. ŠESDESET I ŠEST
RUŽA
Otkad Bog ovaj svijet stvori
i otkad se dobro sa zlom bori,
otkad sunce Herceg zemlju grije
mom narodu teže bilo nije!
Ko za drugog svjetskog rata,
kad se diže na Crkvu Hrvata
sva paklena sila ovog svijeta,
križ njoj i te kako smeta!
Podigla se ta paklena sila
i ne dade mom narodu mira.
Ako želiš uništiti stado
prvo moraš ubiti pastira!
Podigle se te nesretne duše,
ubijaju,pale,pljačkaju i ruše.
Ništa više njima sveto nije
suva zemlja,nevinu krv pije!
Krenuše zemljom Hercegovom,
na sve strane krvava je slika.
Ubijaju bez milosti oni
i spaljuju tijela svećenika!
Partizanska nosiše odijela
sa krvavom oznakom na glavi.
Suze lije Herceg zemlja cijela
i kroz suze Majku Božju slavi.
Šezdeset i šest franjevaca pade
ali nisu izdali svoga Boga.
Šezdeset i šest ih život dade
od Mostara i od Širokoga.
Od Ljubuškog pa preko Čitluka,
partizanska kosila ih ruka,
al’ u tuđoj suzi nema sreće,
povijest nikad oprostit im neće!
Šezdeset i šest polomiše ruža,
potrgaše to božansko cvijeće,
a ono se iz pepela rađa
i nikada uvenuti neće!
Velimir Velo Raspudić