Teško je biti suverenist ako se bojite riskirati malo ostvarenoga komoditeta, a još više ako se pribojavate neostvarivanja zacrtanih osobnih i pogotovo nepripadajućih ciljeva prema vlastitim konkurentnim sposobnostima, koje namjeravate ostvariti prilagođavajući se odreknuću standarda koji vas obilježavaju kao čovjeka ili narod.
Teško je ako ciljevi koje ste projicirali ne počivaju na racionalnim pitanjima i jasnim odgovorima, te logikom provjerenim znanjima i ako samo slijepo vjerujete onome tko vam nešto obećava tražeći od vas unaprijed uslugu, te ako niste u stanju razlikovati zlo opredjeljujući se između kategorija većega ili manjega zla. Još je teže ako pristajete na poluslobodu, poluznanje, ako se ne usuđujete pitati i tražiti odgovore, a posrnuće je ako mirno gledate kako se zlo obračunava s ljudima oko vas, misleći da vas neće dotaknuti, jer ste eto – dobri prema zlim kriterijima.
Teško je biti suverenist. Teško je ako ste politički antipod klon recimo demokršćanina Plenkovića, ako ste politički antipod srpskog arbitra Pupovca, još je teže ako ste isprepadani stalnim odvagivanjem što se smije a što ne smije reći, zastupati ili promovirati, jer ste okovani neznanjem i nesigurnošću, pa vam ništa drugo ne preostaje nego osluškivati što će reći Anka Mrak Taritaš, nad čim će se iščuđavati Vesna Pusić ili kako će reagirati Jutarnji, Večernji, 24sata, Index ili pak Novosti. Tada je stvarno teško biti suverenist iznad granice da svoj narod ne potcjenujete na razini idiotizma, a ako se držite navedenih ograničenja, onda je teško takve i prepoznati.
No, dosta je lako ako znate razotkriti što su to terminološke podvale, ako vas nimalo ne zbunjuje dvojba smijete li biti nacionalist, promovirati kršćanske vrijednote kao vrhunac civilizacijskih dostignuća, ako ste uvjereni da je znanje i sva postignuća znanosti proistekla iz elementarnog Božjega dara – slobode koja vam pripada, te razuma i mudrosti koje vam je dao. Lako je ako se ne bojite reći zlu da je zlo, ako ste sigurni da je antifašizam prijevara i podvala, da se ne mogu pjevati četničke pjesme u Hrvatskoj a to ocjenjivati kao pluralizam i prihvatljvim, lako je ako znate da nije moguće konkretno se zalagati za čovjeka a oduzimati slobodu Mati ili Jakovu pored vas, lako je ako ste sigurni da nema prirodnih savezništava između naroda, nego da sva savezništva počivaju na samopoštovanju bez kojega je nemoguće poštovanje drugih, te ako ste čvrsto uvjereni da je vaša sloboda vaša nadležnost i ničija druga.
Tada je lako.
Teško je biti suverenist ako se bojite riskirati malo ostvarenoga komoditeta, a još više ako se pribojavate neostvarivanja zacrtanih osobnih i pogotovo nepripadajućih ciljeva prema vlastitim konkurentnim sposobnostima, koje namjeravate ostvariti prilagođavajući se odreknuću standarda koji vas obilježavaju kao čovjeka ili narod. Teško je ako ciljevi koje ste projicirali ne počivaju na racionalnim pitanjima i jasnim odgovorima, te logikom provjerenim znanjima i ako samo slijepo vjerujete onome tko vam nešto obećava tražeći od vas unaprijed uslugu, te ako niste u stanju razlikovati zlo opredjeljujući se između kategorija većega ili manjega zla. Još je teže ako pristajete na poluslobodu, poluznanje, ako se ne usuđujete pitati i tražiti odgovore, a posrnuće je ako mirno gledate kako se zlo obračunava s ljudima oko vas, misleći da vas neće dotaknuti, jer ste eto – dobri prema zlim kriterijima.
Lako je ako sve to znadete.
Dakle, što to treba znati danas da bi se vjerodostojno i ljudski i politički u najširem smislu smjelo zagovarati suverenitet svoga naroda, a pri tome ne ispadati, ili budala ili prevarant, koji taj narod svojim porukama pokušava napraviti budalom?
Nekoliko stvari.
Recimo, u ovoj izbornoj godini, gdje imamo dvoje izbore s tzv. jednom izbornom jedinicom, valja za početak znati da su zatečene minijaturne političke i organizacijske pozicije nedostatne za ravnopravan i uspješan politički obračun s velikim organizacijama, iza kojih stoji godinama razvijana orgnizacijska, interesna i programska struktura. U takvim okolnostima valja razlučiti dvije stvari.
