Danas su nam veliki problem djeca udbaša i komunista

U Domovinskom ratu bio je jedan broj udbaša koji su iskreno prešli na hrvatsku stranu, ali bilo je i onih koji su to napravili s figom u džepu i koji su to napravili da zadrže svoje pozicije moći. Danas su nam veći problem djeca udbaša i komunista, koji drže ključne pozicije u medijima, nevladinim udrugama, kulturnim institucijama i drugdje., ističe Zdravko Tomac u razgovoru za HRsvijet.

-Profesore Tomac, Vaša politička sudbina je vrlo zanimljiva, jedni Vas svrstavaju u najveće ustaše u hrvatskoj politici a drugi u najvećeg komunista. Dakle, za jedne ste nedvojbeno ustaša a za druge ste nepopravljivi komunist. Moglo bi se reći da Vašu političku sudbinu mnogi izvode iz knjige Jakova Blaževića “Tražio sam crvenu nit”, koju ste Vi redigirali i objavili na temelju dugih razgovora s Jakovom Blaževićem, a koja je jednako napadnuta kao nacionalistička i ustaška ali i kao komunistička i protuhrvatska. Bilo bi zanimljivo da započnemo naš razgovor upravo s pitanjem: U čemu je Vaša krivica kad se spomene knjiga Jakova Blaževića „Tražio sam crvenu nit“?

-Hvala Vam na ovom pitanju. Ne osjećam nikakvu krivicu, dapače, o svemu tome, o mojoj navodnoj krivici i napadima argumentirano sam dosad više puta odgovorio, posebno u knjizi Prijepori o nacionalnom i u svojim Memoarima. Međutim, najviše me napadaju oni koji vjerojatno knjigu nisu ni pročitali. Napadaju me ne samo s desna nego još više s lijeva. Zahvaljujem Vam na pitanju jer je to prilika da ponovim neke činjenice. Zbog knjige “Tražio sam crvenu nit” koju sam napisao na temelju dugih i dugih razgovora s Jakovom Blaževićem o njegovom životu u Jugoslaviji za vrijeme II. svjetskog rata i poslije, a posebno o hrvatskom nacionalnom pitanju, nakon što je knjiga izašla iz tiska 1972. godine proglašena je nacionalističkom knjigom a ja sam smijenjen s dužnosti savjetnika Jakova Blaževića i izbačen sam na ulicu kao hrvatski nacionalist. I danas tvrdim da je ta knjiga 1972. godine nakon sloma Hrvatskog proljeća bila vrlo hrabra knjiga jer sam u toj knjizi napisao, na temelju pričanja Jakova Blaževića, istinu o tome što se događalo, posebno u Lici, za vrijeme stare Jugoslavije i u II. svjetskom ratu i kako su hrvatski komunisti postepeno gubili svoje pozicije, a neki su i likvidirani poput Marka Oreškovića.

1970-tih bio sam pripadnik i bliski suradnik hrvatske opcije u Savezu komunista i Socijalističkom savezu. Bio sam jedan od autora ustavnih amandmana, posebno čuvenih nacionalnih amandmana na Ustav Jugoslavije i hrvatske 1971. godine u kojima je utvrđeno, što je kasnije bio pravni međunarodni temelj za priznanje Hrvatske, da su republike države, a da je Jugoslavija dogovor republika kao država.

To nije moja knjiga, iako je se ne odričem, to je knjiga sjećanja Jakova Blaževića ali je na neki način i moja jer ja sam formulirao pitanja, ja sam je na neki način formulirao i napisao. U knjizi su po prvi puta rečene neke povijesne istine koje se ni danas ne žele prihvatiti. U toj knjizi je napisano i argumentirano dokazano da su se u staroj Jugoslaviji hrvatski nacionalni revolucionari, kako su se tada nazivale ustaše, u početku borili zajednički s komunistima za interese hrvatskog naroda ali su se postupno počeli razlikovati u dva bitna pitanja. Kod komunista sve više su potiskivani hrvatski orijentirani a ne površinu dolaze Srbi i Jugoslaveni koji su se borili za Jugoslaviju a protiv svake ideje hrvatske države. A hrvatski nacionalni revolucionari (kasnije ustaše) isticali su da se nikakvim rješavanje socijalnog pitanja ne može riješiti nacionalno pitanje te su bili spremni da se udruže s crnim vragom (čak i sa fašizmom) da bi ostvarili hrvatsku samostalnu državu.

