Mogu ti reći isto što i Vlado Šoljić?
Za tomislavcity piše: Marko Tokić
Od kad je Äovjeka i svijeta postoji i njegova znatiželja o onome Å¡to će se dogoditi u budućnosti. ÄŒesto mu je teÅ¡ko razumjeti sadaÅ¡njost iako u njoj jest i postoji, jer ona je nekakav Äudan splet okolnosti, do tada nepoznat, kojega može razumijevati samo kroz razumijevanje istih takvih trenutaka u proÅ¡losti. No uvijek, razumijevao on to ili ne, neÅ¡to se s njim dogaÄ‘a, neÅ¡to mu se dogaÄ‘a i neÅ¡to Äini i sve to na njega i svijet ostavlja nekakve tragove koje zovemo posljedice dogaÄ‘anja i one utjeÄu na neprestanu mijenu svijeta. I svijet unatoÄ prepoznatljivosti uvijek i iznova Äini drugaÄijim. Živeći Äovjek neminovno stari ili kako se tjeÅ¡i stjeÄe iskustvo. Može li mu ono pomoći u razumijevanju stvari?
Svakako da iskustvo Äovjeka uÄi da unatoÄ mijeni postoje stvari koje se iznova dogaÄ‘aju stoga i prouÄava prirodoznanstvene zakonitosti (koje su najsigurniji oblik predviÄ‘anja ili pak potvrda da se unatoÄ razliÄitosti stvari ipak dogaÄ‘aju po nekakvim prepoznatljivim obrascima). I dok se u prirodnim znanostima ponovljivost objavljuje kao mogućnost spoznaje neÅ¡to je ipak drugaÄije u ljudskim, druÅ¡tvenim odnosima. Ili pak, nije…
Davno je Äovjek iz utroba životinje, s nekih njihovih kostiju (najÄešće lopatice) ili iz taloga kave, rasporeda baÄenoga graha, karata i kojekakvih Äudesa (koja nažalost joÅ¡ uvijek u kasnim noćnim satima možemo u ovo doba neopoganstva sluÅ¡ati i gledati na navodno naÅ¡im tv kanalima) pokuÅ¡avao odgonetnuti buduće dogaÄ‘aje. Vjera u dar nekih ljudi da predviÄ‘aju i vide budućnost sastavni je dio svakodnevne info zabave ta otkud toliko apokalipsa koje su predvidjele Maje, Nostredamus ili braća Tarabić… U svim tim govorima postoje neke naznake onoga Å¡to prepoznajemo kao vjerodostojan govor o budućnosti, iako Äesto ne radi toga Å¡to oni o njoj precizno govore, nego zato jer se nama Äini da postoji nekakav odnos izmeÄ‘u izgovorenoga i onoga Å¡to se dogaÄ‘alo. Naime, kontekst svijeta u kojem živimo potvrÄ‘uje govor kao istinit.
JoÅ¡ uvijek se sjećam bolnog naÅ¡eg poraza desetog travnja devedeset druge na Kupresu i znam da taj bol i to stanje posve vjerodostojno opisuje jedan psalam, gotovo kao da je psalmist bio oÄevidac zbivanja. Na koncu, taj psalam, kao uoÄenu podudarnost sam govorio na radiju Tomislavgrad, a kasnije ga je Ante ÄŒiÄak i objavio uz jedan svoj zapis u TRN-u. Je li psalmist predvidio KupreÅ¡ka dogaÄ‘anja? Naravno da nije, ali opisujući neki stvarni dogaÄ‘aj iz svoga vremena (ili, pak domiÅ¡ljajući takve okolnosti, Å¡to mi je teže povjerovati) on je govorio o odreÄ‘enim okolnostima koje su u povijesti Äovjeka, nažalost, iznova mogu dogoditi.
ÄŒemu ovako velik i dugaÄak uvod?
Jednostavno neki sam dan susreo jednog prijatelja s kojim sam htio podijeliti odreÄ‘ena politiÄka promiÅ¡ljanja o onome Å¡to se dogaÄ‘a. Vjerujući da je u ovom trenutku bliže politiÄkim informacijama pitao sam ga ono Äuveno:
– Å ta će biti s nama?
Na Å¡to mi je on odgovorio: – Mogu ti reći isto Å¡to i Vlado Å oljić?
I tada smo obojica prsnuli u smijeh, jer smo se sjetili Äuvene anegdote naÅ¡eg Petra MiloÅ¡a, koji je kao novinar Slobodne Dalmacije u trenucima ratne neizvjesnosti iz ljudske znatiželje, i novinarske obveze, krenuo na razgovor s Vladom Å oljićem, koji je u tom trenutku bio ministar obrane Herceg Bosne, kako bi ga intervjuirao za novine a ujedno i saznao Å¡to se u stvari dogaÄ‘a i kako stojimo. I prije nego se Petar raspremio i spremio da krene s intervjuom Vlado ga je kao stari lisac preduhitrio. Odmah ga ponudio kavom rakijom i prije nego je Petar sjeo i pripremio opremu zaskoÄio ga onom Äuvenom:
-A roga ti Petre, šta ti misliš, šta će bit s nama?
I tako je svaki smisao intervjua unaprijed odbaÄen i Petru nije preostalo niÅ¡ta drugo nego da pospremi opremu porazgovara o zdravlju i drugim sitnicama i vrati se otkud je i doÅ¡ao.
A ovo, što će biti s nama, i sada još uvijek visi u zraku.
ÄŒesto me pitaju Å¡to ja mislim. Ne znam nisam prorok, ali onoliko koliko ja prepoznajem situaciju, koja se nekim novim elementima može i naglo promijeniti, Äini mi se zasad da sudjelujemo u neÄemu Å¡to se ipak može imenovati. Već desetak godina, a možda i viÅ¡e, pod firmom provedbe Daytona odvija se proces osamostaljenja Republike Srpske (i stvaranje preduvjeta njezina izdvajanja iz BiH) i drugi proces pretvaranja takozvane Federacije BiH u boÅ¡njaÄki entitet (koji joÅ¡ nije republika). BoÅ¡njaci (odnosno njihova politiÄka elita) tek tu i tamo zakmeÄe o cjelovitoj (graÄ‘anskoj ili bilo kakvoj) BiH, ali posve svjesno i bez obzira na politiÄke opcije sudjeluju u dekonstrukciji Federacije njezinoj unitarizaciji (dokidanju federalnih karakteristika i konstitutivne ravnopravnosti naroda) kao da su postali svjesni neminovnosti prvog procesa (izdvajanja RS-a) i u vremenskoj iznudici žure dovrÅ¡iti ovaj drugi proces tjeÅ¡eći se da je on tek prvi korak i da nakon Hrvata na red dolaze Srbi. A ako tako ne bude onda se drže one bolje vrabac u ruci nego golub na grani.
A gdje smo mi? I što će s nama biti?
Prije nego se usudim reći bilo kakav odgovor na ovo pitanje vrijeme je da raspravimo jednu tezu po kojoj je teÅ¡ko naći politiÄko rjeÅ¡enje za zemlju kao Å¡to je Bosna i Hercegovina u kojoj žive tri naroda najÄešće jedni pored drugih (i tek tu i tamo jedni s drugima) isprepleteni svojim željama i nadama, svojim strahovima, svojim povijesnim iskustvima, mržnjama i ljubavima.
No, nije BiH jedina zemlja na svijetu koja ima razliÄite narode i koja ima potrebu uskladiti i ozakoniti ne samo pravo graÄ‘ana (pojedinaca) na ravnopravnost i slobodu, nego i svojih naroda (i njihovih kolektivnih prava i dogovornosti). U svim zemljama koje imaju takvu potrebu i teže demokratskom ureÄ‘enju odnosa nužna je federalna konstrukcija države i konsocijacijski model demokratskoga odluÄivanja (kako bi se procedurom većinskog odluÄivanja zaÅ¡titila prava i jednakost kolektiviteta). U tom smislu Äesto se pozivamo na Å¡vicarski (ili belgijski model).
