Kultura
Ubojstvo širokobrijeških škripara na brdu Mosor iznad Širokog Brijega
Širokobriješki škripari su bili najbrojniji među križarskim grupama u zapadnoj Hercegovini u poraću Drugog svjetskog rata.
U lipnju 1946. organizirali su se vojno i politički te utemeljili Prvi hercegovački ustaško križarski zdrug pod zapovjedništvom ustaškog satnika Bože Mandića.
Piše: dr. sc. Hrvoje Mandić/Bild.ba
Politički cilj križara bio je rušenje komunizma pod palicom Josipa Broza Tita zbog zločina koje su Titovi partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka.
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je označila škripare prijetnjom za proces uspostave vlasti.
Pomoću represivnog aparata KPJ je organizirala niz kaznenih ekspedicija u cilju likvidiranja škripara na teritoriju zapadne Hercegovine.
Škripari su u poraću, u očajničkoj borbi za život, u uvjetima stalnih sumnjičenja, izdaja i pogibija od strane tajne policije KPJ počinili zločine najčešće prema narodnim odbornicima, njihovim obiteljima i članovima Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).
Agenti UDB-e u početku nisu imali uspjeha u likvidaciji škripara.
Pripadnici Prvog hercegovačkog ustaško križarskog zdruga pod vodstvom zapovjednika Bože Mandića su bili svjesni da je utjecaj UDB-e na stanovništvo zapadne Hercegovine slabio i svaki pokušaj aktivizacije pojedinih osoba na terenu od strane komunističkih vlasti škripari su osujetili i suradnike UDB-e pobili.
UDB-a je u Slavoniji uhvatila jednog križara Mikruta koji je rodom iz Imotskog. Isti je agentima UDB-e odao informacije o kretanju križara pod vodstvom Bože Mandića.
INFILTRIRANJE AGENATA
UDB-a je planirala akciju kojom bi u redove križara pod vodstvom Bože Mandića ubacili jednu skupinu agenata i časnika KNOJ-a, kako bi razotkrila njihove jatake i potom likvidirala križare.
Cilj UDB-e je bio omogućiti „bolji politički rad, razbijanje straha među poštenim ljudima toga kraja i stvaranje većeg povjerenja u narodnu vlast“.
Komunističke vlasti su u Sarajevu 20. kolovoza 1946. pozvale trojicu časnika UDB-e, devetoricu časnika KNOJ-a i dvojicu radio-telegrafista na Ilidžu.
Na Ilidžu su obučavani agenti za odlazak u akciju likvidiranja Križara. Vođa tih agenata je bio Teufik Selimović „Buđoni“.
Prvo su napravili plan kretanja skupine agenata na način da su poslani od strane Amerikanaca u Hercegovinu s ciljem pripremanja ustanka i raznim kotarevima. Nosili su američka odijela i bili su naoružani američkim oružjem jer ukoliko bi pali križarima u zarobljeništvo agenti UDB-e i KNOJ-a su željeli izbjeći međunarodnu kompromitaciju SAD-a.
Rukovoditelj grupe je bivši pripadnik poraženih oružanih snaga NDH Franjo, koje je u toj grupi glumio poručnika američke vojske, zatim Mikrut ustaški bojnik, koji se povukao u Italiju bježeći od Jugoslavenske armije (JA).
Nadalje, dio ljudstva je bilo sastavljeno od pripadnika raznih ustaških formacija u kojima nisu bili Hrvati iz Hercegovine. Među njima je bilo pripadnika ustaške milicije sastavljene od Muslimana.
Nadalje, agenti UDB-e i KNOJ-a su imali najviše poteškoća oko lomljenja jezika za izgovaranje raznih ustaških pojmova i svladavanje vojne terminologije.
Morali su naučiti da je zamjenska riječ za pištolj zapravo samokres, metak – naboj, dežurni – službujući (…). Agenti su se suočavali s poteškoćom svladavanja običaja zapadne Hercegovine, učenja molitve i proučavanju osobnih biografija križara.
Svaki agent je morao dobro svladati i poznavati sve rukovoditelje pojedinih križarskih postrojbi s terena na kom se nalazio. Nadalje, u izvješću stoji da je bojnik Mikrut s uspjehom izvršavao postavljene zadatke i postepeno se oslobađao straha.
Isti je, kako se u izvješću navodi, stekao uvjerenje da će mu se oprostiti sva zlodjela koja je počinio kao ustaša. „Naš odnos prema njemu je neusiljeno oprezan. Nevjerojatno pozna sve rukovoditelje ustaških formacija i mnogo nam pomaže u savladavanju naše legende“.
Agenti UDB-e i KNOJ-a pripremali su se deset dana za operaciju hapšenja i likvidacija križara. Prvo su otišli do Mostara i 2. rujna 1946. krenuli do Imotskog, u župu sela Kozice.