Ništa nisam u svojih 26 knjiga, koje sam napisao, prešutio pa ni svoje odnose s Jakovom Blaževićem i Edvardom Kardeljom. Bio sam im beskrajno zahvalan jer su me spasili 1972. godine zatvora, jer me Blažević na nagovor Kardelja uzeo za savjetnika da mi spasi glavu. Ali nije izdržao i morao me smijeniti jer je pritisak Partije, koja se vratila na jugoslavenstvo i titoizam, bio prevelik. Tako da sam se 1974. našao na ulici bez posla. Bio sam deset mjeseci bez posla i onda sam se zaposlio kod prijatelja Stipe Jurčića kao savjetnik u ljevaonici betonskog željeza u Montingu. Bilo mi je zabranjeno predavati na fakultetu i javno djelovati.

Krajem 80- tih godina odnosno 1988. i 1989. počinjem probijati zabrane i počinjem ponovno javno djelovati.

I nakon što sam istjeran na ulicu i nakon što mi je onemogućeno javno djelovanje nastavio sam surađivati s Jakovom Blaževićem i pomagao sam mu u pripremanju njegovih knjiga. Jedino sam odbio raditi na knjizi o Alojziju Stepincu jer se nisam slagao s Blaževićem i rekao sam da tu nikako ne mogu i neću surađivati.

Međutim, nakon pojave Slobodana Miloševića i bujanja velikosrpskog nacionalizma prekinuo sam svake kontakte s Jakovom Blaževićem. Nakon što sam odbio napisati recenziju njegove nove knjige iz 1987. godine, koja je bila podrška Miloševića a potpuno antihrvatska.

U tim je tekstovima optuživao mnoge novinare tiskovina Danas i Vjesnik da su američki agenti, a stao je i na stranu Miloševića i antibirokratske revolucije. Tražio je od mene da recenziram tu njegovu knjigu. Nastojao sam mu objasniti zašto ne mogu. Pokušavao sam ga uvjeriti da se potpuno politički razilazimo i da ne mogu biti recenzent knjige koja zastupa potpuno suprotne stavove od mojih. Usprkos tomu on je i dalje inzistirao da napišem recenziju i da kažem sa čim se ne slažem. Bio sam na sto muka jer sam vidio kako Jakov Blažević misli da sam nezahvalan. Naposljetku sam ipak napisao recenziju u kojoj sam iznio svoje stavove, tako da nitko nije htio objaviti tu knjigu. Svi su se pozivali na moju negativnu recenziju odbijajući tiskanje te knjige. Budući smo potpuno prekinuli odnose zbog spomenuta postupka, dugo sam imao grižnju savjesti, jer sam uvijek poštovao zadnji očev savjet kojeg mi je dao neposredno prije smrti – nikad ne zaboravi one koji su ti učinili dobro i dvostruko im vrati. Tu mi je, kao i uvijek, pomogla supruga, koja je bila vrlo odlučna, rekavši da Blažević nema pravo u ime bilo kakve zahvalnosti tražiti od mene da radim nešto što je protiv svega onoga što javno zastupam. Kasnije, kada sam postao potpredsjednik SDP-a i kada me je Jakov Blažević javno napao u tjedniku Novi forum, bilo mi je lakše. Grižnja savjesti je prestala. Ipak, često se sjećam Jakova Blaževića i svega onoga što je preživio i razmišljam o njegovoj sudbini. Mislim da su se u njemu, kao i u mnogim hrvatskim komunistima, sukobljavala dva osjećaja i dva različita načela: hrvatski nacionalni osjećaj i ideološko komunističko opredjeljenje. Ponekad je pobjeđivao hrvatski nacionalizam i hrvatstvo, a ponekad ideološki svjetonazor i takozvani internacionalizam. Poznavajući njegov životni put, vidio sam da se u odlučnim trenucima kolebao. Često je zastupao hrvatske interese, ali je na kraju ipak popuštao pod pritiskom komunističke ideologije, pa kad se trebalo opredijeliti za hrvatski interes ili za komunizam, odabrao je komunizam.