No, odijelo kroje krojaÄi, rijetko oni koji ga ujedno nose. Stoga se Äesto može i proÄitati dijagnoza stanja u kojem se nalazimo: Dayton kao luÄ‘aÄka koÅ¡ulja. Pa kako je, i je li, moguće urediti BiH da ipak bude zemlja svih svojih graÄ‘ana i svojih naroda?
Uvijek sam tvrdio da je to moguće, ako se hoće…
I jednostavno je, ako se želi.
Tri naroda tri federalne jedinice. Ostaje pitanje teritorijalni kontinuitet ili diskontinuitet. U ovisnosti u odgovoru na ovo pitanje ide se u dogradnju modela.
Teritorijalni diskontinuitet. JamÄi nepodjeljivost BiH (ako je nekome do toga stalo, nema jaÄeg jamstva). Jednostavno je rjeÅ¡enje. Problem koji će neki vidjeti: potvrÄ‘uje rezultate rata. Protupitanje: a zaÅ¡to to nije problem kada je u pitanju Republika Srpska. Prije će biti da se iza toga krije boÅ¡njaÄko nezadovoljstvo koliÄinom teritorija (ne i njegovom kvalitetom). Mislim da je davno izjavio Lagumdžija mogu tri entiteta, ali onda ne vrijedi daytonskih pedeset jedan: Äetrdeset devet. No, ipak u ovakvom rjeÅ¡enju ostalo bi pitanje prava konstitutivnih naroda koji su u manjini (mogla bi se primijeniti sadaÅ¡nja entitetska formula, ali s onemogućavanjem većinskog konstitutivnog naroda da bira svoje pripadnike konstitutivnih naroda u manjini, dakle da se zajamÄi da izbor predstavnika bude uistinu izbor manjinskog konstitutivnog naroda).
Drugo moguće rjeÅ¡enje je teritorijalni kontinuitet. On bi predstavljao jednostavnije rjeÅ¡enje s obzirom na upravljanje prostorom, u njemu bi trebalo osmisliti da konstitutivni narodi u manjinskom položaju imaju pravo na formiranje općina suprotne većine i da na općinskoj razini tada rjeÅ¡avaju pitanja nacionalnog identiteta (uz zaÅ¡titu prava izbora konstitutivnih naroda u manjini kao i prethodno).  Nedostatak ovog rjeÅ¡enja je Å¡to je on moguća pretpostavka izdvajanja takvih cjelina i u konaÄnici raspad s tim da ukljuÄuje i nove i nove pregovore i razgovore o osjetljivim temama koje u ovakvim okolnostima unutar kojih jesmo mogu imati nesagledive posljedice.
Ako sad se vratimo na ono Å¡to će s nama biti, odgovor je vrlo neizvjestan osobito u situaciji u kojoj MeÄ‘unarodna zajednica (Zapad) viÅ¡e vodi raÄuna o nekim svojim interesima i nas na ovim prostorima sagledava iz perspektive vlastitih interesa. Pa su narodi i njihove politiÄke elite na ovim prostorima onoliko dobri koliko su u funkciji ostvarivanja njihovih ciljeva.
Kada se govori o uspostavi hrvatske federalne jedinice jedan od razloga nemogućnosti njezine uspostave Äesto se navodi navodna islamska fundamentalistiÄka opasnost. I da smo mi žrtve te i takve opasnosti. Na taj sam argument naÅ¡im prijateljima sa zapada znao reći da se oni, oÄito je, protiv nje uspjeÅ¡no bore, i uspjeÅ¡no će se i nadalje boriti, do posljednjeg Hrvata.
