Tužna jesen 1991., posebice ponedjeljak 18. studenoga, ostaje dan koji u kolektivnoj memoriji Hrvata živi i izaziva tužna sjećanja. Neki su bili dionici događaja u ratnom vihoru Vukovara i Škabrnje, drugi su se brinuli za rodbinu i prijatelje udaljene kilometrima, treći su strepjeli za budućnost domovine i naroda – toga se dana zato diljem Hrvatske do danas komemoriraju žrtve, spominje herojstvo i hrabrost branitelja, ali i nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i zlo koje je pokrenulo veliku tragediju.
No taj misterij zla kao da ostaje u drugom planu, spominje se tek usputno zlo, a ta nevolja u svojem fiziÄkom i moralnom dijelu Äesto ostaje neprotumaÄiva. Kako s kršćanske strane gledati na te dogaÄ‘aje, na ono Å¡to je protiv Äovjeka i iz Äega dolazi agresija, neprihvaćanje, zaziranje i gaÄ‘enje, razgovarali smo uoÄi Dana sjećanja u Vukovaru i Å kabrnji s moralnim teologom prof. dr. TonÄijem Matulićem s KatoliÄkoga bogoslovnoga fakulteta.
DR. MATULIĆ: Ne znam jesam li ikada u životu Äuo teže pitanje. Odgovoriti na njega mogao bih polazeći od nauÄenih teoloÅ¡kih uvida i postavki. Prva je da su se teolozi, poglavito židovski, nakon Drugoga svjetskoga rata pitali: Gdje je bio Bog u Auschwitzu i holokaustu? I kršćanska se teologija – katoliÄka i protestantska – ukljuÄila u tu raspravu. ZajedniÄko kršćanskom pogledu na Božju prisutnost u takvoj eklatantnoj i brutalnoj eskalaciji zla – kao Å¡to su holokaust, ali i dogaÄ‘aji u Vukovaru i Å kabrnji koji u svojim manifestacijama i oblicima nesumnjivo pokazuju stanovite sliÄnosti, ne jer je u pozadini bila ideja holokausta, nego kao izraz zla i brutalnosti, agresije, eskalacije mržnje – jest zakljuÄak da je Bog zapravo bio u žrtvama, da je Bog bio na usnama žrtava koje su molile i zazivale njegovu pomoć, tražile od njega snagu kako bi mogle izdržati otvorene nasrtaje zla i Zloga.
Bog je doista bio meÄ‘u žrtvama, Bog je bio žrtva! On se poistovjetio sa žrtvom, njegova je prisutnost bila neupitna u vapajima, jecajima i molitvama žrtava, a nikako ne na strani agresora i onih koji su podigli tsunami zla i agresije. I važno se pozvati na apostola Pavla da bismo shvatili s jedne strane radikalnost i dubinu zla te s druge strane radikalnost i dubinu ljubavi i dobra kojim se zlo nadvladava. Bog je poslao svojega sina jedinoroÄ‘enca Isusa Krista, uÄinio ga je bezboÅ¡cem, meÄ‘u bezakonjem i grijehom, da nas bezakonja, bezboÅ¡tva i grijeha oslobodi. Kristova pobjeda nad zlom pobjeda je zla iznutra. Zato Pavao može govoriti: Gdje je, smrti, žalac tvoj; gdje je, zlo, žalac tvoj? Vukovarska i Å¡kabrnjska tragedija doista nam iz teoloÅ¡ko-kršćanske perspektive pružaju priliku ponovno promotriti snagu vjere u otkupiteljsko djelo Isusa Krista koji je i tom zlu na Kalvariji stao na kraj, da se s pouzdanjem zna da je zlo koje se dogodilo 1991. godine – gotovo 19 i pol stoljeća nakon Å¡to je Isus Krist objektivno u povijesti izvrÅ¡io otkupiteljsko djelo i slomio zlo – svladano i pobijeÄ‘eno, bez obzira na to Å¡to je u tom trenutku eskaliralo i Å¡to su se tolike žrtve i patnje pojavile pred naÅ¡im oÄima i joÅ¡ dan-danas snosimo posljedice toga zla.