Jer ne može se ni suparnika, ni protivnika ni neprijatelja pogotovo pobjediti ako ne znaš koje su njegove realne prednosti, a pogotovo ga ne možeš pobjediti pokušavajući bez vlastitog jačanja i pripremanja svojih potencijala za suočavanja s njegovim mogućnostima, samo ga prokazati kao – lošeg, zlog ili ne-svoga. Ne bi se ni natjecao ili borio protiv njega da je to sporno, niti bi ga pokušao mjenjati, ili nuditi sebe umjesto njega kao promjenu narodu, da je to sporno. Dakle, ne nuditi ono što svatko zna, niti očekivati da je samo po sebi dovoljno što je onaj drugi loš, da biste vi ili vaši bili automatski bolji.
To je presudna pogrješka, često izraz neznanja, a još češće izraz lijenosti, i skrivenih banalnih ciljeva naših “suverenističkih” inicijativa.
S nositeljima zla se ne može ništa dobro ostvarivati
Ne može se ništa obećati ako se to što se obećava nema pod potpunom kontrolom, ili ako se nema dokazive instrumente preuzimanja potpune kontrole. Čak ni u slučaju da neka skupina bude neizostavni partner toliko kritiziranih organizacija i političkih stranaka, čak i da se bez njih ne može ustrojiti vlast i model upravljanja zemljom, nemoguće je ostvariti ciljeve i ponuditi rješenja na koja će kritizirani ili u ovome slučaju nositelj kritiziranog zla, kao partner pristati, ako su ta rješenja nositelji razgradnje njegovoga postojećega utjecaja. Dakle, u tom slučaju nužan je savez s nositeljima zla koje se promotivno kritizira, a s nositeljima zla se ni u jednome savezu ne može ostvariti ništa dobro.
Pa da vidmo nekoliko temeljnih pitanja za točno utvrđivanje racionalnoga stava.
Prvo, što je konačni cilj svake pojedinačne političke inicijative ili udruženja ljudi koji se pokušavaju ponuditi narodu kao nositelji ozbiljnih promjena, te kad je nešto stvarno narodni cilj, a kad se samo tako zove?
Drugo, kako ostvariti taj cilj slijedom zacrtanih događaja, odnosno izbora, jer su izbori jedini način rješavanja nagomilanih problema, ali i s pozicije svakoga pojedinačnoga interesa, jedini način njegovoga ostvarivanja.
U prvom slučaju cilj će odrediti ponašanje nositelja političke inicijative, a njegovo ili njihovo ponašanje jasno će se razotkriti upravo pred ljudskim razumom i pitanjem – je li cilj koji je promoviran s obzirom na korake i postupke, istinit, valjan, ostvariv, i je li svenarodni, ili je samo pod maskom ponude svenarodnog predviđen kao model ostvarivanja vrlo uskih interesa, pripadajućih strukturi koja ih je promovirala. Figurativno, valja razlučiti je li realno ostvarivo zadovoljavajući svaki pojedinačni interes, da nekoliko tisuća ljudi organizator izleta za Plitvice iz Zagreba pozove na besplatan izlet s ručkom i cjelodnevnim uživanjem, a ima predviđen samo jedan autobus od pedeset mjesta?
Valja razlučiti smije li se odazivati takvom organizatoru?
Zato će ponašanje svih političkih inicijativa, grupacija i udruženja uoči europarlamentarnih i predsjedničkih izbora zapravo pokazati jasno kako i na koji način se te grupacije pripremaju za iduće hrvatske parlamentarne izbore, te na taj način više nego sigurno jasno potvrditi pred nacijom – kakvi su njihovi stvarni ciljevi.
Jer, obećavanje promjene i drugačije hrvatske nacionalne politike ne može se vjerodostojno ispuniti bez temeljnih institucionalnih pretpostavki. A temeljna je – biti vlast . Ili, sukladno gornjem primjeru – imati dovoljno autobusa. Imati većinu u Saboru, moći donositi zakone, mjenjati ustav i sve što institucionalno s jedne strane ograničava hrvatski narod, a s druge strane definira vrlo visoke civilizacijske ciljeve dostojne ljudske i nacionalne slobode i božanskog dara razuma.
Dakle, svatko tko obećava promjene društva i društvenih odnosa, pri tome žestoko kritizira aktualne ili prethodne zakonodavce koji upravljaju društvenim odnosima, a organizacijski, institucionalno i promotivno se ponaša kao marginalni suputnik zatvorenoga tipa i u uskom krugu pratitelja, koji će umjesto sigurnog mjesta u autobusu stopirati uz cestu, laže da će nešto promjeniti. Laže iz više razloga, a ni jedan nije dostojan nacionalnog povjerenja. Ne može se ništa obećati ako se to što se obećava nema pod potpunom kontrolom, ili ako se nema dokazive instrumente preuzimanja potpune kontrole. Čak ni u slučaju da neka skupina bude neizostavni partner toliko kritiziranih organizacija i političkih stranaka, čak i da se bez njih ne može ustrojiti vlast i model upravljanja zemljom, nemoguće je ostvariti ciljeve i ponuditi rješenja na koja će kritizirani ili u ovome slučaju nositelj kritiziranog zla, kao partner pristati, ako su ta rješenja nositelji razgradnje njegovoga postojećega utjecaja. Dakle, u tom slučaju nužan je savez s nositeljima zla koje se promotivno kritizira, a s nositeljima zla se ni u jednome savezu ne može ostvariti ništa dobro.
Za presudno odlučivanje, mora se imati vlast
Ne može se materijalirizirati obećanje promjena državnoga poretka, ne može se obećati da Pupovac neće biti guverner Hrvatske ili da njegovi Srbi neće maltretirati zdrav razum hrvatskoga čovjeka, niti se može obećati prirodni savez s Bošnjacima u BiH, ako se u Hrvatskoj netko tko je protiv svakoga nasrtaja bilo kojega nositelja zla prema hrvatskom narodu ne dovede u poziciju – presudno odlučivati. I biti vrlo jak, institucionalno proporcionalno ukupnom utjecaju i raspoloženju hrvatskoga naorda u temeljima svoje snage. A da bi presudno odlučivao, mora imati vlast. Mora ukratko – pobjediti na izborima, a ne samo biti u Saboru.
Zato će europarlamentarni izbori pokazati jasnije nego bilo kakva javna kampanja – s čime je zadovoljan onaj tko vam uz žestoke kritike vlasti i tzv. velike opozicije nudi temeljite promjene države i društva, te koliko su njegova obećanja poštena, realna i što se stvarno skriva ispod tih obećanja. To se jednako odnosi na Hrvate u Hrvatskoj, Hrvate u BiH i Hrvate diljem svijeta. Ništa vam bolje neće biti ako vam onaj tko nudi sve i svašta čak uzme između vas nekoga, proglasi ga vašim predstavnikom i na taj se način legitimira boljim od onih koji ne žele nikoga između vas uzeti k sebi u politički sustav. To će samo značiti da je iskoristio i taj model za održavanje iluzije ili prjevare.
Pogledajmo sad ovo drugo, ili pitanje – kako ostvariti ciljeve koje najavljuje doslovno svaka suverenistička ili nacionalna alternativa postojećem režimu?
S postojećih organizacijsko-progamskih i zatečenih pozicija nikako. S postojećim kadrovskim potencijalima također nikako. U postjećim zakonskim okolnostima, s postojećim pravilima utrke i nastojanjima da se takva utrka promjeni na način na koji je to ponudila inicijativa Narod odlučuje – nikako.
Sad ćete reći – pa znači li to da nas svi ti koji se pojavljuju kao alternativa Plenkoviću ili ljevičarima, doslovno muljaju, lažu i traže naš angažman da bi oni, njih desetak ili neka grupica oko njih, zauzeli mjesta u autobusu, te tako koristeći našu volju, želje, nadanja, zapravo osigurala svoj separatni i pojedinačni status ili opstanak u povlaštenom upravljačkom sustavu?
Da, to znači u velikoj većini slučajeva.
Sve se svodi na to što vam netko relano može ponuditi i to ostvariti, jer lagati i maštati može svatko.
To bi maštarenje ili golo laganje bilo tragikomično isto kao da Srbija pokuša napasti Hrvatsku u ravnopravnim vojno-tehničkim uvjetima, te da svom srpskom narodu obeća glatku pobjedu, ili recimo da Dinamo obeća svojim navijačima da će s pet igrača i lopovskim sudcem, s pravilom da se ne smije pobjeđivati u gostima otići u Madrid i pobjediti Real. Svatko razuman zna da je budalaština i prvo i drugo, a ipak, velika većina ljudi u Hrvatskoj – vjeruje u posve ista politička obećanja.
Suvereniste se prepoznaje razumom, a ne u snovima.
U političkom poretku postoje jasna pravila, kao i u medicini, elektrotehnici, kao u fizici ili bilo kojoj egzaktnoj znanstvenoj ili stručnoj sferi. Ta pravila jasno određuju koje se ideje, programi i ciljevi mogu materijalizirati, a koja ne mogu, te pod kojim uvjetitma.
Tako se jasno ne može materijalirizirati obećanje promjena državnoga poretka, ne može se obećati da Pupovac neće biti guverner Hrvatske ili da njegovi Srbi neće maltretirati zdrav razum hrvatskoga čovjeka, niti se može obećati prirodni savez s Bošnjacima u BiH, ako se u Hrvatskoj netko tko je protiv svakoga nasrtaja bilo kojega nositelja zla prema hrvatskom narodu ne dovede u poziciju – presudno odlučivati. I biti vrlo jak, institucionalno proporcionalno ukupnom utjecaju i raspoloženju hrvatskoga naorda u temeljima svoje snage.
A da bi presudno odlučivao, mora imati vlast.
Mora ukratko – pobjediti na izborima, a ne samo biti u Saboru.
Jer, biti u Saboru može i Pernar, koji namjerno izazvanim cirkusarijama uz sve ostalo, preko svoga youtube kanala nastoji zaraditi dodatnu plaću plasiranjem svojih budalaština i političke ciljeve definirati iskorištitavanjem srozavanja države za ostvarivanje zarade. U Pernarovm slučaju njegove pobjede su nacionalni porazi, a nije nikako usamljen, jer je dio sveopće nenačelne većine, bila na vlasti, bila u oporbi.
Dakle, pobjediti!
Da bi se to ostvarilo, mora se znati – gdje i kako tražiti pobjednički put.
A da bi ga se našlo, mora se znati kako funkcionira politički poredak,što ga generira, kako nastaje kadrovska struktura svakoga poretka, iz čega se razvijaju anomalije i u konačnici mora se znati što su uzroci problema a što su posljedice tih uzroka?
Dakle, da bi se osiguralo rješenje, mora se ponešto znati.
A znanje nije samo sjesti za stol, jedna, dvije ili deset političkih inicijativa, prinudno sklepati nekakav savez na temelju mehaničkoga zbroja pojedinačnih stečevina i tako podjeliti eventualna očekivanja i rezultate, sklepati nekakav savez bez ikakvoga načelnoga uporišta i bez potpune usuglašenosti oko nekoliko najvažnijih nacionalnih, društvenih i vrjednosnih pitanja na kojima se gradi društvo, nacionalno društvo i jamči razvoj njegovih temeljnih komparativnih potencijala u svjetskom okruženju. To se mora znati.
Gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti
Koji je onda prvi, nužni i određujući korak ili čin koji svatko tko se smije odazvati nazivu suverenist mora uraditi, te kako ga prepoznati?
Pozvati sve one koji se u Hrvatskoj slažu da se vlast ne može mjenjati bez pobjede na izborima, koji se slažu da je nužno svakome Hrvatu omogućiti posve iste uvjete odlučivanja o nacionalnim politkama, te sve one koji se slažu da ne smije biti koalicije sa zlom i pogotovo strahom, da sjednu, razgovaraju, utvrde temeljne ideje, modele i ciljeve te ih objave kao poziv hrvatskom narodu za – konačnu akciju stvaranja pretpostavki za mjenjanje Hrvatske.
U demokratskim državama jedini ovlašteni sudac je narod.
Da bi se netko, tko namjerava u ime njega legitimno govoriti, promovirati i ocjenjivati razvoj njegovih društvenih vrijednota smio izjasniti suverenistom, mora za cilj prije bilo kakve političke ideje i rješenja konkretnih pitanja imati rješenje i znati kako ovlastiti institucionalno taj narod da u cjelini vrednuje, odlučuju, arbitrira i presuđuje onima koji ga predstavljaju. Jer, ako se suži prostor za odlučivanje toga naroda, to je proporcionalno veća sigurnost da će se u sustav odlučivanja infiltrirati pupavčad i antifčad. I, eto nevolja.
To nije moguće bez izbornoga sustava, a taj izborni sustav ne može biti nikakav drugačiji za postizanje takvoga cilja, nego takav, koji će omogućiti svakome Hrvatu da bude ovlaštena jedinka toga naroda, kako identitetski, tako i politički prije svega.
Da bi se to moglo, a ne može se bez toga jamčiti ništa u ime toga naroda, nužno je osmisliti plan kako taj narod u cjelini dovesti u poziciju da odlučuje. I to plan koji neće trpjeti iznimke, koje neće promovirati jednakost, pa u drugom koraku istoj se ismijavati kao što je to danas.
To svi koji se nazivaju suverenistima – moraju istaknuti kao nulti ciljni korak svoga političkog angažmana.
Sljedeći korak koji svatko tko vam obećava promjene i bolji život mora učiniti jest javno i jasno reći da u ovakvim okolnostima, po ovakvim pravilima izborne utakmice, s ovakvim sucima i ocjenjivačima sudaca – nije moguće pobjediti one koji ne rade dobro svoj posao i koje namjeravaju ti dobri momci i cure smjeniti i umjesto njih odlučivati. Bez takvog javnog očitovanja nitko nije suverenist, a jest lažov.
Što je činiti?
Prisiliti državni poredak na novu regulaciju izbornih pravila.
Čime?
Svim demokratskim sredstvima u vlasništvu naroda. A politika u cjelini u Hrvatskoj i svakoj nacionalnoj demokratskoj državi je instrument u vlasništvu naroda. Pa će suverenisti primjerice vrednujući svoj ugled i značaj pozvati narod i na trgove, i neće odustati od masovnog pritiska sve dok ne postignu cilj. Jer, gubitništvo i suverenizam su u potpunoj suprotnosti, pa je ulazak u unaprijed izgubljenu utakmicu nesuverenističko ponašanje.
Koji je onda prvi, nužni i određujući korak ili čin koji svatko tko se smije odazvati nazivu suverenist mora uraditi, te kako ga prepoznati?
Pozvati sve one koji se u Hrvatskoj slažu da se vlast ne može mjenjati bez pobjede na izborima, koji se slažu da je nužno svakome Hrvatu omogućiti posve iste uvjete odlučivanja o nacionalnim politkama, te sve one koji se slažu da ne smije biti koalicije sa zlom i pogotovo strahom, da sjednu, razgovaraju, utvrde temeljne ideje, modele i ciljeve te ih objave kao poziv hrvatskom narodu za – konačnu akciju stvaranja pretpostavki za mjenjanje Hrvatske.
To zajedničko sjedanje nikako ne smije izroditi zajedničke kandidate, liste, ljude ili ljudine, koji će predstavljati samo mehanički spoj deset, pet ili pedeset grupica i od njih napraviti savez nemoćnih, bez ikakvih izgleda da se trajnije uspostave pošteni regulatorni odnosi koji će nesumnjivo vrijednovati – znanje, razum, kvailitet i u konačnici hrvatsku slobodu i dostojanstvo. A svaki je savez, savez nemoćnih ako temeljna ideja saveza nije takva da od pojedinačnih potencijala stvori daleko moćniji multiplicirani kvalitet i moć, koju u tom slučaju ne moraju nužno personificirati pripadnici pojedinačnih grupa u savezu, nego prije svega ljudi koji udovoljavaju vrjednosnim kriterijima novoga, zajedničkoga cilja. Tako se uspostavljaju kriteriji, nove ciljane vrijednosti i privlače novi ljudi.
Tako se korača k pobjedi.
Zatim treba nakon proglašenja temeljnih političkih pretpostavki i usuglašenih istina, jasno reći u kontekstu duboke zatrovanosti Hrvatske, koji profili ljudi i ideja ne smiju biti sastavnica suverenističkoga pokreta, što je nulta točka razdjelnica i što je to evidentno zlo s kojim nema suglasnosti.
A tek zatim treba javno objaviti koji i kakvi to ljudi mogu u takvim okolnostima biti ponuđeni svome hrvatskom narodu na njegovu sliku i priliku, visoko vrednujući i hrvatski narod i pozicije državnosti koje se na taj način žele postići, a ne prilagođavajući nacionalnu državnost, pozicije i funkcije vrlo niskim postojećim potencijalima tolikih grupica i inicijativa. Jer prilagođavanje znači zapravo svrstavanje na istu ravan s Plenkovićevim, Bernardićevim, Petrovljevim ili Pusićkinim trupama.
Navedeno je ukratko – razumski i vrlo izgledno pobjednički put.
Drugoga nema.
I ako se to ostvari, ako se bilo koja inicijativa u Hrvatskoj odluči za ovakav put, znači – ne laže vas i ne pokušava vas raditi budalama.
A svi oni koji se odreknu u startu ovakvoga pristupa, lažu i varaju, pokušavajući vam sebe prodati kao spasitelja bez ikakvih uporišnih i razumskih elemenata, pokušavaju vas praviti budalama, utoliko bolnije ukoliko im više vejrujete. Jer iza takvih uvijek stoje nasmiješeni Plenkovići, Vrdoljaci, Pupovci, Izetbegovićevi islamisti, Grmojini i Petrovljevi “suverenisti”, Pusićkini antife i ljevičarski klonovi propalih projekata i ideja. A biti iskreni suverenist i uzdati se u njih je put u svratište idiota.