Te podjele i raskrižja iz mladosti vjerojatno su uvjetovale da Jakov Blažević i na kraju života u presudnim vremenima borbe za suverenu i samostalnu hrvatsku državu i demokratsko građansko društvo, stane na stranu obrane propalog komunizma. Iako se Blaževiću ne može osporiti razvijeni hrvatski nacionalni osjećaj, ponovno se, kao i više puta u presudnim trenutcima opredjeljuje: 1. za Jugoslaviju, a protiv samostalne i suverene hrvatske države i 2. za obranu komunizma, makar i pod Miloševićem, a protiv građanske demokracije. To je bilo i naše raskrižje na kojem smo se konačno kao ljudi razišli i prekinuli sve kontakte, jer ideološko-politički sukob je najjači sukob, on ne trpi kompromise kada su posrijedi bitna pitanja, on potpuno obuhvaća čovjeka, dovodi do raskida brakova, rodbinskih veza i prijateljstava. I ta iskustva su još jedan poticaj koji me je neprestano tjerao da svojim djelovanjem nastojim stvarati mostove između raznih obala na kojima se nalazio i nalazi politički podijeljen i razjedinjen hrvatski narod.

Mislim da je problem što mnogi naši političari ne poznaju povijest vlastitog naroda, što je povijest falsificirana i što se ne izvlače određene pouke iz naše prošlosti jer narod koji ne može izvući pouku iz svoje prošlosti često mora sve drame, teškoće i tragedije ponovno proživljavati. Zato, ako bih osobno tražio crvenu nit svoga života, a osobito političkog djelovanja, vjerojatno bih je našao u svojem nastojanju da utječem kako bi se završili ideološki sukobi iz Drugoga svjetskog rata i sve druge povijesne podjele u hrvatskom narodu, kako bi se otklonile sve mogućnosti da danas i u budućim novim krizama dođemo u situaciju da Hrvat ponovno ubija Hrvata, da se ponovno hrvatski narod podijeli na suprotstavljene političke fronte. Posebno sam osjetljiv na tendencije i pojave u kojima se obezvrjeđuju mnogi ljudi, idealisti koji su žrtvovali svoje živote u borbi za hrvatsku državu često i bez rezultata, ponekad i na pogrješnoj strani fronte na kojoj su se našli, a da to nije bio njihov izbor. Zato se uvijek zalažem da se poklonimo svim žrtvama borbe za hrvatsku državu i samostalnost i da ne dozvolimo da njihovi potomci doživljavaju razna poniženja kako se to i danas događa i s jedne i s druge strane ideološki podijeljenog hrvatskog naroda.

U tom kontekstu moja ideja nacionalne sloge nije pomirenje na prošlosti nego traženje suglasnosti na demokratskom programu moderne Hrvatske, ali i na prihvaćanju da svatko ima pravo na svoj pogled na prošlost, ali da nema pravo podjele i mržnje iz prošlosti prenositi na nove generacije.

Ne smije se dopustiti da nam aveti prošlosti određuju budućnost, da na neki način “mrtvi sahranjuju žive”.

-A, zbog čega danas sve više prevladavaju razgovori i rasprave o Jasenovcu, pozdravu „Za dom spremni“ i tome slično?

-Zato što nismo uspjeli umjesto krivotvorene i lažne hrvatske povijesti, koju su nametnuli velikosrbi i komunisti, napisati istinitu hrvatsku povijest i o tome što se događalo u staroj Jugoslaviji za vrijeme II. Svjetskog rata i poslije i za vrijeme Domovinskog rata i poslije. Neće prestati ideološke borbe dok se ne utvrdi istina. Sve što radim, sve što pišem, a napisao sam 26 knjiga od 1992. do danas, upravo je pokušaj da argumentirano doprinesem povijesnoj istini.

-Lani ste, ako se ne varam, napisali tri nove knjige…

-Da, prošle godine napisao sam tri nove knjige, trilogiju o hrvatskom domoljublju. Prva knjiga “Hrvatski patriotizam- što to znači biti Hrvat” upravo daje argumentirane odgovore i veliki je pledoaje za istinu o hrvatskoj povijesti. Druga knjiga, po mom mišljenju je najznačajnija moja knjiga, ima naslov “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo” i podnaslov “hrvatstvo i antihrvatstvo hrvatskih političara”. Ta knjiga daje odgovor na sva otvorena pitanja hrvatskog društva. Ponosan sam što sam i u jednoj i u drugoj knjizi predvidio ovo što se danas događa. Predvidio sam buđenje hrvatskog naroda i pokazao da bez patriotizma odnosno domoljublja nema izlaza.

Sve što se događa zadnjih šest mjeseci upravo je ono o čemu ja pišem, za što sam se zalagao. Hrvatski narod se probudio, izašao je na ulice, manifestira javno svoje domoljublje i traži da hrvatskom upravljaju isključivo domoljubi odnosno emocionalni Hrvati.