PRIKUPLJANJE INFORMACIJA
Kad su stigli, iskrcali su se i krenuli u pravcu sela Mikruti u Imotskom odakle je bojnik. Navečer 3. rujna stigli su u selo Mikruti, tu večer nisu dobili nikakve obavještajne informacije o kretanju križara.
Sutradan, 4. veljače, skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nastavila je putovanje u kotar Ljubuški gdje su sreli Mikrutovog prijatelja.
Nisu saznali od njega obavještajne informacije pa ga uzimaju sa sobom u skupinu i sutradan 5. rujna krenuli su u kotar Posušje. Stigli su u selo Soviće u kojem su sreli jednog omladinca.
Skupina agenata se smjestila između Posušja i sela Sovića i pokušala uhvatiti vezu s jatacima, ali bez uspjeha. U izvješću se navodi kako su seljaci davali hranu agentima, ali su energično odbijali da im križari dolaze u selo.
„Drugog ili trećeg dana donosimo odluku da se odglumi napad na nas i sporazumijevamo se s rukovodstvom koje nam odobrava. Putem radio-stanice sve je ugovoreno na koji način treba vojska napasti, a što za cilj ima ulijevanje povjerenja u nas od strane seljaka – jataka. Bojnik Mikrut je na ovom terenu bio malo poznat. Sama vojska pa čak ni komandir čete nije znao da smo mi na terenu. Oficir, naš koji je išao sa četom s teškom mukom je uspio zaustaviti vojsku da nas dalje ne goni. Na ovakvo držanje vojske bili smo prisiljeni pucati malo bliže njih, da bi se s uspjehom mogli povući“.
Nadalje, skupina agenata se tri dana nakon boravka u kotaru Posušje tijekom noći povukli kod sela Gradac. Uspostavili su vezu sa zapovjedništvom kako bi ranjenog agenta sklonili na sigurno. Od Zapovjedništva su dobili zadatak da se moraju povući u ilegalu i manje dolaziti u doticaj sa seljacima.
Skupina agenata UDB-e i KNOJ-a nailazi na probleme zbog nedostatka vode na terenu uslijed velikih vrućina. Sreli su jednog seljaka u blizini sela Vranić, na granici posuškog i širokobriješkog kotara.
Agenti smatraju da ima vezu s odmetnicima, ali i veliku opreznost. Njihove informacije uzimao je s rezervom i nije poznavao bojnika. Iz straha ih je uputio u Kolobarića dolac u kuću Ilije Mikulića.
Nakon dva dana stigli su do Ilije Mikulića koji im nije vjerovao. Uz nagovor agenata Ilija Mikulić ih je uz još dvojicu seljaka vodio do Vranića u kuću žene koja je kasnije potvrdila identitet bojnika Mikruta.
Potonjeg je sreo i jatak Ilija Mikulić tu večer i rekao im je da dolaze križari koji se žele sastati s bojnikom Mikrutom kako bi se uvjerili da je njegova skupina ustaško-emigrantska.
„Nastaje poprilično teška situacija, agent je na ovom zadatku još neprovjeren. Oko nas se čuju koraci na osnovu čega smo zaključili da ima još križara, koji su nam prišli s druge strane. Poručnik Franjo je uspio skupa s bojnikom Mikrutom otići na razgovore na koje ih je pozvao križar Mariofil Mandić. Već se u ovoj situaciji kod nekih naših drugova osjeća nervoza. Poslije dužeg razgovora koji je vođen između našeg agenta ´A´ i Mariofila Mandića, kada se isti uvjerio da je to stvarno bojnik Mikrut (u čemu nam je pomogao jatak Ilija Mikulić), Mariofil je prišao k nama sa svojim pratiocem te pozvao još dvojicu križara. Nastalo je srdačno pozdravljanje između nas“.
U izvješću stoji da su sutradan došli ostali križari, njih deset, a također pratitelj Ilije Mikulića koji je im je rekao da je direktni jatak bande te da se kod njega nalaze opljačkane stvari koje su križari kod njega pohranjivali.
Škripari su ih i dalje nastavili provjeravati, poglavito je uporan bio zastavnik UNS-a Brale Jurić „Bijavica“ koji je nekoliko puta provjeravao iste stvari s pojedinim agentima UDB-e nastojeći pronaći izvjesne kontradiktornosti u njihovim biografijama.
AGENTI STEKLI POVJERENJE
Ubrzo je skupina agenata UDB-e stekla povjerenje Mariofila Mandića i jataka koji su oduševljeno gledali njihov dolazak jer su ih mislili kako Amerikanci planiraju skoru intervenciju putem zrakoplova i skori ustanak.
