BiH
(iz korespodencije Pečarić- Burić)
E, sad nastaju problemi- hoće li sve biti gotovo do prve obljetnice nezgode? Kasni se s isporukom mramora iz Istre.
Američki Veleposlanik dolazi kod mene i sugerira mi kako je to jako skup projekt i da bi bilo sasvim dovoljno na tome mjestu postaviti jedan veliki kamen ( naravno umjetničkom rukom obrađen) bez obilježja križa, jer su putnici bili većinom ne kršćani. Napisati na kamenu njihova imena i stvar za čas gotova. Naravno da se s tom idejom nisam složio.
Uvjerio sam gospodina Galbraith-a da će cijeli projekt biti gotov na vriijeme i po prvotnoj zamisli, a o križu nećemo raspravljati, jer su u zrakoplovu bili i dvoje hrvata- katolika, a uvjeren sam, rekoh kako križ nikom neće smetati.
Uglavnom otišao je od mene neobavljena posla. Samo dan- dva kasnije zove mene načelnik Konavala, danas pokojni Luka Korda. Veli on meni: “ Ma župane da mi ipak ne idemo na onako veliki projekt koji možda i neće na vrijeme biti gotov, a i skup je….”
Prekinem ga i kažem- “misliš li prijatelju da bi bila dovoljna jedna kamena gromada s imenima”.
“Da”reče- “upravo to”.
Pozdravi Galbraith-a i reci mu da će biti po našem, jer vidim da je i Tebe posjetio.
“Jest” – reče moj Luka, sad je i meni sve jasno.
Na koncu- sve je bilo gotovo i na vrijeme. Na zadovoljstvo rodbine i prijatelja poginulih. Niti jedne primjedbe nije bilo.
Svi su bili oduševljeni. Na tri strane kocke imena amerikanaca, na jednoj dvoje hrvata. Na žalost imena hrvata se ne sjećam, a sprijateljio sam se sa sinom gospođe koja je bila prevoditelj i bila među poginulima!
Zašto pišem o ovome nakon toliko puno godina. Pa natjerali su me ovi nesretnici koji osvjetliše Vukovarski vodotoranj bez hrvatskih obilježja. Koga se mi to i za što imamo sramiti? Svoga junaštva i silne ljubavi za svoju Domovinu? S tim se samo ponosimo, a neka se srami onaj koji nam je sve zlo učinio. Njega neka bude sram, kao i one koji nam na ovakav podal način podvaljuju!
dr. Jure Burić
Dubrovnik, 12. rujna 2020.
Dr. Jure Burić je napisao dva teksta o Vukovaru i Dubrovniku koji treba dijeliti u javnosti, kako ne bi zaboravili prave vrijednosti ljudskog karaktera. (osjećam obvezu i dijelim)
VODOTORANJ
Dobio sam nedavno jedan video uradak i nekoliko fotografija Vukovarskog vodotornja. U početku sam bio oduševljen, ali kada sam shvatio da niti u jednome trenutku nema niti za naslutiti neki nacionalni simbol- simbola stradanja hrvata u Domovinskom ratu i razaranja tog herojskog grada- rastužio sam se. Baš tako- rastužio, jer prostora za ljutnju jednostavno više nema. Ljute me iz dana u dan svojim ignorantskim ponašanjem na žrtvu koja se možda nakon skoro trideset godina i treba polako “hladiti”, a ne bi smjela. Ne bi, jer su još žive majke koje svoju mrtvu djecu traže želeći poljubiti njihove zemne ostatke i ostaviti ih da u miru u svojim počivalištima počivaju.
Tko je autor ove “svjetlosne video igre”?
Je li možda kakav bijedni domaći izdajnik ili kakav umjetnik iz “Europskog fonda za izjednačavanje krivnje”
Tko god je neka ga bude sram. Zaslužio je taj hrvatski simbol otpora vidljivo nacionalno obilježje – hrvatsku trobojnicu križ i kockicu koje bi se tako lijepo dale uklopiti u ranjeni toranj, smirujući duše onih koji su za hrvatsku slobodu ginuli i onih koji su živi svjedoci te nadljudske borbe “za krst časni i slobodu zlatnu”!
Ali, teško je to objasniti ljudima koji u svom srcu ne nose ljubav za svoj narod i svoju Domovinu. Teško je to objasniti onima koji su umjesto u prve redove bježali u tuđe države i tuđe gradove. Teško je to objasniti onima čije su oči uprte u “Europske institucije”, a ne u vlastiti narod.
Njima je bitno da ne povrijede one koji su taj toranj rušili , a ne one koji su ga branili.
Možda nam u svojoj podlosti pripremaju još jedan udarac kad će ga osvijetliti duginim bojama – jel’ možda “uljuđena Europa” i to od nas očekuje.
Molim vas – dok u Hrvatskoj državi ne dođu na vlast hrvatski domoljubi – ostavite nam naš toranj- u mraku!
dr. Jure Burić
Dubrovnik, 12. rujna 2020.
VODOTORANJ U VUKOVARU
Dobih video
Vukovarskog tornja
U noći
Osvjetljen čudno
Svjetlima nekim
Gdje nigdje
Nacionalnog nema
U glavi misli
Čudne mi se roje
Čekajul’ nas možda
Dugine boje
Čudna podlost
Visi u zraku
Ostavite ga
Molim vas
Neka bude u mraku.
dr. Jure Burić
Dubrovnik, 12. rujna 2020.
