Sinovi povijesti
Dalić: Idemo do Moskve, Rusi me nimalo ne brinu
Zlatko Dalić u Sočiju se osjeća kao da je u Varaždinu ili u Livnu. Svi se guraju tko će ‘zavrtjeti’ rundu omiljenom izborniku i njegovu društvu, ovom zgodom skupini novinara na jutarnjoj kavi.
Jedan je Rus strpljivo čekao svoj red. Kad je izbornik pozvao konobaricu da plati račun, Rus u dresu moskovskog Spartaka skočio je kao mungos!
”Ja sam Jevgenij Gluškov i, dok sam ja ovdje, vi ne možete ništa platiti! Trener sam dječaka u U-11 i U-12 Spartaka iz Novosibirska i jedino što vas molim jest da možemo doći pogledati vaš trening”, kazao je Rus, na što je Dalić,
naravno, odmah pristao.
Dalić je miran, staložen, hladnokrvan, nema u njegovu nastupu ničega iskričavoga, provokativnoga, izazovnoga, kao da do njega uopće ne dopire ludilo koje trese Hrvatsku. Ne, Livnjaka ništa ne može ponijeti u euforiju. Iako možda u sebi kipi, prema van je sasvim drugačija slika. Novinari su mu spomenuli Subašićeve suze na presici, emocije koje ‘lupaju’ igrače svakoga dana…
”Ma nije im svejedno jer nisu oni tu samo reda radi, nego sa željom da nešto napravimo. To im se vratilo protiv Danske, kada nisu klonuli, potonuli. Oni imaju i te kako jaku emociju, ali na kraju glava ipak prevlada. Moraš biti jak u glavi da to sve skupa izdržiš”, kaže izbornik.
”Imali ste jednom kao trener golem pritisak radeći u arapskom svijetu pa vam je i lakše, već ste sve ovo prošli”, sitaknuli su novinari, na što Dalić kaže: ”Tamo je isto bio ogroman pritisak, kako smo bili prošli skupinu Lige prvaka, bilo je sve jače i jače. Da, slično je kao tada, ali opet ni blizu ovome; ovo je moja reprezentacija, moja država, moj narod… I reći ću vam još nešto: ja sam jedini trener u povijesti azijske Lige prvaka koji je sa svojim klubovima, Al Hilalom i Al Ainom, prošao skupinu četiri puta zaredom. Pa i ta činjenica mi je na neki način ovdje pomogla”, ističe izbornik. Iz domovine svakoga dana stiže veliki broj poruka, izbornik ne stigne na sve odgovoriti.
”Hvala svima, mnogima nisam odgovorio, iako mi je važna svaka ta poruka. A dolaze mi tako emotivne, od običnih ljudi koji se u Hrvatskoj bore na razne načine. Evo, javila mi se jedna teško bolesna gospođa iz Zagreba, kaže da je prvi put na Trgu gledala utakmicu… Dirnulo me njezino teško stanje i njezina borba. Obećao sam je da ću je posjetiti čim dođem u Zagreb. Javili su mi i moji dragi Varaždinci koji redovito hodočaste u Mariju Bistricu. Napisali su mi poslije: “Bili smo tamo 329. put, pomolili smo se za tebe i tvoje dečke, nije nam svejedno kak bu sve to završilo. Vjerojatno nemate predodžbu kaj vi svi skupa možete svojim primjerom učiniti za svoju Hrvatsku, da konačno krene u željenom smjeru”, čita Dalić s mobitela. Kako protiv Rusa? Svi kažu da su Hrvati ogromni favoriti…
”Ovo je čudno prvenstvo, na SP-u se pokazalo da nema favorita, svi koji su igrali na ljepotu, Španjolci, Portugalci, Argentinci… svi su doma. Ostale su samo taktički zrele, odgovorne, disciplinirane momčadi. Iskreno, mi smo na utakmici Rusija – Španjolska više pratili Španjolce, ali sada je Ruse preuzeo Jerkan, tu je i Ćorluka koji zna sve o njima. Skauting je važan, ali opet ne možeš sve vidjeti. Evo, potkrao nam se propust protiv Danaca, ali nismo mogli na to utjecati. Naime, nismo predvidjeli duga ubacivanja iz auta zato što taj Knudsen nije igrao zadnjih sedam utakmica. Nismo bili na njega pripremljeni i primili smo gol”, stiče Dalić.
Ozračje unutar reprezentacije svakim je danom sve bolje.
”Mi smo 40 dana skupa, nas 35 muških, i ovo je fantastično, ni najmanjega incidenta nije bilo. Pa ti se doma u tjedan dana nekoliko puta posvađaš. A oni trpe, guraju, jedan su drugome potpora. Umorni? Da, jesu, rekli su mi to. Vidjelo se to na utakmici s Danskom na kojoj su za 90 minuta pretrčali 99 kilometara, sedam manje nego protiv Argentine i Nigerije. Meni je jasno da i oni svi jedva čekaju ići kući, ali kad smo već dovde došli, e onda moramo vidjeti i Moskvu!”, smije se Dalić.
Na pitanje je li mu se javio Nikola Kalinić, odgovara ”Ne”. ”I ne bih se vraćao na to, samo mogu reći da na to nisam ponosan ni sretan i da je to mrlja na mojoj karijeri, moj poraz. Ali miran sam jer sam napravio sve da do toga ne dođe. Šteta, jer Nikola bi ovdje sigurno igrao”, tvrdi izbornik i zaključuje: ”Veseli me što smo mi pobijedili Dansku, a nismo igrali sjajno, što svaki od njih može još puno više. Mi protiv Danske nismo briljirali, bila je to naša sasvim prosječna utakmica u smislu onoga što znamo. Imali smo samo fajt i karakter. Da je to bio njihov maksimum, rekao bih: ‘Ajde, to je to, OK, ne možemo više.’ Ali, ja znam da možemo puno, puno više. I zato uoči Rusije nisam nimalo zabrinut!”
