Viktor Dževlan odlučio Ustavnom tužbom dokazati Hrvatskoj kako posto

Branitelj Viktor Dževlan, iz Ljubuškog, morao je podnijeti ustavnu tužbu kako bi dokazao hrvatskoj državi da postoji jednako kao 1991. godine, kad se kao 19-godišnji dragovoljac javio u obranu Hrvatske, ili’92. godine, kad je ranjen, a ranjeni brat Dragan mu na rukama izdahnuo. Ili pak ’93. godine, kad je zarobljen i prošao mučeništvo.

Trebalo je dosta muke da mu se 2011. godine izda rješenje o privremenoj 40-postotnoj invalidnosti, i to samo na račun PTSP-a i zatočeništva u ratnom logoru, ali ne i zbog ranjavanja od bombe u koljeno i rame. Ni Upravni sud nije mu pomogao, jer je odbacio Dževlanovu tužbu sa zahtjevom da se poništi rješenje Ministarstva obrane da od 2001. godine više nije djelatna vojna osoba. Tek prošle godine njegova je majka uspjela ostvariti kolika-tolika prava na ime pogibije sina 1992. godine u obrani Hrvatske.

‘Država ne mari za one koji su je stvarali’

Kao hrvatskog dragovoljca, Viktora Dževlana izbrisalo se iz registra hrvatskih državljana, ukinut mu je boravak u Dubrovniku, oduzeti su mu OIB i osobna iskaznica, te mu je ukinuto zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Za Hrvatsku je postao nitko i ništa, iako je pripadao vrgoračkoj bojni “Ludvig Pavlović”, a kod “Tigrova” bio djelatna vojna osoba.

“Više od svih nepravdi boli me činjenica da je država Hrvatska, za koju je moj brat život položio, a ja također bio spreman najvrjednije za nju dati, u nepunih 20 godina slobode dovedena u stanje da ne mari za one koji su je stvarali, da ih ne prizna i ne poznaje, da za hrvatsku državu jednostavno ne postojim. Nigdje u svijetu nema sličnog primjera. Nije mi preostalo ništa nego preko suda potražiti pravdu. Podigao sam ustavnu tužbu da bih dokazao da sam ratovao i stradao za ovu zemlju” – navodi Dževlan.

U njegovoj ratnoj biografiji stoji kako se kao dragovoljac 19. prosinca 1991. javio u 60. vrgoračku bojnu “Ludvig Pavlović”, u kojoj je, uglavnom na južnom ratištu, ostao do lipnja 1994. godine. Prepoznat kao perspektivni dočasnik, upućen je na školovanje u Zagreb na Vojno učilište “Petar Zrinski”, na kojemu je diplomirao 1995. godine. Zaposlio se u 9. brigadi kao djelatna vojna osoba, a zatim je prebačen kod “Tigrova” u 1. brigadu HV-a. Otvorio je bolovanje 2000. godine, šest mjeseci uredno je dostavljao doznake i primao plaću.

Povrijeđena ustavna prava

Onda je on prestao s doznakama, a MORH s davanjem plaće. Dugo je čekao da mu Ministarstvo branitelja 2011. izda rješenje o priznavanju 40-postotnog invaliditeta, i to privremenog, do 30. rujna 2012. godine, za PTSP i priznavanje zatočeništva, a nisu se utvrdile okolnosti ni priznalo ranjavanje od bombe na južnom bojištu. Mjesečna invalidnina iznosila je 229,49 kuna jer je istim rješenjem utvrđeno da ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na posebni doplatak budući da je, prema evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u radnom odnosu.

Nakon revizije statusa Viktora Dževlana, u siječnju 2012. godine Ministarstvo obrane RH uputilo mu je na dubrovačku adresu radnu knjižicu broj 364916 zaključenu s danom 31. svibnja 2001. godine, i to “zbog prestanka djelatne vojne službe uz častan otpust”, i kao prilog tiskanicu o odjavi obveznog zdravstvenog osiguranja. Otkaz prije toga nikada mu nije napisan. Prema Zakonu o prebivalištu, MUP mu je koncem 2012. godine oduzeo osobnu iskaznicu.

U ustavnoj tužbi navodi se kako su Viktoru Dževlanu povrijeđena ustavna prava. Propustima državnih tijela, koja se nisu očitovala o njegovim tužbenim i žalbenim navodima, nezakonito mu je prekinuta djelatna vojna služba, tako da su mu retroaktivno ukinuti zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Zatim je oštećen za zajamčena ustavna prava zaštite osoba s invaliditetom, zaštite hrvatskih branitelja i hrvatskih ratnih vojnih invalida.

Umjesto da se MORH i država brinu i pomognu svim braniteljima s invaliditetom i PTSP-om, ako stavovi institucija i dalje budu na sličan način tvrdokorni, za dragovoljca Dževlana neminovno će se morati pobrinuti Sud za ljudska prava u Strasbourgu.