MUČENIK KOJI JE OPROSTIO SVOJIM KRVNICIMA – ISTARSKI BLAŽENIK MIROSLAV BULEŠIĆ

Katolički svećenik Miroslav Bulešić zaklan je od strane komunističkog krvnika Slavka Sankovića, u dobi od samo 27 godina. Zločinac je žrtvu lišio života bešćutno i okrutno, s dva uboda nožem u grlo – onako kako to krivolovci čine s divljim životinjama. Jedina “krivnja” mladoga istarskog svećenika sastojala se u tomu što je vršio svoju pastoralnu dužnost i ni po cijenu života se nije htio odreći svoje Crkve, vjere i puka kojemu je do zadnjeg trena odano služio. Rulja opijena mržnjom i željna krvi, bez ikakvoga povoda i razloga upala je tog 24. kolovoza 1947. godine u prostorije župnog dvora u Lanišću, izubijala ga i potom zaklala na očigled “narodne milicije” i teško pretukla delegata Svete Stolice monsinjora Jakoba Ukmara.

Nevina krv pravednika Bulešića trajno je svjedočanstvo nesebične ljubavi prema bližnjima i sjeme iz kojega rastu novi izdanci Kristove vjere… žive vjere koja nadahnjuje, oplemenjuje, pobjeđuje smrt i prašta svako zlo i nepravdu…

Hrvatstvo i katolička vjera temelj su identiteta Istre
Hrvatski narod na području Istre kroz duga stoljeća burne povijesti ustrajno se borio za svoju opstojnost i identitet plaćajući za to visoku cijenu. Na tom putu jedini pravi i pouzdani oslonac bila mu je Katolička crkva koja je pružala duhovnu okrjepu i utočište pred svim ovozemaljskim pošastima.
Mučeništvo blaženika Bulešića neraskidivo je vezano za sudbu istarskog hrvatskog i katoličkog puka koji stoljećima prolazi svoj Križni put na vlastitoj grudi i zemlji na kojoj je niknuo – našeg ponosnog, čestitog i hrabrog naroda pripravnog podnijeti sve kako bi bio i ostao ono što jeste.
Mnogi hrvatski sinovi dali su nemjerljiv i dragocjen doprinos stoljetnim naporima za samoodržanjem svoga puka na povijesnoj vjetrometini koja je na istarskom poluotoku kao malo gdje bila ispunjena burama i olujama i samo zahvaljujući tim naporima naš je narod usprkos svim krajnje nepovoljnim okolnostima koje su ga pratile uspio opstati.

Na ovom mjestu bit će spomenuti samo neki od njih, poput odvjetnika Dinka Vitezića, znamenitog istarskog svećenika Mate Baštijana i karizmatičnog biskupa Jurja Dobrile – dobrotvora, prosvjetitelja i narodnog preporoditelja koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća (skupa s ostalim narodnjacima) predvodio tu borbu na području vjere, obrazovanja i kulture. Njegovi molitvenici tiskani na hrvatskome jeziku (Otče, budi volja Tvoja iz 1854. i Mladi Bogoljub objavljen 1889.), kao i prvi hrvatski list u Istri (Naša sloga) koji pokreće 1870. godine, te zbirka narodnih bajki i poslovica Različno cvijeće, imali su toliko utjecaja na hrvatski puk da je to iz današnje perspektive gotovo nepojmljivo. Naraštaji istarskih domoljuba ljubomorno su čuvali ove tiskovine koje su za svaku hrvatsku obitelj predstavljale dragocjenost čiju vrijednost nije bilo moguće izraziti nikakvim materijalnim mjerilima. Ono što su u svoje vrijeme činili biskup Dobrila, svećenik Baštijan i drugi sljedbenici Kristove vjere nastavili su tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata svećenici Miroslav Bulešić, Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Ivan Pavić, Antun Kres, Josip Turčinović, Antun Hek, kao i biskupi Dragutin Nežić, Ivan Milovan i mnogi drugi.
Kroz narodnu riječ, obrazovanje na hrvatskome jeziku, pjesmu, njegovanje običaja, molitvu i zajedničke odlaske na svete Mise i crkvene svetkovine, narod je ispunjavao duhovne potrebe i napajao se snagom i nadom, ali i njegovao svoje zajedništvo sa svećenstvom s kojim su ga spajale neraskidive i duboke veze. Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Uvijek su bili tu i nisu napuštali svoje stado, čak ni onda kad su im životi dolazili u opasnost. Narod je bio svjestan toga i cijenio je ovu žrtvu. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge – što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos uvjetovan brojnim okolnostima – predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve društvene i političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Dvadeseto stoljeće istarskim je Hrvatima donijelo nova, teška i bolna iskušenja. Bilo je to vrijeme kad se o njihovoj sudbini ponovno odlučivalo izvan Hrvatske i mimo narodne volje. Austro-Ugraska se nije ni raspala, a već su se krojili planovi o otimačini zemalja koje su se nalazile unutar njezinih granica.
Trgovina hrvatskim priobaljem i otocima započela je već tijekom Prvoga svjetskog rata, sklapanjem tajnog „Londonskog ugovora“ (26. travnja 1915.) između zemalja Antante (Rusije, Velike Britanije i Francuske) i Kraljevine Italije. U zamjenu za ulazak u rat na strani saveznika, Italiji su tada obećani dijelovi istočnog Jadrana koji su trebali biti podijeljeni između nje i Srbije. Ovaj tajni ugovor nikad nije stupio na snagu, ali su Italija i Srbija (uz potporu spomenutih sila) nastavile sa zakulisnim igrama i nisu se odricale svojih pretenzija. O tomu zorno svjedoči Rapallski ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (od 12. studenoga 1920. godine).1 Mada je od Narodne skupštine Kraljevine SHS odbačen (zbog velikog nezadovoljstva koje je izazvao u državi), on je (26. lipnja 1921.) ozakonjen bez rasprave i točno godinu dana nakon sklapanja potpisan od kralja Aleksandra Karađorđevića. Londonski i Rapallski ugovor ostale su do danas uporišne točke teritorijalnih aspiracija, kako talijanskih, tako i srpskih fašista.

