Prikaz knjige: Nenad Ivanković, Krvava zemlja: o ratu u Bosni i Hercegovini 1992.-1995., Tiva, Varaždin, 2003.
Općenito su dobre knjige prava rijetkost. Dobre knjige pak o ratovima, mogu biti temeljite, analitične i vojno pouzdane, nu uglavnom su manjkave zbog očišta iz kojeg se gleda na vojno-politička pitanja.
Nenad Ivanković u knjizi „ Krvava zemlja“ bavi se hrvatskom stranom rata u BiH. Riječ je svojevrsnom raritetu, a u hrvatskoj publicistici, kad je u pitanju rat u BiH, ona je još uvijek nedostižan standard.
Auktoru, premda uvodno navodi kako je to njegovo viđenje rata, pripadnost narodu ni najmanje nije bila ograničenje koje bi ga bar nesvjesno gurnulo na iskakanje iz okvira profesionalnoga novinarstva.
Knjigu je strukturirao u sedam cjelina – Kupres, Livno, Posavina, Rama, Srednja Bosna, Žepče, Hercegovina – koje su po njegovu mišljenju ključne točke hrvatske borbe za opstanak u Bosni i Hercegovini.
Svaka cjelina počinje uvodnom teorijskom rasprom o prostoru, značajkama kraja, kratkom povijesnom bilješkom i mentalitetima stanovništva, što je i grafički naznačeno i otisnuto kurzivom.
Iza njih slijede vrlo živopisne priče. U širem smislu stilski bi se mogle definirati i kao kraće ili duže novinske reportaže sastavljene od opisa bojišta, bitke ili vojnoga problema poduprtoga pričom neposrednih svjedoka događaja, a k tomu po potrebi i važnim dokumentom koji potvrđuje vjerodostojnost zabilježenoga događaja.
U bitci za Kupres sažeto je prikazano strateško značenje te visoravni s koje su tijekom povijesti kretali osvajački pohodi na jadransku obalu. Kao dio živoga sjećanja u mentalitetu aktualnih hrvatskih branitelja istaknuta je posebno hrabrost hrvatskih ratnika tijekom Drugoga svjetskog rata, koji su Kupres branili od jugoslavenskih partizana.
Na dramatičnoj ratnoj pozornici Kupreškoga polja redaju se likovi kupreških branitelja, duvanjskih junaka, bivših legionara, vukovarskih branitelja, a tu je i neustrašivi zapovjednik brigade Kralj Tomislav Željko Glasnović.
Livanjska bojišnica definirana je i kao sukob mentaliteta – hrvatskoga i srpskog te pokušaji JNA da ovladaju strateškim dijelovima Livanjskoga polja, kako bi stvorili preduvjete za završni napadaj na drugi po veličini hrvatski grad – Split.
U poduljem poglavlju posvećenom ratu u Posavini Ivanković je na niz razina kao važnih strategijskih, psiholoških, organizacijskih i političkih čimbenika pokušao objasniti pad Posavine. Posebno su mu, na temelju dokumenata, vrijedna zapažanja o ulozi generala Antona Tusa i Petra Stipetića odgovornih upravo za pitanja obrane na tom području.
Pitanje pak područja Rame, gdje je formalno i počeo sukob Muslimana s Hrvatima, gdje su muslimanske postrojbe, kao u Uzdolu, počinile i masovne zločine nad Hrvatima, također je obrađeno uz povijesnu podlogu, a cijeli niz priča neposrednih sudionika prikazu događaja, sa svim njegovim tragedijama, daje iznimno živopisnu dimenziju.
U tom povijesnom kontekstu i rušenju mitova posebno je zanimljivo zapažanje o ulasku HVO-a u mjesto Here.
U ovom poglavlju kao predložak obrađen je pad i Bugojna, a uzrok su bile hrvatska naivnost i povjerenje u muslimansko savezništvo.
Rat u Srednjoj Bosni nije bio karakterističan samo po međusobnoj blizini sukobljenih strana stisnutih u usku dolinu rijeke Lašve, nego i po iznimno velikom utjecaju britanskih snaga na događaje, koji su iz tog područja usmjeravale rat prema potrebama vlastitih probitaka.
