je u nedjelju oko 15 sati nazvao ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića i kazao mu da bi bilo dobro poslati policiju na od snijega blokiranu cestu.
– Draga sutkinjo… – više ju je puta predsjednicu sudskog vijeća Ankicu Boban prekidao Rojs.
– Svim haaškim optuženicima iz Herceg Bosne i njihovim obiteljima bio je osiguran smještaj u Hrvatskoj. U srednjoj Bosni branila se Hrvatska jer da je ona pala, pali bi i Split, Šibenik, Zadar…
Izjavio je i da je on hodajući kompjuter…
– Obzirom da su naši partizani nakon 2000. godine sve uništili jer je uša đava u državu, ja sam evo tiskao 10 tisuća primjeraka poslanice predsjednika Franje Tuđmana odnosno govora od 15. siječnja 1996. godine. Što se tiče Rajića, ja sam osobno davao suglasnost za kupnju stanova haaškim optuženicima. Svima smo tada kupovali stanove u vlasništvo da su makar njihove obitelji osigurane dok su u Haagu, a plaćali su se i troškovi odvjetnika, telefona, putovanja članova obitelji do Haaga… Kad smo Rajiću rješavali stambeno pitanje, tada protiv njega nije bila podignuta optužnica – objasnio je. Rekla mu je sutkinja Boban da ima fantastičnu memoriju, ali i da treba biti konkretan, a ne detaljan…
– Šušak je tada dobio potvrdu da su svi haški optuženici stambeno riješeni i gdje se nalaze, a bili su pod nadzorom MORH-a u Baškom polju. Svi osim Daria Kordića kojeg smo, to mogu danas reći, dvije godine skrivali u jednoj vikendici u Jasenicama kod Masleničkog mosta jer smo tada gradili autocestu. Sve se znalo, mi smo imali državu u rukama, a ne kao danas… Bez predsjednika Tuđmana nitko nije mogao potpisati niti nabavu kilograma trulih jabuka… I kad bi se, u interesu države, donijela odluka da se isporuče, oni su se isporučivali Haagu. I svi su otišli osim Rajića jer su sigurnosne službe tada ocijenile da ne bi bilo dobro da se on sastane u Haagu sa Tihomirom Blaškićem, da to ne bi bilo dobro za Hrvatsku. Rajić je do 2000 – te bio kooperativan, bio je spreman ići u Haag ako ga mi pošaljemo. Morali smo ga skloniti iz Kiseljaka da nam ne radi probleme – govorio je dalje Rojs.
U svom je iskazu izjavio i kako je dvaput upoznao Rajića u kabinetu ministra Gojka Šuška.
– Za Rajića sam ja prenio zapovijed Jelaviću da se odrede sredstva za kupnju stana i njemu i ostalim optuženicima. Morao je Jelavić poslušati jer da nije, ja bih ga osobno udavio. Da to nije napravio tribalo bi ga objesiti o stablo… Vjerojatno bi bio razriješen svih dužnosti, a možda bi završio i u zatvoru da nije postupio kako mu je naređeno – rekao je Rojs tvrdeći i da je po njemu Rajić trebao dobiti stan još 1992. godine, kao i drugi oficiri iz JNA, a kojima je to obećano kad prijeđu u HV i HVO.
Bio je, veli, i pod progonom da je Rajiću pomogao da promijeni ime u Viktor Andrić, ali da on te 2000. godine više nije imao moć već je po kazni otišao u saborske klupe kao zastupnik s plaćom od 20 tisuća kuna. U hladovinu, slikovito se izrazio umirovljeni general.
Sudski postupak se nastavlja.