Njega svi znaju kao Bracu,a tek odnedavno,nakon objavljene njegove kandidature,većina je saznala da se zove Antonio Zelenika.Ja sam jedan od onih koji zna da je njegovo pravo ime Antonio najviše zato jer smo odrasli zajedno.Njegov otac Petar vozio nas je u školu u svom ”fići”,sa njegovim bratom i mojim kumom Romijem išao sam u isti razred.

U Mostaru sa ’91. na ’92. većina još nije bila svjesna onoga što nam se sprema.Na žalost mnogi su zbog toga i izgubili svoju glavu poput naših 114 susjeda Bošnjaka i Hrvata iz Zalika koji su jednostavno pokupljeni iz skloništa i brutalno likvidirani na Uborku.Zahvaljujući ljudima poput Petra Zelenike,koji su organizirali otpor u gradu i udarili temelje HVO,koji je kasnije i oslobodio grad,večina stanovnika Mostara ipak je preživjela.

To nije bilo ni malo lagan posao.Raditi u ilegali dok se pinzgaueri puni specijalaca JNA kreću po Mostaru dok rezervisti JNA pijanče po kafanama bio je maksimalno rizičan posao.Braco je već tada,kao praktički dijete,aktivno radio za organizaciju što malo njih danas zna,čak i oni koji ga poznaju.Išao bi da se igra lopte a pratio je naoružavanje susjeda koji su donosili oružje i municiju iz vojarne JNA u svoje privatne stanove – dokaz onoga što nam je ”narodna armija” spremala.

Jedna od prekretnica u njegovom i životima članova njegove obitelji bio je pokušaj atentata na njegovog oca,Petra Zeleniku ispred ulaza njegove zgrade.Filmsku scenu pucnjave prepričala mi je moja majka koja je bila direktni svjedok (naš prozor stana gledao je u njihov).Petar je preživio,tada pušta bradu i sa obitelji seli se na tajnu lokaciju od kuda se kreće sa ozbiljnim pripremama.Kad sam ih posjetio vidio sam nešto što sam do tada viđao samo na filmovima.Maskirne uniforme,naoružanje,vojna oprema,radio veza koja je upravo jaljala kretanje helikoptera JNA iznad Orlovca…

Braco je tada imao 16 godina i obukao je uniformu prije nego što sam ja uopće shvatio da će biti potrebno oblačiti uniforme.

Ali vrlo brzo sam shvatio da su u pravu.Na auto u kojem me moj pokojni otac vozio na selo počeli su pucati rezervisti na Kobilovači na velikoj krivini.Pošto smo upravo prošli pored njih bez problema,mislim da je bio cilj samo da nas uplaše.Ali to je bilo to.Hladan tuš koji te vraća u stvarnost.Dalje je sve krenulo kako je krenulo.

Zašto ovo pišem?Pa zato da jednostavno objasnim da na predstojećim izborima u Mostaru dajem podršku mom prijatelju Antoniu Zeleniki zbog toga što je kao maloljetnik spasio više života nego mnogi ”heroji” danas.Zato što ga nitko ne naziva herojem jer on sam ne pravi sliku heroja od sebe.Zato što znam o njemu puno više nego što prosječan glasač zna o osobi za koju glasa.Zato što me nije mogao prevariti predizbornom kampanjom pošto ga znam cijeli život.Svatko ima svoje kriterije za koga glasa ili ne glasa.Ovo su moji.