DR. MATULIĆ: Zahtjevno je to pitanje za vjeru i vjerniÄko gledanje na povijesnu zbilju pa bi Å¡utnja i kontemplacija bile primjerenije negoli bujica rijeÄi. Ipak, pitanje traži odgovor. Iz vjere znamo da je otkupiteljsko djelo Isusa Krista stvarno, povijesno, objektivno, vjeÄno, neopozivo i da je jedan od kljuÄnih momenata toga otkupiteljskoga djela, sa svim spomenutim atributima, pobjeda nad zlom. Zlo je pobijeÄ‘eno! No Äinjenica je i da je zlo joÅ¡ uvijek vidljivo, prisutno u svijetu.
Potrebno je sada ne samo vratiti se korijenu i izvoru zla, nego se spomenuti i vlastitoga krÅ¡tenja. U krÅ¡tenju se briÅ¡e ljaga istoÄnoga grijeha, otkupiteljskom milošću postaje se u stvarnom smislu rijeÄi dionikom te snage pobjede nad zlom, kršćanin postaje ucijepljen u Kristovu pobjedu, daruje mu se milost da u životu može svladavati zlo i izbjegavati zlo, poÅ¡tivati dobro – Å¡to je glavni postulat etike, ali i osnovni postulat evanÄ‘elja koje poziva na ljubav, Äinjenje dobra, izbjegavanje zla. No i nakon krÅ¡tenja Äovjek joÅ¡ uvijek u svojim udovima osjeća sklonost zlu, osjeća nasrtaje zla i Zloga. Ostaju posljedice koje će se raÅ¡Äistiti, kako je dano u obećanju, o drugom slavnom dolasku Gospodina naÅ¡ega Isusa Krista, kada će Zli – Äovjekoubojica od poÄetka – biti zbaÄen do kraja. U toj apokaliptiÄkoj slici ranjene zvijeri zlo zna biti opakije nego kada mirno spava Äitav, cio. Zato i mi vjernici možemo doći u napast da nas obuzme zlo, da nas zlo ponese i zahvati nasrtaj zla te se pristane uz njega ako se zaboravi na poziv suradnje s Kristovom milošću. To je objektivna pobjeda koja postaje i subjektivna pobjeda kada Äovjek osobno suraÄ‘uje s Kristovom milosti, kada ona – objektivna pobjeda nad zlom koju se prima u krÅ¡tenju i koja se podupire Kristovom milošću – postaje osobna stvarna pobjeda, subjektivna pobjeda snagom njegove milosti, gdje se osobna sloboda oblikuje njegovom slobodom, gdje se osobne misli oblikuju njegovom misli, gdje se osobni osjećaji sreÄ‘uju snagom njegovih osjećaja i tada se doista ostvaruje kraljevstvo nebesko.