Seljake i križare u priču oko intervenciju američkih zrakoplova su uvjerili agenti UDB-e. U izvješću se navodi kako su prema zadatku trebali skupiti sve grupe križara zajedno i pomoću vojske koja prati skupinu agenata OZN-e i KNOJ-a likvidirati sve agente.
„Da bi još više učvrstili njihovo povjerenje dostavljamo im depeše koje dobivamo iz Barija u kojima nam se obećava skora zrakoplovna pomoć i naređuje da se bezuvjetno povežemo s rukovodiocem grupa. Mariofil Mandić, pored povjerenja koje je stekao kod nas, i dalje je oprezan i ne daje precizno mjesto Božinog skrivanja“.
Mariofil im navodi kako križari imaju bazu u Čvrsnici u kojoj imaju svoju tehniku otkuda Božo Mandić rukovodi s grupama. Skupina agenata je iznijela plan kretanja preko Ledinca, Turčnovića, Graca, Gostuše, Goranaca, preko Čabulje prema Čvrsnici.
Mariofilova skupina trebala se u blizini sela Ledinca povezati sa skupinom Benedikta Benke Penavića. Prenoćili su u Ledincu i sutra u večernjim su bili nadomak sela Turčnovića.
„Po dolasku u blizinu sela susreli smo dvojicu križara iz skupine Marka Lončara koji su zovnuli Mariofila na razgovor. Isti su ga obavijestili da je jedan odmetnik iz grupe Marka Lončara ubijen, a da je jedan od najvećih zločinaca Vinko Škrobo u neposrednoj blizini ranjen. Ovo nam Mariofil nije htio kazati, već smo kasnije doznali od drugih odmetnika. Sve više su počeli sumnjati Mariofilovi križari u skupinu agenata UDB-e i KNOJ-a prerušenu u američku vojnu uniformu.
„Svjesni smo da u ovoj situaciji ko prvi zapuca taj i pobjeđuje“.
U dosjeu „Izvješće o likvidaciji grupe Mariofila Mandića i Marka Lončara„ samo je sačuvano sedam stranica pisanih na strojopisu dok su ostale stranice uklonjene.
Međutim, iz drugih izvora saznajemo kako su se dalje stvari odvijale. Škriparu Benediktu Benki Penaviću je Mikrut bio sumnjiv i on se s tim nije slagao.
Nakon dužih pregovora došlo je do podjele na dvije skupine škripara. Mariofil Mandić sa svojom satnijom križara prihvatio je pripadnike UDB-e (bivše ustaše), dok se Benedikt Benko Penavić odvojio sa svojom skupinom škripara.
Skupina pripadnika UDB-e imala je za cilj najprije otkriti jatake koji pomažu škriparima u hrani i obavijestima, dok je drugi plan bio boraviti sa škriparima tri mjeseca i u noći ih ubiti u vrijeme sna.
Benedikt Benko Penavić često je upozoravao Mariofila Mandića da dalje bude oprezan te su se često međusobno sastajali, ali Mariofil nije nikada ništa dvojbenog primijetio.
Na brdu Mosor u iznad Širokog Brijega UDB-a je 18. rujna 1946. pobila desetoricu škripara: Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovko, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura.
Vođa diverzantske skupine UDB-e koja je pobila Mariofilovu skupinu je bio Teufik Selimović Buđoni (brat književnika Meše Selimovića).
Bila su tri stražara, a od toga dva diverzanta UDB-e u odorama križara na Mosoru. Obavještena je postrojba JA u Širokom Brijegu koja se došuljala i opkolila Mariofilovu skupinu.
Otvorili su paljbu na njih i pobili ih. Za tu operaciju nije znala UDB-a iz Širokog Brijega i Mostara, nego samo UDB-a iz Sarajeva.
Teufik Selimović je kasnije nastavio život u Beogradu bez službe u UDB-i. Tri je godine proveo u tamnici zbog toga jer je krao zlato, koristio svoj položaj na sve moguće načine i iživljavao se na mladim i maloljetnim djevojkama kao agent UDB-e.
KPJ je utemeljenjem dobrovoljačke milicije i angažiranja uhoda po selima organizirala niz kaznenih ekspedicija u kojima su agenti UDB-e od 1946. do 1948. pobili većinu širokobrijeških škripara.
Preostale uhvaćene širokobriješke škripare osudili su na smrt strijeljanjem ili na višegodišnje robije. Posljednji širokobriješki škripari pobijeni su 1951. godine od UDB-e.
Tumačenje fotografije:
Na fotografiji se nalaze škripari: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići) i Ivan Kolobarić (Mamići).
Povijest nastanka fotografije: Škripari su u lipnju 1946. zatražili od jataka Ilije Alpeze u Gornjem Gracu (kod staja Grozdanac) fotografski aparat. Alpeza ih je fotografirao i izradio jedinu dostupnu fotografiju škripara pod vodstvom Marijofila Mandića.
