Monografija hrvatskoga vojnog povjesničara Davora Marijana “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.” objavio je Hrvatski institut za povijest iz Zagreba, javlja Hina.

“Rat u BiH sukob je triju konstitutivnih naroda za teritorij koji su Hrvati zahtijevali manje, Srbi znatno više, a Muslimani u cijelosti”, piše Marijan i dodaje kako su u tom nastojanju pripadnici svih triju naroda počinili zločine nad pripadnicima drugih dvaju naroda.

Objavljena monografija Davora Marijana “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”

Tvrdi kako je sukobljenim stranama zajedničko da su željele više od onoga što je bilo racionalno i u granicama mogućega. “Kako se rat širio, popis želja proširen je nastojanjem da pripadnika drugih dvaju naroda bude što manje na tom teritoriju”, ističe autor i dodaje kako je to zajednička crta svim akterima rata.

To ne znači, smatra, da se njihova uloga i učinak mogu izjednačiti. “Odgovornost za rat nije ista, kao ni razmjeri zla počinjenoga nad pripadnicima drugih dvaju naroda”, piše Marijan i dodaje kako činjenica da je netko bolje naoružan i da je počinio najveći broj zločina ne mora značiti da je apsolutni krivac.

Ocjenjuje kako ni jedna od tri strane nema ekskluzivno pravo tumačiti rat te podsjeća kako se ustalila praksa da to pravo imaju isključivo Bošnjaci, koji se smatraju najvećom žrtvom.

Naglašava kako je tema ove knjige sukob Hrvata i Muslimana, što je, tvrdi, bio središnji dio rata u BiH te kontekst u kojem se dogodio i njegove glavne značajke.

Podsjeća da se zahvaljujući utjecaju dobro umrežene političke i medijske skupine muslimansko-hrvatski rat već dva desetljeća u Hrvatskoj interpretira isključivo kao hrvatski krimen i tip sukoba koji “nije naš rat”.

Smatra kako spomenuta skupina podupire Bošnjake što podrazumijeva protivljenje legitimnoj politici Hrvata u BiH te potporu aktualnoj bošnjačkoj politici i njezinoj interpretaciji rata.

Naglašava kako je bošnjačka elita potpuno, a srpska najvećim dijelom stala iza naroda čiji su dio. Hrvatska elita bila je najviše podijeljena i intelektualci se uglavnom nisu usudili stati uz nacionalnu politiku.

Napominje kako različite poglede na uzroke i karakter rata u BiH ilustriraju neke tiskovine nastale relativno brzo poslije rata te dodaje kako to zorno pokazuju izdanja Udruženja Srba iz BiH u Srbiji i iranskim novcem financiranoga instituta Ibn Sina iz Sarajeva dok hrvatskoga pogleda uopće nema.

Marijan ističe kako se inzistiranjem na agresiji relativizira činjenica da se uglavnom radilo o ratu domicilnoga stanovništva na zajedničkom teritoriju. Teza o agresija/ma na BiH dominantna je unutar bošnjačke javnosti te u dijelu interpretatora koji Muslimane Bošnjake poistovjećuju s BiH, čime im daju status temeljnoga naroda napominje i dodaje kako to oni nisu bili ni prema odlukama ZAVNOBiH-a niti u Daytonskom sporazumu.

Naglašava kako prema takvim gledištima Srbi i Hrvati iz BiH, iako konstitutivni narodi, agresori su na državu u kojoj su rođeni i u kojoj žive te u kojoj imaju jako dugu povijest, bogatiju i utemeljeniju od muslimansko-bošnjačke.

Knjiga “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.” (476 str.) podijeljena je na 23 poglavlja – polazišta, raspad Jugoslavije, BiH do referenduma o neovisnosti, političko organiziranje i strategije u BiH, legalno i legitimno, BiH tijekom rata u Hrvatskoj, eskalacija i rat u BiH 1992., ratna suradnja “prirodnih” saveznika, raspad sustava i ratno življenje, međunarodna zajednica, bojno polje, oružane snage, rat prije rata, kronologija za razumijevanje muslimansko-hrvatskoga rata, prvi veliki sukobi, rat u Hercegovini, rat u središnjoj Bosni, rat u dolini Vrbasa i rami, položaj HVO-a pod muslimanskom većinom, Washingtonski sporazum, Srbi i muslimansko-hrvatski rat, zločin i kazna te zaključno razmatranje.

Na kraju knjige je sažetak na engleskom jeziku, popis kratica, izvori i literatura te kazalo osobnih imena.

M.M.