Marina Vukoja “Beside starijih o teškom  životu i očuvanju svog identiteta i svoje povijesti.

Čežnja za obilaženjem tuđih zidina bila je uvijek veća nego za usvajanjem znanja o vlastitoj povijesti i svom identitetu. Evo primjer susjednih dubrovačkih. Da se razumijemo ljepota dubrovačkih zidina je nedvojbena! Ovim želim istaknuti kako nažalost najviše učimo tuđu povijesti, a svoju zanemarujemo i prekrivamo! Mišljenje starijih ljudi bilo je kako mlađe naraštaje treba poredati na skaline ili na drvene trupce i divaniti im o prošlosti. Djecu bi „smarale“ takve priče. Nažalost danas smo došli u situaciju da ne poznajemo svoju bližu rodbinu. Od rijetkih sam koja je pomno slušala priče baka i djedova o obiteljskoj povijesti, kulturnoj baštini materijalnoj i nematerijalnoj, kao i povijest obližnjih mjesta. Znala bih sate provoditi na stolici slušajući ih i postavljajući im razne upite. Često sjednem ispred trošne kamene kuće koja svojom modrinom prkosi vremenu i nepravdi prisjećajući se riječi starijih.

Priča počinje o Grgi Vukoja-Saviću, rođenom 15. kolovoza 1901., a umro 24. kolovoza 1980. Glasio je kao radišan i pametan čovjek, prepoznatljiv po svojoj temperamentnosti. Bio je i predstavnik svoga sela od svojih dvadesetak godina sve do poodmaklih godina. I danas prepričavaju stariji kako je za vrijeme njegova života selo napredovalo, pogotovo u gradnji putne infrastrukture. I prije I. svjetskog rata bio je u odboru i predstavljao Korita s punom odgovornosti. Kako navode svjedoci bila je dogovorena sjednica na kojoj su predstavnici odbora sela bili pozvani. Na istoj je prisustvovao i Grga. Depeša je donesena da se gradi put prema Perkovoj dragi i dalje te da iz Korita svaka obitelj, ovisno o broju članova iste, mora odraditi  minimalno 10 dnevnica (ako je obitelj imala više punoljetnih muških članova više bi i dnevnica odradili). Na što se Grga usprotivio. Prenio je seljanima tematiku i tražio da zajedno idu u Posušje i traži od tadašnje vlasti da im daju eksploziv da put grade od svog sela ka Sutini. Što je i realno. Zašto graditi put ispred tuđe kuće, a mi nemamo svoj? Svi tadašnji žitelji su se usuglasili, zajedničkim snagama može se puno toga učiniti! Da se razumijemo nisu oni bili protiv puta ni u jednom smjeru, ali imali su prioritet, svoj! Usprotivili su se još neki iz odbora inzistirajući da se gradi u navedenom smjeru. Međutim Grgo oštro naglašava kako je selo složno i podržava svaku njegovu riječ, „mi nećemo graditi tuđi put već hoćemo da imamo svoj i točka“. Popustili su. Sami Korićani dobiše 40 kg eksploziva i složne ruke izgradiše put do Sutine. Kasnije u sanaciji istoga pomogli su i fra. Berto Dragičević i don. Jozo Radišić kako bi put dobio pravi izgled. Kasnije u izgradnji učestvovala su i djeca poslije škole (generacije od 1959-1964) kako mnogi i danas navode poderali su dosta „terlonki“ suknji koje su dobili iz Njemačke noseći kamen u istima. Od tada do danas ostao je isti, a i ponestalo je i takvih svećenika koji su pomagali narodu u svim sferama!

Što reći osim kako se od vremena naših pradjedova selo borilo u izgradnji putne infrastrukture koja se prenosi i na današnje mlađe naraštaje. Još uvijek traje borba! Mnogi navode zasučite rukave i sami radite, skupite sredstva i asfaltirajte isti, što su i druga sela učinala. Ovo selo se i previše samo naradilo i dalo sve od sebe hraneći mnoge po Federaciji BiH i šire. Dalo je i dosta zemlje uz dogovor da se kao naknada za zemlju put asfaltira kako bi svi iz pravca južne Hercegovine prema Sutini mogli normalno prometovati! I danas selo radi za druge! Žitelji uredno plaćaju registraciju auta, putarinu, akcize na gorivo, razne doprinose i poreze na vodna područja, zaštitu okoliša da ne nabrajam, što za uzvrat ovo selo dobiva? Od izbora do izbora tu i tamo se sanira put. Prašnjav čovjek uđe u auto i iziđe iz istog još prašnjaviji do odredište. Strašno! Kad se spomene asfalt pojedinim  to biva kao luksuz u 21. stoljeću ili ma nema se  sredstava, čekajte još koju godinu, bit će, nije prioritet ili cirkulacija prometa nije velika …. Pretpostavlja se kako ovdje ne žive ljudi već Korićani, Prosinjari, Britvičani.

