Zovu me Sjećanja “Marija Librenjak” Životni put………..

Svako od nas je bio gubitnik….imao padove u zivotu..I svaki puta smo morali pogledom traziti nebo…i ponovo ustati…Svaki novo ustajanje je bio  i novi početak…

Znam, toliko je stvari  i dogadjaja koji se vrte oko nas i zbog kojih bi mogli neprestano biti pognute glave..zalosni…sa licem natopljenim suzama i odani samoći, tišini…daleko od svih…mozda zaboravljeni  a mozda i nevoljeni . Ali zapitajmo se samo…Koliko to mi  života imamo?.Koliko vremena jos  za padove  imamo . …Zivot ?…Jedan ?..Samo jedan  je život..Jedan koji nam nudi da izaberemo onu svijetliju, ljepšu i bolju stranu. U svakom srcu postoji neki razlog …neko zivo bice ..zbog koga vrijedi ići dalje, boriti se ..te ustrajati u onome što nas trenutno muci …Ljubav je jača od svega, ljubav prema samom sebi i onome koji nas ljubi..Ljubavlju se treba boriti..i moliti predragog Boga da nas u toj borbi ne napusti..Samo je to put ustajanja i put uspjeha…

Dragi moji prijatelji..mnogi od nas nisu svjesni koliko je vrijedno i koliki je dar uopće moći sada u ovom trenutku vidjeti nebo, ptice, drage nam ljude.., osjetiti radost, pokloniti sebe sadašnjosti…imati iskrenog prijatelja i zivjeti u ljubavi…Mnogi nisu imali  priliku da ostare…mnogi nisu imali priliku da vole …niti da budu voljeni..mnogi su slobodu sanjali ..ali bol podnosili..

Zato zahvalimo Bogu sto nismo sve boli ovozemaljske osjetili..sto mozemo podici oci nebu i ruke prijatelju…bratu … .Hvala Mu na svemu, imamo sve što nam treba.  Neka se milost njegova prospe i na one koji su sada zalosni..bolesni ..neka i svi oni ugledaju svoj komadic neba i dozive ustajanje …ljubav i pruzenu  ruku prijatelja….