U okrilju Kraljevine SHS i pod pokroviteljstvom Beograda započinje žestoka talijanizacija Istre, Rijeke i otoka uz progon hrvatskoga i slovenskog življa što na kraju završava fašističkom okupacijom istočno-jadranske obale i velikih dijelova zaleđa nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Za slavenski živalj u Istri, poglavito većinski narod Hrvate, nastupaju posebno teška vremena odnarođivanja i svakovrsnog nasilja što je na djelu puna dva desetljeća prije početka Drugoga svjetskog rata. S jačanjem talijanskog fašizma taj se položaj iz dana u dan drastično pogoršavao.
Budući da niti jedan od totalitarističkih sustava čiji su se interesi tijekom XX. stoljeća prelamali na području Hrvatske i Istre (fašizam, nacizam, komunizam) nije bio u suglasju s temeljnim vrednotama i univerzalnim načelima što ih je zastupalo kršćanstvo, Katolička crkva je objektivno, od samoga početka bila u opreci sa svakim od njih. Papa Pio XI. u svojoj je enciklici iz 1931. godine Non abbiamo bisogno javno i bez ikakovih dvojbi osudio talijanski fašizam, 1937. enciklikom Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i njegovu rasnu teoriju, a iste godine enciklikom Divini Redemptoris i komunizam. U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu (hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio je u Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma).

Kad je komunizam u pitanju, on je u samoj svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma te stoga nije čudno da je svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.

Teror komunista nad katoličkim svećenstvom i civilnim stanovništvom Istre započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave njihove vlasti neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast. Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) komunisti su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim pobjegli pred njemačkim trupama koje su izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Komunisti se ponovno vraćaju nakon sloma Trećeg Reicha i tek tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili svojom.2

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, također obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“. Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina koje su nad narodom počinile Mussolinijeva soldateska i nacističke postrojbe poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“.
Na udaru su naročito bili „popovi“ koje se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.3

Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka) i masovni teror nad građanstvom uz pomoć represije i medijske propagande, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop4. Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata. Diljem Istre razašiljane su skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile) onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva.

Tako je stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klero-fašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klero-fašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – a sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ gotovo bez ikakvih ograničenja i to je bila ta njihova “pravda” i njihovo “oslobođenje”.

Kao i toliko puta tijekom povijesti svećenici su na sebe preuzeli najveći teret odmazde koja se nesmiljeno provodila. Pod krinkom „antifašizma“ okrutno su progonjeni i izvrgnuti teroru svi oni koji nisu bespogovorno i pokorno prihvaćali ateistički svjetonazor i komunističku ideologiju što je između vjerničkog puka i njihovog klera na jednoj i „narodne vlasti“ na drugoj strani stvorilo nepremostivi jaz. Već sama činjenica da nametnuti sustav nije imao kontrolu nad Crkvom, bila je dovoljna da se KPJ i njezin propagandni stroj svom silinom obruše na ovu instituciju, u prvom redu na najuglednije svećenike i biskupe. Pokušaj Crkve da svojim Pastirskim pismom (iz rujna 1945.) upozori na ovaj teror iskorišten je za nastavak još veće represije.

Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna činjenica:

unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi tijekom gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.

Prisjećanje na blaženikov životni i svećenički put

Ova obljetnica mučeničke smrti blaženika Miroslava Bulešića prigoda je da se podsjetimo njegovog kratkog životnog puta i plodnog djelovanja u svećeničkom zvanju, kao i muke koju je podnio za vjeru, Krista i svoj narod.

Rođen je 13. svibnja (na blagdan Gospe Lurdske) 1920. godine u selu Čabrunići (istarska župa Svetvinčenat) od majke Marije i oca Miha kao treće po redu od ukupno petero djece u siromašnoj i pobožnoj obitelji istarskih težaka. Kršten je deset dana poslije u Juršićima, mjestu u kojemu kasnije pohađa i osnovnu školu. Bilo je to vrijeme kad su iz najvećeg dijela Istre protjerani gotovo svi Hrvati,5 a crkva u Juršićima bila je jedna od rijetkih u kojima se još uvijek služila liturgija na hrvatskom jeziku, najviše zahvaljujući hrabrom župniku Ivanu Paviću. Prve molitve mali Miroslav čita iz molitvenika kojega je za potrebe istarskih vjernika (u XIX. stoljeću) sastavio biskup Juraj Dobrila. Te knjižice tiskane na hrvatskom jeziku u njihovom domu imaju status relikvija koje se ljubomorno čuvaju, paze i prenose s naraštaja na naraštaj. Već s nepunih 10 godina ovaj bistri, skromni i samozatajni dječak osjetio je Božji poziv i opredijelio se za školovanje u sjemeništu.

Poslije godine provedene Gorici (u pripravnici „Alojzjevišče“), školske 1931./32. godine odlazi u sjemenište u Kopru gdje boravi do 1939. godine, završava pet razreda gimnazije i tri razreda liceja i polaže veliku maturu. Naviknut na oskudicu i siromaštvo i duboko suosjećajući s obitelji koja teško živi, mladi sjemeništarac koristi svaku mogućnost kako bi im se pridružio u težačkim poslovima na imanju. Ove njegove vrline, kao i urođena inteligencija, poniznost i skromnost, ne ostaju nezapažene.
Na preporuku svećenika Pavića porečki i pulski biskup upućuje ga na studij u Rim (1939.), gdje na poznatoj Gregoriani studira filozofiju i teologiju. Školovanje mladog, revnog, pobožnog i bistrog mladića pomagao je i nadbiskup Alojzije Stepinac (što dokazuje pismo isusovca Stjepana Sakača iz siječnja 1940. godine).

U Vječnom Gradu Bulešić provodi nepune 4 godine i to svakako doprinosi njegovom daljnjem intelektualnom, duhovnom i pastoralnom sazrijevanju. U kontemplacijama, molitvama i dubokim promišljanjima, dok obilazi impresivne bazilike, Koloseum i katakombe u kojima su stradavali i boravili ranokršćanski mučenici, on na izvoru kršćanstva krijepi, jača svoju vjeru i napaja se novom snagom pripremajući se tako za vlastiti križni put.
Po uspješnom svršetku studija na poziv svoga biskupa iz Rima se u rano proljeće 1943. godine vraća u Istru i već 11. travnja zaređen je za svećenika u župnoj crkvi u Svetvinčenatu, a dva tjedna poslije, u rodnoj župi slavi svoju Mladu misu. U jesen iste godine postavljen je za župnika u Baderni. Ubrzo je preuzeo pastoralnu skrb za još dvije župe (Muntrilja i sv. Ivan od Šterne).
Bila su to teška vremena za narod, a naročito za Hrvate i katoličko svećenstvo. Na području Istre djeluju tri vojske: talijanski fašisti, njemačke trupe i partizani. Mladi svećenik svjedok je golemih ljudskih patnji s kojima suosjeća i čini sve da ih ublaži (tako, u pismu svećeniku Ivanu Paviću, od 27. svibnja 1944. godine, kaže među ostalim: „Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom“). Vjeran načelima kršćanske vjere i svom svećeničkom pozivu, on na svako ljudsko biće gleda kao na sliku Božju, a tako i postupa („Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu“).