DR. MATULIĆ: To je moguće onda kada se poklope okolnosti u kojima svi, ama baÅ¡ svi, a oslovit ćemo ih – i politiÄke, i kulturne, i znanstvene, i crkvene strukture – orkestrirano sviraju isti akord, priÄaju jednu te istu priÄu. Tada narod viÅ¡e ne može Äuti drukÄiji glas, gotovo kao da je stavljen u kakvu hermetiÄku baÄvu u kojoj se Äuje samo jedna jednoliÄna jeka koja postaje stvarna, realna, koja uvjerava, obvezuje, tjera i goni. Eto, tako se narod zaluÄ‘uje, u vremenu kada se ne može Äuti kritiÄka misao, drukÄija misao, kada je potrebno u druÅ¡tvu pronalaziti pojedince koji se ne Äuju, Äiji glas ni do koga ne dopire, koji su uguÅ¡eni i zataÅ¡kani. Å to je bio delirij u druÅ¡tvu toga vremena? Agresija, osloboÄ‘enje, napad, zaklati, istrijebiti, oÄistiti – to je bilo ono Å¡to se Äulo sa svih zvona. Tako je zlo ovladalo. A je li moguće da je Zli upotrijebio baÅ¡ sve, da je uzeo i dobre, i zle, i pravedne, i nepravedne, i one koji su tu da proglaÅ¡avaju Kristovu pobjedu nad zlom, da se i njima poslužio i njih upregnuo u taj orkestar agresije i zla? Moguće je! Ako se na subjektivnoj razini – bilo na razini subjekta pojedinca ili na razini subjekta zajednice i Crkve – ne suraÄ‘uje trajno s Kristovom milošću i ako se ne dopuÅ¡ta da se misao oblikuje Kristovom misli, osjećaji oblikuju Kristovim osjećajima te djela oblikuju Kristovim djelima, tada se izlaže djelovanju ranjene zvijeri, Äovjekoubojice od poÄetka otajstva bezakonja – mysterium iniquitatis, kako ga naziva sv. Pavao, tada smo izloženi mogućnosti da umjesto povećavanja dobra Å¡irimo zlo.
Vukovarska i Å¡kabrnjska tragedija, koje pripadaju Domovinskomu ratu, moraju se misliti i u kljuÄu velikih tragedija 20. stoljeća – posebice naÄina na koji se Drugi svjetski rat reflektirao i odvijao na jugoistoÄnim europskim prostorima, pogotovo u naÅ¡oj domovini Hrvatskoj. U Domovinskom ratu tragedije su se dogodile na tlu europskoga kontinenta koji je poduzeo sve da se zlo poput onoga u Drugom svjetskom ratu viÅ¡e nikada ne dogodi i koji dan-danas poduzima sve da vladaju mir, sigurnost, suradnja, prijateljstvo i zajedniÅ¡tvo meÄ‘u narodima. Ipak, prema nama se postupalo kao prema nekoj vreći u koju se stavilo neÅ¡to nepomireno, neizmireno, a u koju se nije htjelo niti zavirivati, niti je otvarati i navodno se bojalo da će zaudarati. Time kao da su na naÅ¡im prostorima htjeli pokazati vlastitu oholost, vlastitu superiornost, vlastitu nadmoć: NiÅ¡ta vi bez nas ne možete, vi ste nitko i niÅ¡ta bez nas.
DR. MATULIĆ: Bili smo suvremenici tih dogaÄ‘anja, pripadnici istih struktura kojih smo pripadnici i danas. Plan da se protjeruje, plan da se ubija, da se vrÅ¡i genocid, da se ruÅ¡i i razara, i joÅ¡ da se za takav plan moli – to je za nas neÄuveno! To KatoliÄkoj Crkvi u hrvatskom narodu nije bilo ni u primisli. VidjevÅ¡i da smo napadnuti i da je izvrÅ¡ena nepravedna agresija, jedino Å¡to se s naÅ¡e strane zazivalo jest Božja pomoć da se hrvatski Äovjek može obraniti, zazivala se Božja pomoć nad onima koji su branili da izdrže, da obrane. Braniti se nije samo evanÄ‘eoska dužnost, nego naravnoslovna i zdravorazumska dužnost – kada ga tko napada, Äovjek se automatski brani, a kada netko hoće uniÅ¡titi sve, tada se Äovjek organizirano brani. To je naravnoslovno pravo koje ne može nitko oduzeti. To je bio pristup i odnos KatoliÄke Crkve. Može se izvući stotinu izjava pripadnika Crkve da nitko nikada ne smije u pravednom, obrambenom i naÅ¡em tzv. Domovinskom ratu poÄiniti nijedan zloÄin, no naći će se pojedinca koji će uÄiniti zloÄin, no to nije bio ni plan ni pristup. Na drugoj je pak strani plan bio istrijebiti, oÄistiti, zapaliti u ime izbezumljene svijesti, svijesti koja se dala zahvatiti velikom laži, velikim rijeÄima zla, mržnje, zavodljivosti, Å¡to je eskaliralo u toÄno odreÄ‘enom vremenu. Bilo je to pravilo da se agresijom, zloÄinom ide na drugi narod i da se naÅ¡em narodu nanese bol, patnja, smrt – Å¡to je apsolutno neprihvatljivo.