Jedan žitelj sa suzama u očima priča svoje nemilo iskustvo: Zimsko doba, napadao je snijeg nekih 40 cm, što ne bijaše tako davno prije nekih dvadesetak godina. Do sela nije prošla grtalica, taj dan se čistilo samo do Sutine. Zvao je da se pročisti put jer majku ima na postelji i treba liječnika. Put nažalost nije bio očišćen. Nije bilo izbora već majku obući i odnijeti na leđima do Sutine, zamislite nositi na rukama osobu šest km gazeći prtinu! U Sutini je pronašao čovjeka kojeg moli da ih autom prebacila do liječnika. Naravno platio je uslugu.

Druga osoba priča kako su se vraćali s posla kući i vozili su lagano za grtalicom do u Nikoliće (ispod Krča). Tu je  stala nije im se čistilo dalje. Kako navode njih trojica su molili radnika na grtalici da produži do u selo, no radnik na grtalici nije htio ni čuti. Tu su zastali s autom i tri sata se probijali kroz metarski snijeg do sela (desilo se prije Domovinskog rata). Zamislite gaziti toliki snijeg i praviti prtinu. Kako prepričava još živući svjedok nisu znali za noge kao ni za ruke borili su se za goli život! Što je sve narod proživljavao u ovom selu? Nije ni čudo što je kamen pomodrio od težine vremena.

Prije par dana cestom je prošao i stroj za rezanje raslinja uz cestu. Većina onoga što je odrezano ostavilo se po istome, a da se odmah razumijemo slabo se i odradilo! Nekada se zapita čovjek nadzire li se rad pojedinaca ili je važno samo da strojevi budu viđeni, što bi žitelji rekli „proklapaju mašine i ništa više“ a ne što se odradilo? ( Napomena: žitelji su sami uklanjali grane nakon prolaska stroja pomenutim putem.)

U zadnje vrijeme mediji su prepuni pričama o održavanjima panel diskusija o odljevu mozgova, o poticanju mladih na pokretanje biznisa, kao i o Vladi Fadila Novalića kako navode isti  da je potrošila milijun maraka na „friziranje“ imidža tijekom pandemije kao i mnogim drugim radnjama. Molba sviju žitelja bi bila da se malo potrude vlade svih razina pa nam „isfriziraju“ put R419 asfaltom! Vjerujte svi bi Vam bili jako zahvalni! To bi bio povijesni događaj za sva mjesta i šire.

Znademo kako se u ove dvije pandemijske godine često spominju znanstvenici. Svjesni smo kako je i korona sve manje aktualna pa žitelji poručuju istima da se zapute do u sela uz R419 i da istraže pripadaju li oni ljudskoj vrsti! Čisto kako bi znali razlog zbog uskraćivanja prava na dostojanstven život u 21. stoljeću!

Svjesni smo i činjenice kako bez puta i osnovnih uvjeta za život nema ni održivosti ruralnih područja, a ni ostanka radne snage na ovim prostorima. Selo broji jako puno inženjera, magistara, profesora …  kako da ostanu i pokrenemo neki biznis, osnuju obitelji osnovne uvjete za život nemaju? Za ovaj korak ne trebaju milijuni žiteljima treba puno manje da se asfaltira jedna traka kako bi se povezali putnom infrastrukturom sa Širokim Brijegom i s Posušjem, kako bi se moglo normalno prometovati i obavljati svakodnevne aktivnosti! Nadležni, Vi odlučujete da li pomoć želite pružiti ili uskratiti ili ste već odlučili!

P.S.

O selu se iznose stvarne činjenice trenutne situaciju! Ista je potkrepljena i slikovnim prikazom, kako pojedinci ne bi izvrnuli stvarnu sliku!