Prema svemu što se o njegovom životu i pastoralnom radu zna, mladi svećenik Bulešić je bio posve prožet evanđeoskom ljubavlju i brigom za ljude i poznat po požrtvovnom zauzimanju za one koji su u nevolji. Posebice skrbi o najtežim i najugroženijim ratnim stradalnicima. Svjedoci tvrde kako je i u najtežim trenucima oskudice pozivao potrebite, govoreći da su njegova vrata uvijek širom otvorena svakom, naročito siromasima („Siromah neka se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja bilo što, imat će i on“). I doista je dijelio koliko god je mogao, od hrane, novca, do odjeće i kućnih potrepština; darovao je milosrdno, s ljubavlju i čista srca i narod je to znao i osjećao.

Skupa sa svećenikom Božom Milanovićem i mnogim drugim domoljubima iz redova Katoličke crkve Miroslav Bulešić se nalazi u krugu onih koji čvrsto stoje iza povratka Istre u granice Hrvatske.

Monsinjor Milanović bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1946.), gdje se de iure donosila odluka o sudbini ove regije po pitanju njezinoga pripojenja Italiji ili Hrvatskoj. Podaci koje su prikupili monsinjor Milanović, Zvonimir Brumnić i brojni drugi hrvatski katolički svećenici bili su glavna argumentacija za pripojenje Istre Hrvatskoj, budući da se poštivalo etničko načelo „spornih područja“.

U Pazinu je 12. veljače 1946. godine sačinjen dokument: „Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine“. Njega je donio „Zbor svećenika sv. Pavla za Istru“, a potpisan je od predsjednika Tome Banka, tajnika Miroslava Bulešića te odbornika Bože Milanovića, Leopolda Jurca, Srećka Štifanića, Josipa Pavlišića, Antuna Cukarića i još 48 članova odbora. Pored ostaloga svećenici su u ovoj „Spomenici“ kratko prikazali kroz koje su sve strahote hrvatski narod i njegovo svećenstvo prolazili pod talijanskim terorom i okupacijom (od 1918. do 1943.), ali su isto tako i konkretnim brojkama i činjenicama dokazali da je i pored svega Istra ostala većinski nastanjena Hrvatima te da zbog toga mora pripasti Hrvatskoj – što je bilo od velike važnosti za odluku Mirovne konferencije.6
Svjesni uloge katoličkog svećenstva u vraćanju Istre matici, komunisti su obećali (i zakonski, formalno) urediti slobodu djelovanja Katoličke crkve i slobodu vjere.

No, kako se uskoro pokazalo, bila su to ipak prazna obećanja. Odmah po
svršetku rata na velikom skupu u pulskoj Areni (12. svibnja 1945.) koji je okupio oko 30.000 građana Istre tadašnji čelnik JNOF za Istru Josip Šestan i tajnik iste organizacije Dušan Diminić teško su optužili najuglednije istarske svećenike Božu Milanovića i Zvonimira Brumnića kao „reakcionare“ i „suradnike okupatora“.7

Bilo je to u onom vremenu euforije koja je zahvatila partizanske i komunističke redove ravno javnom pozivu na linč.
Objektivno, Katolička crkva i istarski kler u cjelini su proglašeni „klero-fašistima“ i „narodnim neprijateljima“, a Bulešića je kao i mnoge druge istaknute svećenike OZN-a pratila u stopu. Usporedo s kampanjom koja se vodila protiv kardinala Stepinca pogoršavao se i položaj Crkve. Bio je to samo nastavak onoga što se činilo tijekom rata i nasilje nije jenjavalo s učvršćivanjem komunističke vlasti, nego naprotiv. Nasilnički postupci pojedinaca i skupina su ne samo tolerirani, nego i poticani s najviših mjesta u samoj Komunističkoj partiji s tim što je provedba tog paklenog plana smišljeno prepuštana „narodu“ – pri čemu se „narodnom voljom“ smatralo svako djelovanje bilo koje skupine ili pojedinca ako je bilo na „liniji Partije“. Tako su najodgovorniji u političkom i državnom vrhu na vrlo jednostavan način izbjegavali bilo kakvu – pa čak i moralnu odgovornost – za ono što su njihovi aktivisti činili na terenu, zaštićeni zakonskim odredbama o „slobodi vjere“ koje su ostajale mrtvo slovo na papiru.
Kako drugačije objasniti činjenicu da nije poznat niti jedan jedini slučaj u kojemu je „narodna vlast“ (uključujući i „narodne sudove“ i „narodnu miliciju“) omogućila provedbu vlastitih zakona i zaštitila prava vjernika – katolika ili klerika onda kad je to bilo potrebno?

Bila su to okrutna vremena u kojima je ubiti ili pretući „ustaškog popa“, zapaliti ili oskvrnaviti „ustašku crkvu“ ili srušiti „švapskog Isusa“ (raspelo) – pa čak i preorati „ustaško“ ili „švapsko“ groblje bilo dokaz „revolucionarne“ i partijske pravovjernosti, gotovo pitanje „časti“ i ideološke „čistoće“. Teror nad „narodnim neprijateljima“ i „reakcionarnim elementima“ tumačio se kao „opravdani gnjev naroda“ i tako predstavljao samo produžetak „revolucionarne borbe“.

Stoga nije čudo da je karizmatični mladi svećenik kojemu je ugled u narodu stalno rastao postao trn u oku onih koji su htjeli zatrti katoličku vjeru i Crkvu.
U svome je Dnevniku sluteći što će se dogoditi već u proljeće 1944. godine Bulešić zapisao: „Uz tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja.“ I potom, kao da se osjeća dužnim sam pred sobom do kraja pojasniti izrečeno, piše: „Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.“ 8

Poslije učestalih kleveta, potpuno neutemeljenih optužbi i brojnih prijetnji smrću, u propovijedi (za Božić 1944. godine) svećenik Bulešić je otvoreno poručio vjernicima: „Ničega se ne bojim jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojega poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim načelima ću uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“ U svome Dnevniku (travnja 1945.), sluteći čemu sve što se događa vodi, zapisuje: „Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost.“9