U vrijeme kada smo trebali razgovarati kao odrasli, samosvjesni ljudi i narodi, povijesno zreli za povijesne izazove, kada smo trebali mirno rjeÅ¡avati meÄ‘usobne probleme, prigrliti demokratske procese kao Å¡to su ih prigrlili drugi europski narodi koji su bili pod komunistiÄkim i unitaristiÄkim Äizmama, na naÅ¡im prostorima jedni su odluÄili da će stvari rjeÅ¡avati silom. Crkva je nastojala dati odgovor molitvom, molila se krunica na sve strane, branitelji su hametice nosili krunicu oko vrata. Ako je postojala kakva iznimka da se možda iÅ¡lo blagoslivljati tenkove ili topove, to nije bio plan, stav ni poslanje Crkve.
DR. MATULIĆ: U Vukovaru ne komemoriramo zlo, nego se sjećamo žrtve, njegujemo spomen na žrtvu Vukovara kao simbola obrane Republike Hrvatske u velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu, kao simbola najvećih patnja i stradanja te najbrutalnije eskalacije agresije i nasrtaja zla u Domovinskom ratu. Sjećamo se i vukovarskih žrtava – bilo onih ranjenika iz bolnice koji su skonÄali na OvÄari, bilo hrvatskih branitelja koji su poginuli, bilo civila – djece, žena, staraca koji su nastradali te izbjeglica koji su bili dio kolone onoga dana kada je Vukovar pao, kada je agresor konaÄno uÅ¡ao u grad, jer se viÅ¡e nije imalo Å¡to sruÅ¡iti, viÅ¡e se nije imalo gdje skriti. Vukovar i dan-danas treba promatrati toga 18. studenoga 1991., on je izgledao gore nego HiroÅ¡ima i Nagasaki nakon prvih atomskih bombi koje su natjerale veliki, carski, imperijalni Japan na kapitulaciju. Izgledao je gore, Å¡to je prouzroÄilo konvencionalno naoružanje, jer tamo nije baÄena atomska bomba. Pad se morao dogoditi jer se na Vukovar sruÄila vojno-militaristiÄka sila koja jednostavno nije prezala ni od Äega – ni od ljudskih resursa, ni od vojnih resursa ne bi li taj grad pokorila. I na kraju su pobjedniÄki uÅ¡li u veliku ruÅ¡evinu. To govori sve o agresoru, to govori sve o vojsci, to govori sve o kulturi i mentalnom sklopu, sve je tu reÄeno. Zato je važno komemorirati svake godine 18. studenoga: da se spomene žrtve, patnje, uloga kojim su vukovarski branitelji i Vukovarke i Vukovarci zadužili Republiku Hrvatsku i hrvatski narod i sve graÄ‘anstvo Republike Hrvatske u Domovinskom ratu. I to treba reći: ne u tako davna, prethistorijska vremena, nego u vremenima velikih zala 20. stoljeća, na kraju toga stoljeća usred Europe, kada je Europa jasno izabrala put mira, zajedniÅ¡tva, sigurnosti, plodne suradnje meÄ‘u narodima. MladinaraÅ¡taji trebaju znati toÄno Å¡to se dogodilo da se – kako Äesto govorimo – viÅ¡e nikada ne ponovi. To je uobiÄajena fraza, ali premalo je njome reÄeno, treba ozbiljnije uzeti komemoriranje vukovarske tragedije.