(J. Pečarić)
Napisao sam mu da me to jako podsjeća na jednu njegovu priču koju mi je ispričao. Nazvat ću je:
„BIJELCI“ U DUBROVAČKO NERETVANSKOG ŽUPANA
To je bilo kad su “bijelci” došli kod mene, Dubrovačko-Neretvanskog župana, zabrinuti kako će se osjećati Srbi iz Trebinja kad dođu u Dubrovnik ako vide obilježja njihovog uništavanja Dubrovnika. To imam negdje napisano. Rekao sam im “kada god dođu osjećat se puno ugodnije od Nijemaca kad su deset godina nakon rata došlu u Pariz.”
Oooo! To je bio skandal. Razgovor prekinut, a kod pozdravljanja Njemac je bio zadnji tako mi je čvrsto stisnuo ruku (a ja imam čvrstu ruku) da sam prste morao “odljepljuvati” jedan od drugoga.
Ma Prika sve su to fukare koje se brzo povuku kad im zube pokažeš.
Jedne zgode dobio sam iz Pariza od neke institucije pismo s adresom : Županije…..
Dubrovnik- Jugoslavija.
Nisam ga uopće otvarao, samo prekrižio kao “nepoznata adresa” i napisao “Vratiti Pariz- Deutschland.”
Tajnica mi veli ”pa nije župane u Njemačkoj”
Samo Vi šaljite dobit će oni.
Nikad mi više nisu pisali.
Pokazalo se da je dobro što ponešto i zapamtim. Jure mi je je potvrdio to i poslao još jednu priču.
SPOMEN OBILJEŽJE
Kad je davne 1996 godine (3. travnja) zrakoplov Ratnog zrakoplovstva SAD-a modificirani Boing 737-200 prigodom neuspijelog slijetanja u Dubrovačku zračnu luku udario u sam vrh brda Sv. Ivan ponad Konavala poginulo je svih 35 putnika (29 putnika i 6 članova posade). Po tom izuzetno lošem vremenu koje je trajalo cijeli taj dan trebao sam kao župan Dubrovačko- Neretvanski zajedno s predsjednikom Vlade g. Zlatkom Matešom dočekati tu visoku delegaciju SAD-a koju je predvodio ondašnji ministar trgovine pok. gospodin Ronald Brown. Moj prijatelj hrvatski ministar g. Davor Štern nakon neprospavane noći u mom uredu ujutro mi reče: “Prika ovom čovjeku sudbina je odredila gdje će umrijeti” i pokaza mi jedan listić koji i danas čuvam. Na njemu je pisalo du BROWN ik !!!. Eto u imenu grada njegovo je ime samo s duplim W!
Nije moje da raspravljam o uzrocima ove strašne nezgode. Kad su istražitelji samnom razgovarali upozorio sam ih na red svjetlećih stupova iznad hidroelektrane “Plat”koji su u tako nenormalnim vremenskim uvjetima mogli zavarati i najiskusnijeg pilota da ih zamijeni sa svjetlima aerodroma. Naoblaka je naime bila tako niska da mi koji smo u zračnoj lucu Dubrovnik čekali nismo mogli vidjeti početni dio piste.
Ta svjeta od hidrioelektrane bila su na nižoj visini od onih u zračnoj luci koja se od spuštenih oblaka nisu mogla vidjeti. U prilog mojoj “teoriji” naglasio sam i činjenicu da se je zrakoplov srušio upravo u pravcu tih svjetala, a falilo mu je možda dvadesetak metara da izbjegne vrh Sv. Ivana. Potraga je bila bezuspješna dugo vremena, jer su informacije bile pogrešne. Naime tragalo se na moru pored Pelješca, pa u Koločepskom kanalu i na koncu na brdu Sv. Ivan. Bio sam podno tog brda te noći kada su specijalci po užasnom nevremenu krenuli put vrha Sv. Ivana.
Nakon nekog vremena kad smo došli u prostorije HTV-a primio sam vijest ( mene su zvali) kako su spasioci pronašli žensku osobu u teškom stanju u repu aviona. Odmah sam to prenio američkom veleposlaniku gosp. Galbraith-u koji je bio pored mene. Na žalost vrlo brzo su javili da je izdahnula.
Ne, svrha moga pisanja nije niti uzrok nesreće niti možebitne “sabotaže” o kojima se u to vrijeme pisalo. Svrha je spomen obilježje koje je na mjestu stradanja trebalo niknuti. A možda i pravi krivci ove nezgode. Po meni su to srbo-crnogorske horde koje su zračnu luku razorile, a sve uređaje opljačkali i idnijeli u Crnu Goru- vjerojatno u zračnu luku Tivat.
Jer da su ti uređaji bili u Dubrovniku, jamačno nezgode ne bi bilo. Ali teško je “krivu Drinu ispravljati”!
To je skup posao. U razgovoru s Premijerom dogovorili smo da to bude lijepo i s porukom bez obzira koliko koštalo. Obećao mi je izdašnu financijsku pomoć, pa smo krenuli u projekt.
Angažirao sam vrhunske arhitekte, ljude iz moga ureda koji su mi ponudili nekoliko rješenja. Uvjet je bio da to bude križ i znak da se nezgoda dogodila na hrvatskoj zemlji.
Svidio mi se jedan koji je sve to imao. Na zemlji površine deset puta deset metara
( manje ili više, nisam siguran ipak je to bilo poodavno) koja će biti popločana s dvadeset i pet crveno- bijelih mramornih ploča iz kojih će se na sredini izdignuti poveća mramorna kocka i veliki rostrfreini križ koji će se iz nje izdizati. Križ će imati solarno napajanje baterija koje će križ po noći osvjetljavati i biti vidljiv iz daleka, pogotovo budućim putnicima koji će slijetati na naš aerodrom.
|
|
Continue Reading