U jesen 1945. godine Bulešić je imenovan župnikom u Kanfanaru, u župi kojoj su pripadale i dvije velike kapelanije – Sošići i Barat. Ubrzo, usprkos tomu što su komunisti činili sve da to spriječe, župljani hrle u crkvu čuti njegove riječi osjećajući s koliko ih on žara i iskrenosti izgovara na narodnom (hrvatskom) jeziku što je u to vrijeme u Istri bila prava rijetkost. Vjerski život dobiva novi i potpuniji smisao i sadržaj jer svećenik uvodi zajedničku molitvu krunice, crkveno pjevanje, češću ispovijed i svetu pričest, vjeronauk, posebne pobožnosti Srca Isusovog i Srca Marijinog. Oživljava i karitativna djelatnost pri čemu se nesebično pomaže svima koji su u potrebi. Kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla Bulešić se ustrajno zalaže za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve.
Sve skupa, od strane komunističkih vlasti nije dočekano sa simpatijama. Naročito im je smetalo to što je narod volio i poštivao svoga svećenika i vjerovao mu. A on je znao približiti se svakomu svomu župljaninu, na neposredan, običan i topao način, a bio je pun životne snage i nade koja ga usprkos svemu nije napuštala ni u najtežim trenucima. Kako bi ga se riješili, lokalni komunistički moćnici pokušali su mu posredno (putem rodbine) poručiti da ode u Italiju, što on odbija, iako je svjestan u kakvoj se opasnosti nalazi.
Mnogi svjedoci potvrđuju kako su prijetnje izgovarane i javno te da su Bulešiću stizale učestale poruke kako će, ostane li u župi, biti ubijen.
“Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!”, odgovarao je on.

Iz Kanfanara ipak odlazi u Pazin u veljači 1947. godine i tamo nastavlja svoj rad kao profesor i doravnatelj sjemeništa. Pun entuzijazma odgaja prve poratne naraštaje bogoslova, ali i nastavlja svoje uporno zalaganje za obranu svećenika koji su izvrgnuti progonu. „Biti svećenik znači biti mučenik“, govorio je svojim sjemeništarcima pripremajući ih za svećenički poziv.

Mučeništvo: u Lanišću je prolivena nevina krv

Budući da zbog ratnih neprilika punih 7 godina (od 1940. godine) nisu dijeljeni sakramenti Svete potvrde (Krizme) na što su čekale tisuće djece u Istri, narod je tražio od svećenika da se to konačno (sad kad je rat svršio) obavi, a ovi su zamolili tršćansko-koparskog biskupa Antonia Santina da se taj sakrament počne dijeliti. Obredi su se trebali odvijati na području od Žminja do Lanišća, u ukupno 34 župe sjeverne i središnje Istre.

Biskup je, međutim, fizički napadnut već u Kopru i tako spriječen da krene na put pa je ova dužnost povjerena delegatu Svete Stolice dr. Jakobu Ukmaru. U njegovoj pratnji našao se doravnatelj Pazinskog sjemeništa svećenik Miroslav Bulešić koji mu je trebao biti pri ruci i pomoći prigodom planiranih obreda.

U početku je u Pazinu i pet okolnih župa sve prošlo u najboljem redu uz veliku nazočnost naroda u crkvama. Prvi problemi javili su se u Tinjanu (19. kolovoza) u koji monsinjor Ukmar i svećenik Bulešić nisu ni ušli jer su doznali kako se pred tamošnjom crkvom okupila gomila ljudi koja je zapriječila ulaz i nisu dopuštali ulazak krizmanicima, kumovima i vjernicima. U svoje kolo koje su igrali ispred crkve prosvjednici su na silu uvukli i dva svećenika koje su pritom izrugivali i ponižavali, a ulaz u crkvu držali su zapriječen do podneva.
U Buzetu je 23. kolovoza na Krizmu čekalo oko 500 djece s kumovima i rodbinom i tamošnja crkva bila je prepuna naroda. Ubrzo nakon početka misnog slavlja unutra je upala razularena gomila pjevajući borbene (partizanske) pjesme, psujući i vrijeđajući vjernike i zasipajući ih jajima i rajčicama. Skakali su oko bočnih oltara, uništavali sakralni inventar i u crkvi zaigrali svoje kolo. Očevidci se sjećaju kako se kroz sve to vrijeme svećenik Bulešić po strani mirno molio čekajući da to divljanje prestane. Međutim, u trenutku kad je rulja krenula prema prezbiteriju, u očitoj nakani oskvrnuća Svetohraništa, ustao je i ispriječio im se na putu govoreći: „Ovuda možete prijeći samo preko mene mrtvoga!“ Nasilnici su na kraju odustali od daljnjeg pohoda, ali su već rastjerali veliku većinu vjernika i uspjeli u svojoj nakani da spriječe Krizmu. Dio krizmanika ipak je naknadno primio sakrament u obližnjem selu Črnici.

Komunisti su nerede organizirali preko omladinske organizacije u kojoj je glavnu riječ vodila aktivistkinja Dina Zlatić (koja je inače bila na izravnoj vezi s Vladimirom Bakarićem – tada predsjednikom Vlade NR Hrvatske).

Ohrabreni uspjehom od prethodnog dana i izostankom bilo kakve reakcije „narodne milicije“ – koja se nije ni pojavljivala u Buzetu, sutradan su nasilnici na isti način krenuli pred mjesnu crkvu u Lanišću gdje je sveta Misa započela sat ranije upravo ne bi li se izbjegli neredi. Oko 240 krizmanika čekalo je na sakrament. Službu je predvodio svećenik Bulešić. Skupina mladih ljudi naoružana kolcima i raznim poljoprivrednim alatkama uskoro je opkolila crkvu. Predvodila su ih dvojica najratobornijih od kojih je jedan pucao iz pištolja u crkveni prozor, a drugi bio naoružan bombom. Uslijedio je napad skupine koja je imala očitu namjeru ući u crkvu, a sve se odvijalo uz psovke, pogrde i galamu. Nekolicina vjernika cijelo je vrijeme svojim tijelima sprječavala upad na misno slavlje tako da je ono privedeno kraju, a podijeljen je i sakrament Svete potvrde unatoč neredu i kaosu koji su stvoreni. Nekoliko branitelja crkve moralo se pri tomu poslužiti priručnim oružjem – kolcima i motkama jer se drugačije nije moglo na kraj s napadačima. Mnogi od njih su bili izranjavani i izudarani, a lakše je ozlijeđeno i nekoliko napasnika.

