Kultura
Knjigozori Miljenka Stojića: Granice
Mato Nedić, Starinske priÄe, Zaklada »Terra Tolis«, Tolisa, 2016
.
DanaÅ¡nja hrvatska Posavina izgleda tako kako izgleda. Puno toga vuÄe korijenje iz ne tako davne proÅ¡losti. Mato Nedić opisuje kako je sve izgledalo u 19. st. kada se nazirao kraj viÅ¡estoljetne turske vladavine u tim krajevima. Svi su živjeli svoje živote i iÅ¡Äekivali to novo doba ili ga nastojali pospjeÅ¡iti.
Od novela i pripovjedaka donesenih u knjizi nerijetko bi se mogao napraviti pristojan roman. Čitatelju zna biti žao kada se radnja odjedanput završi ili kada se njezino bogatstvo, zbog zadanog književnog okvira, nastoji ukratko iznijeti. Ali ovo zacijelo nije prigovor, nego skretanje pozornosti na sadržaj i poruke koje ovo djelo nosi.
I katolici, i muslimani, i pravoslavni, kako Nedić opisuje, itekako dobro osjećaju nazoÄnost granice izmeÄ‘u dva svijeta: svoga i onoga tamo austrougarskoga. Ona svakoga žulja zbog njegova razloga. MeÄ‘utim, granice su i u meÄ‘usobnom ophoÄ‘enju. O onom pravoslavnom svijetu se govori uglavnom malo, osim u noveli »Buna«, ali onaj hrvatski i muslimanski je isprepleten i kuca kao živa rana. Prelazak i preko te granice nedopuÅ¡ten je, možda viÅ¡e nego preko one prve. Ipak, iznimke uvijek postoje i uvijek će postojati.
Nedić je oÄito sve ove priÄe sluÅ¡ao u svome posavskom rodnom kraju i onda ih zaodjenuo u književno ruho. Uglavnom im je ljubavna potka, osim u onima »Buna i »Sanduk«. VjeÅ¡to je to uradio, ali ne na naÄin suvremenih, obezglavljenih pripovjedaÄa kojima je samo do senzacionalizma. On poÅ¡tuje ljubav, poÅ¡tuje ljudske osjećaje i pokazuje nam Å¡to potezi na tom polju mogu uÄiniti u naÅ¡em životu. Nekih likova ima i u viÅ¡e priÄa, Å¡to ovu zbirku Äini zgusnutijom i povezanijom. Na tako mali prostor, oraÅ¡ki kraj, navalile se raznorazne povijesne silnice. A ljudima je tu opstati unatoÄ svemu.
Lijepo je Äitati ovo djelo. Ponekada nas podsjeti i na Andrića, posebno kada progovara o onom franjevaÄkom sloju u tom posavskom životu. OÄito su ti ljudi puno uÄinili za svoj narod, pa svaki dobronamjeran pisac sliÄi drugome kad ih opisuje, mogli bismo reći. Naravno, nije ova opaska ono bitno kod Nedića. Bitno je da je on izvrsno napravio zadatak pred sobom, obdario nas novim pogledom u naÅ¡u proÅ¡lost i pozvao nas cijeniti sebe i sve oko sebe. Život prolazi, a ostaje ono dobro ili loÅ¡e Å¡to smo uÄinili pa pripazimo.
