Marina Vukoja “Branitelji danas, jučer, sutra. Sjećanje na početak rata …

Ovih dana obilježava se 30. obljetnica osnivanja HVO-a, kao i godišnjice pogibelji hrvatskih branitelja na svim područjima lijepe naše Hercegovine i Bosne. Vjerujem kako smo svjesni njihovih zasluga. Davali su sebe, svoje živote za domovinu u kojoj danas živimo i slobodu koju danas uživamo.  …

Potaknuta obilježavanjem obljetnice HVO-a otišla sam posjetiti naše branitelje u selu, u Koritima. Posjetila sam dom obitelji Boškanovića. Sa velikom radošću su me ugostili. Pričali smo o gorućoj problematici cijelog ovog kraja.  Dotakli smo se teme o ratu i ratnim dešavanjima, jer i ja kao dijete sjećam se dosta toga, eksplozije cisterne u Mostaru (koja se desila 3. travnja 1992. oko 17:15, gledala sam film Valter brani Sarajevo), granatiranja Mostara.

U ranim jutarnjim satima tog 7. travnja 1992., dok je većina pučanstva spavala, kao i ja kod svoje tetke, zvuci sirene za uzbunu prekinuli su mirnoću jutra u Širokom Brijegu. Oko šest sati, dva zrakoplova JNA koja su uzletjela s podgoričkog aerodroma raketiraju grad Široki Brijeg i to s raketama zrak zemlja i kazetnim bombama. Sve to oružje su usmjerili na civilne ciljeve gdje se i jedan dječji život ugasio, a to je život dječaka Josipa Hrkaća (1978.) rodom iz Izbična. Tog dana poginulo je ukupno petero ljudi rodom iz Izbična svi Hrkaći i jedna osoba iz Širokog Brijega. Bilo je i ranjenih. Sjećam se i tetkova krvavog automobila kojim je prevezao ranjenike do doma zdravlja. … U sjećanje mi se urezalo granatiranje Plejina vrha (repetitor iznad Posušja). O livanjskom području da ne pričam. Noću iznad  brda vidjela se vatrena stihija s bezbroj plamenih jezika. Odjekivali su  jaki udari topova, weberova-višecjevnih bacača, odjekivala je pucnjava sa sjeverne (livanjske) i južne bojišnice (Mostara). Strašno za dječje uho i oko. Ne mogu zamisliti kako je tada bilo braniteljima, koje su samo strahote  proživljavali! Takvim istinskim braniteljima treba se „poklanjati“ s velikom dozom štovanja! Nesebično su se žrtvovali, ne bježeći od opasnosti i metaka i mnoštvo drugih stvari koje ne znamo, učinivši ih to dostojnim i istinskim sinovima lijepe naše domovine Hercegovine.

Lagano smo ušli u priču o svim tim dešavanjima. U mojim očima zasjala je suza i pojavila se knedla u grlu koja mi je otimala zrak slušajući njihove bolne priče. Osjetila sam posebnu emociju sjedinivši se s njihovim riječima. Govorili su kako se njih osmero braće regrutiralo. Četvorica su bila u profesionalnoj pukovniji, a drugi u Domobranima (kasnije 1994. pukovnija je preustrojena u gardijsku brigadu). Pojašnjavaju kako je bilo teško vidjeti svoju braću suborce ranjene, poginule, ali usprkos išli su do kraja imajući za cilj slobodu i bolje sutra! Samo selo brojilo je više od 50 branitelja među istima bilo je i onih od nepunih 17 godina, a bili su borci u profesionalnim postrojbama. Išlo se na ratišta, na prve linije, od Kupresa, Zlosela, Livna, Drvara, Rosnih poljana, Doljana, Mostara. Nesebično i gordo su se davali na oltar Domovini! Išli su s uvjerenjem da narod bez slobode ne znači ništa, da je dužnost svakog Hrvata da uvijek i svagdje najodlučnije brani državu, jer braneći Nju, brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

Među njima bila je i majka, koja ubrzo puni 80 godina, nedavno umrlog branitelja. Pričala je o svojim tegobama i kako je proživljavala strah u ratu samom pomisli hoće li ponovo vidjeti živoga sina jedinca. Na svu sreću preživio je, ali nedavno je imao zdravstvenih problema i umro kao i njen muž odmah, za par dana, nakon sinove smrti. Neki od branitelja HVO-a i danas imaju zdravstvenih problema, PTSP, …, a neki su se nažalost morali odseliti jer nisu imali perspektive ostati u svojim domovima. ….

Kako kažu težinu vremena su imali, a danas imaju i veću iako je prošlo 30 godina od rata. Još uvijek žive u „ratu“ potraživanja. Teško se može prometovati do njihovih kuća kao i do svih ovih nabrojanih sela. Bez obzira na sve proživljeno nadaju se kako će se povući pitanje rješavanja putne infrastrukture do njihovih domova i kako će se imati sluha bar zbog pijeteta prema njima hrvatskim braniteljima. O tom iznalaženju trajnog rješenja asfaltirnja putne infrastrukture ovisi njihovo, a i naše sutra!

Napominjem, kako su ova sela od Izbična, Britvice, Prosina, Korita, Zaušlja dala jako puno branitelja. Izbično je ’91. brojilo najviše stanovnika u odnosu na druga sela, a samim tim iznjedrilo je i najviše branitelja. Svi su oni davali svojom nesebičnošću živote kako bismo i mi danas uživali u slobodi. Sve su to ljudi velikog srca!

Sjećanja na Vas žive i umrle hrvatske branitelje nek’ nikada ne nestanu! Svim braniteljima veliko hvala! Vaša imena danas krase stranice naše hrvatske povijesti. Vama se divim, rado vas se prisjetim kao svojih najdražih o vama s ponosom pričam!