Župna crkva u Lanišću u kojoj je bl. Miroslav Bulešić služio svoju posljednju svetu Misu

Po izlasku iz crkve pronio se glas da je u Lanišće stigla milicija pa se narod razišao kućama uvjeren kako više nema nikakve opasnosti. Svećenici (Bulešić i lokalni župnik Cek) s delegatom Svete Stolice dr. Ukmarom uputili su se ka župnoj kući.
Evo kako daljnji tijek događaja opisuje sam dr. Jakob Ukmar u svome izvješću Biskupskom ordinarijatu u Trstu (od 12. studenoga iste godine):

„Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…“10

Prema svjedočanstvima očevidaca, posljednje riječi mučenika Miroslava Bulešića (koji je ubijen s dva uboda nožem u grlo) bile su: „Isuse, primi dušu moju“. Zaklan je na blagdan mučenika Crkve svetoga Bartola, svjedoka prvoga Isusovog čuda i njegovog apostola.

Rulja je demolirala župni dvor, porazbijala i izlomila sve što se moglo uništiti, a svećeničke odore i drugi inventar slavodobitno su izbacili kroz prozore uz uvrede i psovke „popovima“ i usklike odobravanja istomišljenika koji su čekali okupljeni ispred zgrade.
Istoga dana popodne u župnoj crkvi u Lanišću ožalošćeni vjernici došli su u velikom broju na molitvu. Ostali su dostojanstveni u svojoj boli moleći za dušu omiljenog don Mira.
Saznavši za nemili događaj, zatočeni kardinal Stepinac poslao je pismo svećeniku Ivanu Paviću u kojemu među ostalim kaže:

„S velikom boli doznao sam nakon svog dolaska iz tamnice da je ubijen vlč. g. Bulešić, taj dobri i idealni mladi svećenik. To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo. Žao mi je veoma da je jedan dobar radnik manje na njivi Gospodnjoj u dragoj Istri.“ 11

Pokop

Obitelj ubijenog svećenika molila je predstavnike vlasti da im se dopusti pokop pokojnika u rodnoj župi (u Svetvičentu), ali tomu nije udovoljeno. Naredba je bila da se to ima obaviti na mjesnom groblju u Lanišću.
Tijelo je najprije preneseno iz župnog dvora u crkvu gdje je upriličen svečani oproštaj uz molitvu i crkvene pjesme. Masovni odziv mještana (unatoč svim pritiscima kojima su bili izvrgnuti) potvrdio je kako je narod bio od početka itekako svjestan žrtve svojeg pastira i koliko je duboko suosjećao s ožalošćenom obitelji.
Svećenik Ivan Pavić bio je ovlašten predvoditi obred, a dolazak je dopušten samo još dvojici svećenika (Ratku Udovičiću iz Roča) i Petru Matijašiću (iz Sluma), dok je župnik iz Svetvičenta (Antun Cukarić) bio zaustavljen u blizini Lanišća i tako spriječen u nakani odavanja posljednje počasti pokojniku.

Kako bi se onemogućio dolazak još većeg broja ljudi, ceste su blokirane, a vlakovi se na postajama od Vodnjana do Buzeta nisu zaustavljali. Pored spomenutih svećenika pokopu su uz Lanišćane nazočili samo članovi najuže obitelji. Na groblje su stigli kamionom skupa s lijesom za pokojnika.
Majka, sestre i brat kraj groba su ostali do sumraka. Njihov obožavani i dobri Miro pokopan je daleko od svoga doma, u brdima sjeverne Istre. Od tada nadalje, posjećivali su ga prelazeći gotovo cijelu Istru – od Čabrunića na jugu do Lanišća na sjeveru. Majka je do groblja dolazila uvijek pješice, preko polja kako se ne bi sretala s mještanima jer o svećeniku Bulešiću i njegovoj sudbini bilo je zabranjeno govoriti, a obitelj je bila pod stalnom prismotrom.

Sramotni sudski proces koji je kaznio žrtve a oslobodio nasilnike

Odmah poslije tragičnih događaja uslijedio je novi progon vjernika u Lanišću i okolnim mjestima, ovoga puta od „narodne vlasti“. Uhićeno je 30-ak osoba koje su privedene i saslušane dok je veći broj njih završio u pritvoru već 26./28. kolovoza.
Potom je u Pazinu upriličen sramotni montirani sudski proces na kojemu se sudilo i žrtvama i izgrednicima s tim što su njihove uloge bile zamijenjene. Naime, oni koji su branili crkvu i svećenici stavljeni su u ulogu krivaca, a nasilnici prikazani kao žrtve.
U knjizi Krvava krizma – Lanišće 1947., autora Mate Žmaka (tiskana 2007.) svjedoka ovih događaja, nalazimo detaljnije podatke o presudi koja je izrečena 2. listopada.

Oni koji su branili crkvu stigmatizirani su kao „fašistički provokatori“ koji su „smišljeno i planski organizirali i izazvali incidente“. Dakle, incidente su „izazvali“ oni koji su branili crkvu i vjernike, a ne oni koji su ih napadali?!

Župnik Stjepan Cek optužen je za četiri djela „protiv države i naroda“ (kao organizator „napada“ na okupljene „antifašiste“) i osuđen je na jedinstvenu kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (6) šest godina te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od (2) dvije godine nakon izdržane kazne;

Dr. Jakob Ukmar optužen je da „nije spriječio provokacije“ i primjenom čl. 21. Zakona o vrstama kazni osuđen na kaznu lišenja slobode u trajanju od (1) jedan mjesec;

Optuženi Grbac Ivan ‘Zvanuc’ osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (10) deset mjeseci;

Optuženi Žmak Josip osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju (8) osam mjeseci;

Optuženi Grbac Joakim osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (8) osam mjeseci;

Optuženi Grbac Anton osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (7) sedam mjeseci;

Optuženi Žmak Petar osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (7) sedam mjeseci;

Optuženi Krizmančić Josip osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (8) osam mjeseci;

Optuženi Grbac Ivan ‘Ivić’ osuđen je na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (6) šest mjeseci.

Glavni vinovnici napada, nasilja i zločina Slavko Sanković 12 (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su „nasjeli na provokaciju“ župnika Ceka i „narušavali javni red i mir“. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je „u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću“), a ostali osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.13
Svećenik Bulešić je posmrtno optužen za teška djela protiv „naroda i države“, „suradnju s fašistima“ te za „zločine ubojstva 11 partizana“ što je na više mjesta čitano u optužnici, ali nije upisano u presudu?!

Evo kako cijeli slučaj suđenja opisuje jedan crkveni izvor:
„(…) Osim štete još i ruglo: osuđene su žrtve. Odmah nakon ubojstva svećenika Bulešića komunističke su vlasti započele silovitim progonom Crkve optužujući je da je ona izazvala tragične događaje u Lanišću. Uhitile su župnika Stjepana Ceka, teško izranjenog djelitelja krizme mons. Ukmara i veći dio muškaraca koji su surađujući sa župnikom bili obranili crkvu na dan krizme.

Čak je i pokojni Bulešić javno optužen u komunističkim novinama za teške zločine. I sam je predsjednik Narodne Republike Hrvatske Vladimir Bakarić u službenoj izjavi od 28. kolovoza 1947. optužio svećenike pripisujući njima odgovornost za događaje u Lanišću. Sav je komunistički propagandni stroj prenosio ovu izjavu. Dan nakon toga 29. kolovoza 1947. vojna uprava u Opatiji ‘po nalogu iz Zagreba’ ukinula je i Zbor svećenika sv. Pavla. Novinar Zvane Črnja je za dnevnik ‘Vjesnik’ (Zagreb) napisao čanak objavljen dva puta uzastopice: 31. kolovoza i 1. rujna 1947. –pod naslovom ‘Pozadina provokacije u Lanišću’ u kojemu optužuje Bulešića za teška nedjela suprotstavljajući ga ‘poštenim narodnim svećnicima’. ‘Svećenik Bulešić je rimski đak koji se tek god. 1944. vratio iz Vatikana. Pošteni narodni svećenici čude se njegovom naglom usponu. On je za tri godine od kapelana postao najprije tajnik poznatog biskupa fašiste Radossija, a potom profesor na sveučilištu u Pazinu. Međutim, narod zna tajnu njegova uspjeha. Tu tajnu dovoljno je razotkrila činjenica da je Bulešić bio desna ruka Radossija u pitanju borbe protiv Narodno oslobodilačkog pokreta od 1944. godine do danas. On je bio podmukli kovač svih mogućih protunarodnih parola koje su se širile u Istri i jedan od glavnih akulisnih rukovodilaca imperijalističke agenture.’

Od 29. rujna do 2. listopada 1947. u Pazinu je održan montirani proces, na kojem je župnik Cek kao glavni krivac osuđen na 6 godina prisilnog rada. Oni koji su bili obranili Crkvu bili su osuđeni na više mjeseci zatvora, a mons. Ukmar na jedan mjesec. Nitko nije osuđen za ubojstvo Miroslava Bulešića. U optužnici Javnog Tužilaštva (od 22. rujna 1947.) stoji da je ‘Optuženi Sanković Slavko, tukući zajedno s drugim učesnicima gomile svećenika Bulešića, nanio ovome sa dva uboda nožem u vrat teške tjelesne povrede, od kojih je nastupila smrt.’ Ali suci su oslobodili Slavka Sankovića optužbe za ubojstvo i osudili ga zajedno s drugim napadačima na posve laku kaznu zbog ‘krivičnog djela protiv javnoga reda.’ U istoj se optužnici tvrdi da je Miroslav Bulešić tijekom rata 1944. surađivao s Nijemcima koji su kraj sela Rakovci pobili 11 partizana, a nakon rata da se protivio ‘narodnoj vlasti’ i ‘antifašističkim organizacijama“. Na procesu se (30. rujna 1947.) pojavilo čak pet (lažnih) svjedoka koji su izjavili da su ‘vidjeli’ kako je Bulešić surađivao s Nijemcima kod ubijanja 11 partizana. U samoj presudi Okružnog Suda od 2. listopada 1947. nema ni riječi o krivnji Bulešića. Ali tijekom suđenja on je više puta spomenut kao krivac, a njegovi su protivnici otvoreno govorili: ‘dobio je ono šo je tražio!‘“ 14

Istina je ipak izašla na vidjelo

Mada su komunističke vlasti desetljećima skrivale pravu istinu o zločinu u Lanišću i svojim propagandnim pamfletima nastojale izvrnuti činjenice, sve je izašlo na vidjelo u godinama poslije raspada SFRJ.
O mučeništvu svećenika Bulešića napisane su brojne knjige, snimljeni dokumentarni filmovi i objavljena mnoga svjedočenja očevidaca tako da je već u godinama prije njegovog proglašenja blaženim cjelokupna hrvatska javnost bila dobro upoznata s činjenicama.
Iz obilja izvora vrijedno je izdvojiti jedan od najnovijih koji sadrži izvornu, autentičnu građu – pa i javnosti nepoznata dokumenta od kojih su mnoga prikupljena u procesu kauze za proglašenje blaženikom istarskog Mučenika.
U izdanju Porečke i Pulske biskupije 2013. godine iz tiska je izašla knjiga Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik – Znakoviti lik moderne povijesti Istre autora Fabijana Veraje.

Prvi dio donosi kratki životopis mučenika od rođenja do nasilne smrti i tijek montiranog sudskog procesa koji je uslijedio poslije zločina, brojna svjedočanstva suvremenika o njegovom svetačkom životu kao i tragičnoj nasilnoj smrti. Drugi dio obrađuje povijesne prilike iz razdoblja talijanske okupacije Istre, događanja u vrijeme rata, ulogu istarskih katoličkih svećenika u ublažavanju ratnih posljedica i očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta hrvatskoga naroda i vrijeme poratnih progona klera i Crkve.
Autor je knjigu obogatio brojnim fotografijama i dokumentima koji do tada (2013. godine) nisu objavljivani (Bulešićev krsni list, studentski indeks s Papinskog sveučilišta Gregoriana, zapisnike o uviđaju i istrazi u crkvi i župnom dvoru u Lanišću – što su ih provele tadašnje vlasti poslije tragičnih događaja od 24. kolovoza 1947. godine – kao i medijske odjeke vezano za zločin, izjavu tadašnjeg predsjednika vlade Narodne republike Hrvatske Vladimira Bakarića u kojoj on krivnju za sve svaljuje na svećenike, itd.

Posebno su zanimljivi tekstovi koji u cijelosti izvrću istinu i bacaju ljagu na žrtve, a objavljeni su neposredno nakon zločina u listu Osservatore Romano i zagrebačkom Vjesniku. U tom pogledu znakovit je članak pod naslovom: „Pozadina provokacije u Lanišću“ (Vjesnik od 31. kolovoza 1947.) kojega se sam autor odrekao (1990. godine) svojim pismom (i čiji je faksimil također objavljen u knjizi) izjavljujući kako je tekst pisao ‘po nalogu redakcije’ i ograđuje se od svega što je u njemu naveo te 1947. godine.

Na kraju evo jednog kratkog citata iz recenzije:
„Ova knjiga, koja se još naziva i ‘Pozicija’ je službeni dokument – Pozicija o svetosti ili mučeništvu kandidata za kanonizaciju (Positio super martyrio). Napisana je temeljem dokumenata prikupljenih za vrijeme biskupijskog istraživanja u procesu kauze sluge Božjega Miroslava Bulešića kojeg je 2000. godine pokrenuo tadašnji biskup mons. Ivan Milovan, a koji je završen 2004. godine te drugih dostupnih dokumenata. Temeljem tih dokumenata, Kongregacija za svete se izjasnila o mučeništvu Miroslava Bulešića. Studija je djelo mons. Fabijana Veraje, svećenika splitsko-makarske nadbiskupije, nekadašnjeg podtajnika Kongregacije za proglašenje svetima, koji je slične studije priredio i u kauzama Bartola Longa, Nielsa Stensena, Petra Friedhofena i Ivana Merza. Knjigu je preveo vicepostulator mons. Vjekoslav Milovan, koji je i sam pridonio prikupljanju građe.“15

Komunisti su nastojali svim silama izokrenuti istinu pa su čak prisiljavali doktore-patologe na krivotvorenje nalaza obdukcije tijela žrtve i tražili da upišu kako je Bulešić umro od srčanog udara na što ovi nisu htjeli pristati. Tako je i taj dokument (pored svega ostalog) jedan od vjerodostojnih dokaza što se ustvari dogodilo tog 24. kolovoza daleke 1947. godine.

Po tko zna koji put pokazalo se da nijedan sustav koliko god bio organiziran i kakvim god se metodama služio nije u stanju potisnuti i prikriti istinu koja izađe na vidjelo kad-tad.
Ono što je za nas Hrvate naročito porazno i mnogima nerazumljivo, sastoji se u činjenici da smo i danas svjedoci kako se mnogi događaji iz prošlosti izvrću i prikazuju u posve iskrivljenom svijetlu, a u stanovitom smislu nastoji se čak održati lažna slika nametnute nam povijesti koja je bila na snazi do 1990. godine.
U godinama nakon proglašenja samostalne i neovisne Republike Hrvatske, kompletan spis krivičnog postupka vezano za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića (br. K-65/47) netragom je nestao iz sudskog arhiva. Oni koji žele sakriti istinu i zataškati je, smetnuli su, međutim s uma, da su krvavi tragovi njihovih ideoloških otaca tako očiti i brojni, a dokaza i činjenica je toliko, da je to nemoguće učiniti, koliko god se trudili.

Beatifikacija

Iz prolivene nevine krvi našega mučenika Miroslava Bulešića isklijali su novi izdanci vjere pa je nedugo poslije njegove smrti Lanišće dalo 7 novih svećenika. Tako se i u ovom slučaju potvrdila istina koju nam donosi Ivanovo evanđelje: „Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, umre, donosi obilat plod.“ (Iv 12, 20-33)

Sve do 1958. godine kada je u tajnosti obavljena ekshumacija (na rođendan pokojnika 13. svibnja), a njegovi posmrtni ostaci preneseni u Svetvičent, majka i najbliža rodbina posjećivali su grob gotovo u tajnosti. Nedugo pošto je njegovo tijelo našlo svoj mir u rodnoj župi, majka je umrla. Godine 2003. posmrtni ostaci pokojnog Bulešića premješteni su u župnu crkvu mučenika sv. Vincencija čime su mu vjernici ovog kraja odali posebnu počast i štovanje.
U vrijeme dok su komunističke vlasti vladale Istrom, bilo je zabranjeno svako spominjanje Miroslava Bulešića pa je onemogućen i postupak njegove beatifikacije kojega je 1956. godine započeo biskup Dragutin Nežić. Ipak, već sljedeće godine on je otvoren u Rimu, a 28. ožujka 2000. pulski biskup Ivan Milovan prebacio ga je u Hrvatsku da bi bio zaključen već 2004., a sva dokumentacija proslijeđena vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetih. Istina o ovom kršćanskom mučeniku koja se godinama pronosila šapatom u Istri i među vjerničkim pukom u Hrvatskoj ugledala je svjetlo dana. Jezikom istine i činjenica konačno je potvrđeno kakav je uistinu bio njegov životni put i pastoralni rad.

Sveti Otac Benedikt XVI. odobrio je 20. prosinca 2012. godine izdavanje dekreta o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bulešića.

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji 28. rujna 2013. godine obavljen je obred proglašenja blaženim, uz prisustvo predstavnika Svetog Oca uzoritog gospodina Angela kardinala Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih. Velebna svečanost održana je u prepunoj pulskoj Areni dok je brojno mnoštvo koje je ostalo izvan nje pratilo misno slavlje preko posebnih ekrana postavljenih za tu prigodu. Pored Kardinala Amata beatifikaciji su nazočila 33 nadbiskupa, preko 700 svećenika i više od 20 tisuća vjernika.

Tako je i simbolično slugi Božjem i mučeniku Katoličke crkve, Miroslavu Bulešiću ukazana posebna čast da u svojoj rodnoj Istri i pred svojim istarskim pukom na mjestu na kojemu je prije 68 godina teško oklevetano i optuženo svećenstvo od komunističkih vlasti, ali i tamo gdje su mučeničkom smrću stradavale tisuće prvih kršćana on, koji je isto tako podnio za Krista najveću moguću žrtvu, bude proglašen blaženikom – na slavu matere Crkve i svoga hrvatskoga naroda.

BILJEŠKE:
1.Tajni „Lonodnski sporazum“ svodio je Hrvatsku na dio oko Zagreba, Liku i primorje – od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije – dok bi preostali dijelovi priobalja i otoka bili podijeljeni između Italije i Srbije. Mada je bio tajan i bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu, ovaj ugovor trebao je poslužiti za zadovoljenje talijansko-srpskih interesa na račun poražene Austro-Ugarske (odnosno Hrvatske) što potvrđuju i praktični politički i diplomatski postupci zainteresiranih zemalja koji su uslijedili kasnije. Već 1916. godine (dok se s Narodnim vijećem Države SHS vode pregovori o mogućem ujedinjenju južnoslavenskih područja koja se nalaze u sastavu Austro-Ugarske s Kraljevinom Srbijom u novu državu), predsjednik Vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić u svojoj izjavi Petrogradskim novinama potvrđuje „pravo“ Italije na dijelove istočno-jadranske obale. Slijedi potpisivanje Rapallskog ugovora (1920.) između Italije i Kraljevine SHS. Njime su Italiji pripali Istra (bez Kastva),Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Zadar te otoci: Lošinj, Cres, Unije, Susak, Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni, priznata je „Slobodna Država Rijeka“ (koja je obuhvaćala grad Rijeku i dio sjeveroistočne Istre). Rijekom je upravljao Rim, dok je Sušak središnju državnu upravu imao u Beogradu. Dakle, talijanski imperijalizam udružen s velikosrpskim osvajačkim pretenzijama, uz pomoć zapadnih sila, nastojao je zadovoljiti svoje aspiracije zajedničkim snagama na štetu hrvatskoga naroda i njegovih zemalja. To su bile uporišne točke svih kasnijih posezanja za hrvatskim područjima na istočnom Jadranu pa i onih koje je od 1922. godine nadalje provodila fašistička – Mussolinijeva Italija.
2.„ Nova, revolucionarna vlast stvarana po modelu ruske boljševičke vlasti još je tijekom rata po kratkom postupku obračunavala s ‘narodnim neprijateljima’ među koje su ubrojeni mnogi svećenici samo zato što nisu ‘jasno i glasno’ podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio ‘sablasni autobus smrti’ koji je ‘narodne neprijatelje’ odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi bez ikakva sudskog procesa osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Biskup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu. Bogoslova Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume. Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Colomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco, župnik u Grožnjanu te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne straže. Unatoč prijetnjama sva trojica su odlučila ostati. U to da im se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11. rujna 1946. dok se pješice vraćao iz Grožnjana gdje se ispovjedio kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih jama. Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Rocco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu.“ (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770;; str. 15-16.; stranica posjećena 14.8.2016.; istaknuo: Z.P.)
3.„Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom (od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Katolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagostanja u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti. Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao na protivnika uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i društvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateističke matrice iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao ‘unutarnjem neprijatelju’, uvijek spremnom, u sprezi s ‘vanjskim neprijateljem’ (Vatikanom), predvodnikom međunarodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak. Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim manifestacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.“ (isto, str. 38.; stranica posjećena 14.8.2016.; istaknuo: Z.P.)
4. U sladu sa staljinističkom doktrinom psihološko-propagandni rat bio je oslonac jugoslavenske komunističke vlasti koja je uvodeći strah i nesigurnost u društvo stvarala uvjete za potpunu kontrolu – ne samo nad ponašanjem i postupcima svojih podanika, nego i u pogledu nadzora njihovih političkih stavova. Iz današnje perspektive to (možda) zvuči nestvarno, ali radilo se o evidentnom nastojanju da se svijest svakog pojedinca podvrgne nadzoru i kreira na poželjan i ideooški prihvatljiv način.
5. Godine 1927. talijanski fašisti su iz sela Juršići protjerali zadnju hrvatsku obitelj (Brdar). Diljem Istre prijetili su silom svima koji su govorili drugi jezik osim talijanskog, čak i obavijestima na javnim mjestima (poput ove istaknute u Vodnjanu u kojoj se uz prijetnju silom zabranjivala svaka javna uporaba „slavenskih jezika“): “Attenzione! Si proibisce nel modo piu assoluto che nei ritrovi pubblici e per le strade di Dignano si canti o si parli in lingua slava. Anche nei negozi di qualsiasi genere deve essere una buona volta adoperata SOLO LA LINGUA ITALIANA. Noi Squadristi, con metodi persuasivi, faremo rispettare il presente ordine. GLI SQUADRISTI.” (Luigi Bongiorno, I Križari, California – SAD, 2013:, str.117. https://books.google.hr/books?isbn=1291492917)
6.Iako svećenstvo nije bilo sklono izražavati svoja politička opredjeljenja, istarski svećenici nisu mogli tek tako ignorirati volju tamošnjeg puka pa su u razgovorima s čelnicima tadašnjeg NOO za Istru ipak pristali da i tako (pismenim dokumentom) podupru vraćanje Istre u okrilje matice. Zbog iznimnih zasluga na Mirovnoj konferenciji u Parizu i ukupnog djelovanja tijekom svećeničkog rada, 1962. godine svećenik Božo Milanović dobio je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a u Kringi je u njegovu čast (2015. godine) postavljena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Kako onda protumačiti one silne, monstruozne optužbe koje su na njegov kao i na račun mnogih drugih narodnih svećenika izricali komunistički prvaci na javnim skupovima u prvim poratnim godinama?
7.„U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio ‘neprijateljski rad’ dijela svećenika. Na središnjoj proslavi koja se održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945. Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije kojoj su se pridružili ‘nekoji nazovi narodni svećenici’. Poimence su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode u propast. Prema Milanoviću, Brumniću i ‘nekoliko prodanih duša oko njih’, još je oštriji je bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI-je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da su svećenici imali štab u Trstu koji je pod izlikom širenja hrvatske riječi surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su ‘blebetali o boljševizmu’, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.“ (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770; str. 19-20.; stranica posjećena 14.8.2016.
8. https://www.bitno.net/vjera/upoznajte-novog-hrvatskog-blazenika-tko-je-bio-miroslav-bulesic/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.08.2016.)
9. isto
10. https://www.bitno.net/vjera/upoznajte-novog-hrvatskog-blazenika-tko-je-bio-miroslav-bulesic/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.08.2016.)
11. http://www.sveti-jeronim.org/razgovor-s-postulatorom-blazenog-miroslava-bulesica-povodom-beatifikacije/; stranica posjećena 12.8.2016.; istaknuo: Z.P.)
12. Zločinac Slavko Sanković ostatak je života proveo mirno u selu Brgudac (kraj Lanišća). Nije poznato da li je ikad shvatio kakvo je nedjelo napravio i je li imao grižnju savjesti. Navodno je krstio neku od svoje djece (već u odrasloj dobi, u crkvi u Brgudcu). Poslije jednog takvog obreda (kako svjedoče sugrađani) pozvao je svećenika „na čašu vina“, ali nikad nije ulazio u crkvu. Prije smrti tražio je sakrament svete ispovijedi. Postoje neprovjerene tvrdnje kako je za vrijeme rata mijenjao strane pa je stoga bio ucijenjen od komunista za koje je morao odrađivati ono što su od njega tražili.
13. dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014., http://hrcak.srce.hr/file/188770; str. 27-29.; stranica posjećena 14.08.2016.
14. www.heartofmary.ca/dmsdocument/98 ; župni list hrvatske župe Prečistog Srca Marijina, godina 52, broj 51/2283 od 22. prosinca 2013.; stranica posjećena 11.8.2016. godine; istaknuo: Z.P.
15. http://ipress.rtl.hr/istra/objavljena-knjiga-o-miroslavu-bulesicu-novi-dokumenti-i-svjedocanstva-o-zivotu-i-smrti-ubijenog-svecenika-28543.pdf?eprivacy=1: objava 1.8.2013.; stranica posjećena 10.08.2016. godine; istaknuo: Z.P.

Zlatko Pinter