Hrvoje Mandić: Gledao sam ga kako umire, molio se i plakao

Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru, svjedočio je izricanju presude Å¡estorici političkih i vojnih predstavnika nekadaÅ¡nje HZ Herceg Bosne 29. studenog 2017. U ekskluzivnom razgovoru za HRsvijet iznio je svoje dojmove o suÄ‘enju, ali i onome čemu je svjedočio iz neposredne blizine – smrti generala Slobodana Praljka.

-Bio sam s Njima, s druge strane zrcala… Zastori su se rastvorili i nasmijan mahnuo sam prema i pozdravio hrvatske uznike potpuno uvjeren u oslobaÄ‘ajuću presudu! Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić uzvratili su pozdrave s osmijehom i mahanjem. General Slobodan Praljak nije uzvratio osmijehom, ni pozdravom. Očito je u tim trenucima znao  što ga čeka…

Što ste osjećali u tim trenucima?

-Pratio sam suÄ‘enje s krunicom u ruci i očekivao pravičnu a ne političku presudu. Molio sam i molio, unatoč drastičnim presudama koje je sudac Carmel Agius potvrdio Jadranku Prliću i Bruni Stojići. I onda je na red doÅ¡lo čitanje presude generalu Slobodanu Praljku. Nakon izricanja presude general Praljak je uzviknuo, gledajući u oči sucu Agiusu: “General Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vaÅ¡u presudu”. Nastupio je Å¡ok. Srce mi je nevjerojatnim brojem otkucaja u minuti, čvrsto sam stisnuo krunicu, molilo i molio u znojnim rukama. Ispratio sam generala pogledom prema njemu, pao je na stolicu, otekla su mu prsa, glava je bila crvena, gubio se u očima.

Što se događalo u trenucima koje televizijske kamere nisu zabilježile?

– Jadranko Prlić i Bruno Stojić u suzama su vikali pomozite i poletjeli prema generalu, bili su pored njega i vjerujem da im je rekao svoje posljednje riječi. Na rukama im je umro časni general Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Uvjeren sam kako je umro u sudnici, sve se to dogaÄ‘alo oko 11 sati i 33 minute. Zastor je navučen i zaÅ¡titari su nas uljudno zamolili da se uputimo vani.

Što se događalo nakon izlaska iz sudnice?

-ÄŒekali smo u hodniku zgrade MKSJ. Nisam ispuÅ¡tao krunicu iz ruku, meÄ‘u tim mnoÅ¡tvom upoznao sam jednog franjevca koji je bio u civilu, iz Njemačke je, a bio je duÅ¡obrižnik pokojnog generala Praljka. Ispovjedio sam se kod naÅ¡eg franjevca i olakÅ¡ao duÅ¡u, jer mislio sam da ću od tuge umrijeti. IzaÅ¡ao sam izvan zgrade suda, hodao i molio krunicu, a sa moje lijeve strane hitna pomoć je proletjela. U srcu sam osjetio kako je unutra bilo tijelo Slobodana Praljka. U srcu sam izviknuo „pokoj vječni daruj mu Gospodine i laka ti bila hrvatska zemlja“! Oko 14.40 vratili smo se ponovno u sudnicu i nakon manje od 20 minuta, zavrÅ¡io je kafkianski proces. “Prebrao” sam preko 15 krunica taj dan, a Bog mi je dao snagu da mogu izaći pred televizijske kuće iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske Njemačke. MeÄ‘utim, nigdje nisam vidio da su objavili moju izjavu.

O čemu ste razmišljali u tim trenucima?

-Generale Hrvatskog vijeća obrane, čast mi je Å¡to sam Vas ispratio pozdravom i krunicom s druge strane zrcala, u grobnici meÄ‘unarodnog prava Den Haaga… Suze, koje mi ne silaze s lica, posvećujem Vama generale. Hvala Vam Å¡to ste me naučili Å¡to je domoljublje, odanost čast i borba za Istinu! UÅ¡li ste u legendu i poručili ste moćnicima ovog svijeta “možete zgaziti cvijeće, ali ne ali ne možete zaustaviti proljeće”!  Generale Slobodan Praljak vaÅ¡ čin je veći od samog Sokrata! Laka ti bila hrvatska zemlja generale Slobodan Praljak. O tome sam razmiÅ¡ljao tada, razmiÅ¡ljam i sad!

Što ste rekli u izjavi za medije, nakon izlaska iz sudnice, koju su mediji očito prešutjeli?

-Haški sud nema mandat suditi političkim idejama, nacijama i državama, nego isključivo pojedincima za osobnu i zapovjednu odgovornost. Haški sud je ovoga puta nadmašio sam sebe, donoseći presudu jednoj političkoj ideji, jednom narodu  i njegovoj matičnoj državi. Kao povjesničaru jasno mi je da je za potrebe osuđujuće presude i izricanja ovako drakonskih kazni, bilo potrebno dokazati  navodni međunarodni sukoba. Stoga je bilo potrebno napraviti obilje konstrukcija u čemu su sudjelovale mnoge institucionalne i izvanisnstitucionalne skupine iz Srbije, BiH, a na žalost i Republike Hrvatske. Na nama povjesničarima je da se ovim temama pozabavimo u budućnosti. Što će raditi institucije država, u to ne želim ulaziti.

Na Å¡to točno aludirate kad govorite o “obilju konstrukcija”?

– Puno je tih konstrukcija. Spomenut ću samo neke, očite nama povjesničarima, Kvalifikacije navedene u presudi “Å¡estorci” su klasična zamjena teza. Zar smo zaboravili da se većina agresije na Republiku Hrvatsku, 1991. godine, odvijala s prostora BiH. Banjalučki korpus je okupirao zapadnu Slavoniju, iz uporiÅ¡ta južno od Save četiri su godine granatirana naseljena mjesta u Slavoniji. Zrakoplovi JNA koji su polijetali sa uzletiÅ¡ta u Mahovljanima, Tuzli i Mostaru, raketirani su 1991. ciljeve u Republici Hrvatskoj. U takvoj situaciji utemeljena je Hrvatske zajednice Herceg Bosne i Hrvatsko vijeće  obrane, bez kojih bi, kao i bez angažmana Republike Hrvatske, BiH Å¡aptom pala najkasnije do lipnja 1992. godine.  MeÄ‘utim, unatoč tim činjenicama, danas imamo pravomoćnu presudu koja tvrdi  neÅ¡to sasvim suprotno.

Kako u tom kontekstu gledati na bošnjačko-hrvatski sukob?

– Povijesne činjenice pokazuju da boÅ¡njačko političko vodstvo nije prihvatilo Cutilierov plan koji je predviÄ‘ao plan federalizacije ove države i njezino meÄ‘unarodno priznanje. Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Izetbegović načelno  prihvatio ali ga je vrh Armije BiH  odbio i  pokrenuo vojnu opciju. Sve ukazuje da je povod za izbijanje boÅ¡njačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu. MeÄ‘utim, uzroke treba tražiti u strateÅ¡kim interesima, poglavito u različitim glediÅ¡tima na buduće unutarnje ureÄ‘enje BiH. ÄŒinjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom srediÅ¡tu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka. To dokazuje i dostupna povijesna graÄ‘a.

 Ipak zločini su počinjeni?

– To su na žalost činjenice. MeÄ‘utim, ne možemo imati različite pristupe zločinima, ali niti žrtvama. Ne možemo jedne počinitelje suditi po osobnoj odgovornosti,  druge po zapovjednoj, treće po političkoj. Ne možemo na jedne primjenjivati jedan zakon, a na druge drugi. Ne možemo jednima dodavati silne konstrukcije, drugima zamagljivati činjenice. Ne možemo ovom pitanju pristupati politikantski. To je uvertira u nove sukobe, a ne u suočavanje s proÅ¡lošću i pomirenje.  Uostalom, da su Alija Izetbegović i Radovan Karadžić prihvatili Cutilierov ili Vance Owenov, moderna povijest BiH i uloga HaÅ¡kog suda, ali i mnoge političke teme koje danas opterećuju BiH bile bi pitanje proÅ¡losti.

M. Jurković