Biralo me: Govor bez riči

Side, pri’kućom, šutke, baba i did. Dosađuju se udvoje; svatko na svoj način.
Ona, uglavnom, krati vrime otegnutim zivanjem, a on prijekornim nukanjem, na svaki novi val.
Ne osvrćući se na njegovo negodovanje, nastavlja baba zivati, kao da ništa nije primjetila.
Toliko vakta su već zajedno da se nekako doživljavaju k’o…šta ja znam…
K’o kakav komad namještaja, bez kojeg nemo’š, a opet; oduvik je tu, pa ga, nekako, prestaneš primjećivati…
Kao zrak koji udišeš.
A, baba se baš uz’ivala…sve češće i sve otegnutije, pa učestilo i didovo nu-kanje.

– Aa-a-uu-aa… O, Bože moj…! – zapjeva, po tko zna koji put.
– Nu..nu! – opominje did, na rubu strpljenja. Al’, brige babe…
– Aauaa… O, Bože moj, evo ti tvog anđelčića!
– Aj, đatodnijo, manitu! Ko je vidijo anđelčića o’sto kila! – stica se did, pa u znak protesta skoči sa stoličice i otra. Dokundučilo.
– Koji ti je đava?! – zadeveti se baba. – Slobodbože! Na čistu miru popadaš sritnog isana.
Za tili čas, vrati se did, s friško napunjenom lulom, u jednoj, i velikom jabukom, u drugoj ruci.
Bez riči pruži jabuku babi, pa pripali lulu.
Ona uze, bez riči; protrlja zeru od kecalju i slasno zagrize.
Šutke su mljackali, uživajući svatko u svojoj poslastici.
Zadovoljstvo se gotovo moglo napipati.
Uobičajeno druženje bez puno riči, ma prepuno života.
Mladost svakako ne mašta o takvoj romantici, niti je za nju kadra.
Rajska spokojnost, ove kategorije, dugo se i strpljivo kleše, dlijetom povjerenja otupjenog zubom vremena i dugotrajnog korištenja.
Prava opreka uzavrele mladosti.

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity