Blagdan Duhova obilježava silazak Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu, 50 dana nakon Kristova Uskrsnuća. Naziva se još i Blagdan Pedesetnice, i označava kraj vazmenog vremena.
Nedjelja Duhova spada među najstarije svetkovine Crkve. Slavljena je vrlo rano, a o tome dodatno svjedoče dva spomena u Svetom Pismu: u Djelima apostolskim (Dj 20,16) i u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima (1Kor 16,8). Nadomješta židovski blagdan Pentekosta, koji se slavio pedeset dana nakon Pashe i kojim se slavilo sklapanje Starog Saveza na brdu Sinaj, piše Kamenjar.com.
“Primite Duha Svetoga”, poručuje nam Gospodin. Duh Sveti jest Božji mir koji raskrinkava naš nemir, bezgrešnost koja rastače našu grešnost, gorljivost koja liječi našu mlakost…
Kršćani slave Duhove pedeseti dan nakon Uskrsa. To znači da su i Duhovi pomična svetkovina koja se mijenja svake godine i ovisi o danu kada se slavi Uskrs.
Ovom svetkovinom završava uskrsno vrijeme.
Silaskom Duha Svetoga označen je svečani početak Crkve jer su na taj dan, prema Djelima apostolskim, apostoli ispunjeni Duhom Svetim počeli govoriti drugim jezicima, tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika, a mnoštvo se “dalo krstiti te su primili Duha Svetoga”.
Na nedjelju Duhova, kada je Duh Sveti sašao nad apostole, oni su dobili darove Duha Svetoga. Ti su im darovi pomogli ispuniti njihovu misiju, a to je propovijedati Evanđelje svim narodima. I nama ovi darovi, po sakramentu svete krizme, pomažu da živimo kršćanskim životom, da živimo u Kristu, Krist u nama. Nad Crkvom s tisuću kultura, jezika i rasa, izlijeva se Duh, koji je korijen jedinstva, i bogatstvo unutarnje Crkve. Svi narodi koji su prisutni u Crkvi, kulturno-jezičnoj različitosti, slušaju istu poruku Krista i ispovijedaju istu vjeru.
Naziv Duhovi u hrvatskom jeziku dolazi iz liturgije. On ne znači mnoštvo duhova, nego je ostatak starog naziva “Duhovi dani”.
Papa Ivan Pavao II. izdao je 1986. godine encikliku o Duhu Svetome kojoj je dao naslov po ovoj formuli iz Misnog vjerovanja “Dominum et vivificantem – Gospodina i Životvorca”. Njome je želio katoličke vjernike pripraviti za odgovoran završetak drugog tisućljeća i plodan ulazak u treće tisućljeće kršćanstva.
U trećem dijelu ove enciklike razrađuje životvornu ulogu Duha u Crkvi koji djeluje po sakramentima vjere, obnavlja unutarnjeg čovjeka i cijelu Crkvu čini sakramentom spasenja u konkretnoj ljudskoj povijesti.