Spomenut ću i treću knjigu iz te trilogije pod naslovom “Misli o vjeri i nevjeri” i značajnim podnaslovom “borba između kulture života i kulture smrti” koja je moj doprinos nastojanjima da hrvatski narod odlučuje o svojoj sudbini. On zadnjih mjeseci to i radi i neće više protivnici hrvatskog naroda moći te procese zaustaviti.

-Kad bi današnji političari vodili hrvatski obrambeni Domovinski rat, što mislite, kako bi on završio?

-To je hipotetsko pitanje. Neće biti novog Domovinskog rata jer ćemo odbiti napade na stečevine velikog Domovinskog rata. A kako bi se ponašali današnji političari to oni svakodnevno pokazuju i dokazuju.

-Zbog čega prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman sve više smeta lijevima, pa i desnima?

-Ali ga sve više voli i cijeni hrvatski narod. Stotine tisuća ljudi koje vidimo na ulicama zadnjih mjesec dana kako manifestiraju svoje domoljublje i ljubav prema Hrvatskoj garancija su da nikakvi napadi ni s lijeva ni s desna ne mogu dovesti u pitanje stečevine dr. Franje Tuđmana.

-Tko Vas je u hrvatskoj politici najviše razočarao, i zbog čega?

-Razočarali su me svi oni koji pred izbore jedno govore a poslije izbora drugo rade. Od sadašnje političke garniture i na vlasti i u opoziciji jedino me nimalo nije razočarala Kolinda Grabar Kitarović. Ona je prava narodna predsjednica, emotivna Hrvatica i dostojan nasljednik dr. Franje Tuđmana.

-Je li normalno da hrvatska Vlada podržava Pupovčeve Novosti, pa i na određeni način njegovu politiku?

-Ne samo da nije normalno nego je i skandalozno i nedopustivo, ali sve se plaća sve se vraća.

-Koliko su po Vama sami hrvatski branitelji krivi za sve što im se događa, što su stjerani na margine?

-Hrvatski branitelji nisu homogena skupina, postoje velike razlike među njima ali usprkos pogrešaka i tih razlika oni su i dalje garancija hrvatske suverenosti i samostalnosti i brana onima koji pokušavaju krivotvorinama oblatiti Domovinski rat i pretvoriti ga u navodni građanski rat.

-Zbog čega u Hrvatskoj nije provedena lustracija?

-Mnogo je razloga što nije provedena prava lustracija. Najstrašnije je što su udbaši i komunisti proveli već nekoliko lustracija hrvatskih domoljuba. O tome sam napisao bezbroj tekstova u svojim knjigama, ali nažalost naši ljudi baš ne vole čitati knjige.

-Ima li po Vama još mnogo bivših Udbaša u najvišim hrvatskim državnim institucijama?

-I udbaši nisu homogena skupina. I u Domovinskom ratu bio je jedan broj udbaša koji su iskreno prešli na hrvatsku stranu, ali bilo je i onih koji su to napravili s figom u džepu i koji su to napravili da zadrže svoje pozicije moći.

Danas su nam veći problem djeca udbaša i komunista, koji drže ključne pozicije u medijima, nevladinim udrugama, kulturnim institucijama i drugdje.

-Je li Vam poznato kako to da bivši Udbaš Pavle Gaži nije ni „okrznut“ u svim Udbaškim aferama, a bio je među tzv. perjanicama?

-Nisam se posebno bavio udbašem Pavlom Gažijem, ali nije on jedini koji je zaštićen kao lički medvjed.

-Kako prepoznati bivšeg Udbaša?

-Nekad ih je teško prepoznati jer su vješti u mimikriji i glumi. Poznati su mnogi slučajevi kako su, posebno u dijaspori, glumili najveće Hrvate.

-Ima li ova i ovakva Hrvatska svoju budućnost?

-Trebalo bi najprije definirati što mislite pod “ova i ovakva Hrvatska”. Domoljubna Hrvatska svakako ima budućnost, a oni koji nastoje ugušiti hrvatsko domoljublje nemaju budućnost.

-I na kraju, gospodine Tomac, što Vas još dosad nitko nije pitao, a željeli biste reći?

-Mnogo je toga što me nikad nitko nije pitao a želio bih da me pitaju. Međutim, ja ne čekam da me netko pita nego pišem i govorim upravo o tome što mislim da je aktualno i važno za hrvatski narod. Vjerujem u snagu hrvatskog naroda, vjerujem da je probuđeno domoljublje i javno izražavanje ljubavi prema svojoj domovini snaga koja će pomoći da riješimo mnoge probleme koji su nam do jučer izgledali nerješivi.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