Na tom zgusnutom području počinjeni su zločini i nad Hrvatima i nad Muslimanima. Zločin u Ahmićima poslužio je britanskoj politici da pokuša relativizirati srpske zločine te izjednačiti njihovu odgovornost s drugim sukobljenim stranama.
Argumentirano je to povezanošću zapovjednika britanskih snaga Unprofora Boba Stewarta i pripadnika postrojbe „Garavi“ koju je vodio stanoviti Britanac, a koja je odgovorna za zločin nad civilima u Ahmićima.
O tom događaju se šutjelo mjesec dana, a muslimanska strana je ignorirala događaj i odbila sudjelovati u mješovitoj komisiji koja je trebala istražiti slučaj. Tek kad je Englez, u trenutku kad je to odgovaralo Londonu, plasirao vijest Ahmići su počeli usmjeravati događaje prema ciljevima britanske politike.
Na muslimanskoj strani taj je događaj iskorišten višestruko – potaknuo je kod kolebljivog dijela Muslimana daljnji otklon od Hrvata, a na bojištu raspalio dodatnu količinu mržnje koja je rezultirala masovnim ubojstvima hrvatskih civila i zarobljenika, kao primjerice u Križančevu selu, Buhinim kućama i t.d., što je kao legitimne vojne akcije opravdavao u ime glavnoga tajnika UN-a njegov izaslanik Tadeusz Mazowiecki.
U ovom poglavlju obrađeno je i protjerivanje 20 tisuća Hrvata iz Travnika te 15 tisuća iz Kaknja, pad Vareša, Kiseljak, Kreševo, borbe oko Fojnice te zaposjedanje samostana Guča Gora, ali i druga pojedinačna mjesta u središnjoj Bosni.
Kao posebnost rata u Žepču obrađena je uloga britanske politike i njezino djelovanje na terenu.
Hercegovačko ratno poglavlje počinje karakterizacijom hercegovačkoga svijeta. „Krijes u kamenu i strika na zemlji“ – Čapljinci, Stočani, Čitlučani, Gruđani, Širokobriježani, Ljubušaci, Posušaci, Tomislavgrađani i Mostarci.
Jednostavan je, škrt i jasan prikaz operacije „Lipanjske zore“ koja je započela 9. lipnja 1992., a kojom je oslobođen Mostar, a za šest dana i Stolac.
Potom je u kontekstu budućega muslimanskog napadaja na Hrvate oslikano ubojstvo zapovjednika 4. bojne Tihomira Mišića u Mostaru, što je vodilo prema bartolomejskoj noći, kad su muslimanske snage u svibnju 1993. u sklopu Izetbegovićeva plana o zauzimanju doline Neretve napale zapovjedništvo hrvatskih snaga u Bijelom Polju te potisnule Hrvate iz znatnoga dijela grada Mostara.
Tek oporavljeni od tog šoka u protunapadaju Hrvati su vratili zapadne dijelove grada pod svoj nadzor. Obrađeno je i pitanje rušenja Staroga mosta.
Tu je i sličica srpskoga zaposjedanja Stolca 1992. te oduševljen muslimanski doček ulaskom srpskih snaga u taj grad, kao i pokušaj muslimanskih snaga da zaposjednu važne kote na planini Čvrsnici kada su pobili civile i zarobljenika na Stipića livadi, a nije zaobiđen ni zločin u selu Grabovici na Neretvi.
U završnom dijelu prikazan je pobjednički pohod HVO-a i hrvatskih snaga prema Banja Luci te zaustavljanje pobjedničkoga pohoda pred Banja Lukom.
Ivankovićeva knjiga daje cjelovit uvid u ratne događaje na hrvatskim područjima Bosne i Hercegovine. Ona je dobar uvid u stanja na tim području. Obogaćena iskustvom novinarskoga znalca, pričama izravnih svjedoka događaja bitno se razlikuje od nametnute slike rata, koju promovira muslimanska strana, a u poratno vrijeme poduprta i zacrtanim političkim okvirom Haaškoga tribunala.
Mate Kovačević
