Jedna je duša učinila nešto jako loše..
Nije učinila,
a ipak jest..
Ne zna u kojem se to trenutku zbilo,
ali zavoljela ga je..
Nekoga koga nije smjela voljeti..
Nekoga na koga nije smjela ni da pomisli,
a kamo li da ga zavoli..
Ni pamet, ni srce nisu dovoljni da joj objasne ovo ludilo..
To je takvo ludilo da kad god ga vidi,
a nema razlike ni kad ga ne vidi,
ona se sva pogubi u boli te zabranjene ljubavi..
Znaš li kakav je to osjećaj?
Ono kada joj se u djetinjstvu zabio zahrđali čavao u prst..
Taj joj se čavao sada zabio u srce..
Ne može ta napaćena duša ovo..
Jednostavno ne može..
Kaže sebi da se drži podalje od njeg’..
Okrene se i kaže sebi da ode..
A kasnije ne zna što se dogodi,
i opet se nađe kraj njega..
Kaže si da mu je zabranjena,
ali ne može odvojiti dušu svoju od njega..
Kao da su njena volja, logika, pamet gurnuti u stranu..
Ostaju samo ona i on..
Kao da je zaboravila na samu sebe, svoju srž, svoje bivstvo..
Kao da je zaboravila da mu je zabranjena..
U tom trenutku, ostaju samo ona i on..
Je li to ljubav?
Pokušati postojati samo u tom jednom trenutku?
On i ona..
Oni..
Iako je zabranjeno?
Kad je ta duša padala nije ni od koga tražila da je podigne, navikla je da hoda sama..
Ona je samo jedna mala napaćena duša koja se usudila dirnuti u nešto zabranjeno..
Duša koja će ostati sama..
A samo je voljeti htjela i da bude voljena..