Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Jedan prazan grob

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući.

(Ivan 20, 1-9)

JEDAN PRAZAN GROB

Postoji ruska uskršnja priča o tome kako su čuda Uskrsa ušla u srce svijeta.

Marija, majka Isusova, stajala je plačući u podnožju križa na Veliki petak. I Isus je također plakao dok je umirao. Plakao je zbog svoje majke. Svaka Marijina suza, kako bi dodirnula zemlju, postajala je prelijepo plavo i žuto rusko uskršnje jaje, a svaka Isusova suza postajala je tamno crveno uskršnje jaje. Na kraju dana Marija je pokupila sva ta jaja i stavila ih u svoju pregaču, ali dok ih je nosila spotaknula se je i jaja su se rasula i skotrljala niz brdo Golgotu. Skotrljala su se niz ulice Jeruzalema i kotrljala su se sve dalje i dalje, sve do u najudaljenije djelove svijeta. I tako ih na Uskrs djeca ovoga svijeta pronalaze i istog trena doznaju za suze, za ljubav, za patnju i život u kojem sve to postoji.

Ovo je samo jedna od bezbrojnih uskrÅ¡njih priča kojima obiluje kršćanstvo. Postoji priča o Mariji Magdaleni koja je vidjela vrtlara, o Tomi koji se je dotakao rana, o dvojici učenika koji su razgovarali sa strancem naputu za Emaus…

I tako mi upoznajemo one koji su preživjeli i u njima vidimo svoju sliku. Vidimo sebe. Vidimo sebe u njihovim strahovima i svađama, u načinu kako ne vjeruju jedan drugome, u tome kako bježe u različitim pravcima, i to samo kako bi otkrili istinu kojoj ne mogu pobjeći. Svaki od njih ima drugačiju verziju priče.

Kružeći unaokolo, zabrinuti, napeti, preživjeli, vrebaju jedni druge u prvim satima Uskrsa, optužujući se međusobno, sumnjajući, u nevjerici, i u radosti čak. I teško je na koncu svega, u njihovom strahu i u njihovoj potrebi reći kako je Uskrs došao.

Ali sve te priče, sve te priče o Uskrsu i oko Uskrsa, prate nas. Prate nas stoljećima, prate nas kroz život, i one su našle svoj put sve do naših kostiju. Za sve naše sumnje one su dom.

A dom, dom je vječni misterij, baš kao što je to i Uskrs. A misterij je sve ono što nismo u stanju razumjeti. Kvantna fizika, srce nekog koga voliš, tvoji vlastiti strahovi, sve tvoje sumnje.

Zašto su nam u srcu i u kostima sve te priče o Uskrsu, zašto su tako žive i stvarne, prisutne u svim našim danima kroz koje putujemo ovaj svoj život?

Bitna stvar misterija nije solucija, nije rješenje, nego je izbor pristupa. A biramo između sumnjičavosti i ljubavi. Sumnjičavost nije beskorisna, poglavito ne u teškim i tmurnim vremenima, a to je skoro svako vrijeme, zar ne?!

Ipak svatko od nas u stanju je posvjedočiti da se misterij najbolje tumači ljubavlju.

U poljima Marijina srca Isus je uskrsnuo.

Bez Marijine ljubavi, bez Marijinih suza, kakva bi to priča bila, kakav bi to život bio?

I tajnovita istina praznine Uskrsa bit je svega. Da, praznina Uskrsa. Grob do vrha ispunjen suzama i mukom, krvlju i smrću, jaucima tuge, uvredama, mržnjom, uništenim životima i slomljenim srcima – sada je prazan!

U toj praznini Božja je ruka. Ruka koja nam pokazuje da i najužasnija smrt vodi prema životu, zato jer je Bog dobar, čak i onda kada smo mi bili zli.

Bilo bi nam mudro čvrsto prigrliti ovaj misterij i ne puštati ga od sebe. Pustiti mu neka uzme u sebe naš život. Tada će nas smrt, prema kojoj svi idemo, pa ma kako mi odabrali živjeti, podignuti s polja na kojima smo pali, podignuti će nas u srcu, tijelu i umu, i ponijeti će nas s lakoćom.

Bez razmišljanja.

Tamo visoko.

Tamo visoko gdje anđela je dom.

Ivica Ursić