DR. MATULIĆ: ToÄno tako. To je istina iz jednostavnoga razloga Å¡to hrvatski druÅ¡tveni kontekst, nažalost, nije pogodan za suptilne, a naroÄito teoloÅ¡ke analize u kojim se stvari razobliÄuju snagom Božje rijeÄi, snagom istine vjere i snagom Duha Svetoga. Božja je rijeÄ kao dvosjekli maÄ, ona razdjeljuje moždinu i bubrege; ona ne dopuÅ¡ta svojim kirurÅ¡kim zahvatima da ostane trula, bolesna i stara tkiva, ona odstranjuje sve. No jesmo li spremni na tu silu i snagu Božje rijeÄi, na punu istinu, na cijelu istinu o nama samima, o drugima i povijesnim dogaÄ‘ajima? U hrvatskom druÅ¡tvu stalno se etabliraju dvije istine: no ne mogu postojati dvije istine, može postojati samo jedna istina i jedna laž. Jer u temelju postoji samo jedna istina, ali postoje razliÄiti putovi kojima se dolazi do te jedne, jedinstvene i jedincate istine. Nažalost, u Hrvatskoj postoji osjećaj i dojam – a i stvarnost je takva – da postoje dvije istine o svim dogaÄ‘ajima: o dogaÄ‘ajima Drugoga svjetskoga rata, o dogaÄ‘ajima poslije Drugoga svjetskoga rata, prve i druge Jugoslavije, o dogaÄ‘ajima 1990. i 1991., Domovinskoga rata, pa sve do danas. Stalno nas salijeće stav da postoje dvije istine i takvom je ozraÄju izložena i komemoracija vukovarske tragedije, odnosno spomena pada Vukovara u Domovinskom ratu. S jedne strane spominju se zla i agresije, a s druge strane kažemo da je istinska komemoracija u Vukovaru spomen vukovarskih žrtava, spomen onih koji su patili, onih koji su ugradili svoj život i najbolje u same temelje samostalne i suverene Republike Hrvatske, Äije blagodati njihove žrtve svi uživamo. Mora se doći njima pokloniti i zahvaliti te ih preporuÄiti Gospodinu da im bude milostiv sudac.
DR. MATULIĆ: ToÄna je naÅ¡a dijagnoza i polazna premisa da zlo i Zli neće birati i prezati od upotrebe bilo koga da bi se nametnuo, jer njegova je narav dijeliti. Narod koristi od tih podjela nema, on samo ispaÅ¡ta, on pati, narod je samo ponovno ponižen i pogažen u svojim najdubljim osjećajima, u svojoj najvećoj potrebi izljeÄenja, mira i spokoja, suosjećanja i empatije – opet dobiva udarce, opet mu se otvaraju stare rane, opet krvari. Dakle, Zli oÄito zloupotrebljava i ne preže upotrijebiti bilo koga tko mu stoji na putu. Zato nam je dužnost reći: Ne mogu u Vukovaru postojati dvije kolone! U Vukovaru može postojati jedna kolona ili nijedna kolona. Ili ćemo ove godine u tiÅ¡ini srca komemorirati žrtve ili ćemo se pokazati u jednoj koloni sjećanja, sjećajući se žrtve i patnje u Vukovaru, no dvije kolone ne mogu postojati. Moramo nastojati ići za tim da zaÅ¡titimo Vukovar i sjećanje na Vukovar i njegovu komemoraciju od upliva podjela koje vladaju u hrvatskom druÅ¡tvu. Minulih smo godina vidjeli te situacije i okolnosti u kojim su se formirale dvije kolone, dvije skupine, dva pristupa, da neki u Hrvatskoj – koji obilato žive od hrvatske države, obilato uživaju blagodati hrvatske demokracije, hrvatskoga državnoga proraÄuna i hrvatskih zakona – ucjenjuju kada će i hoće li doći u Vukovar, pod kojim će uvjetima doći u Vukovar… JoÅ¡ samo da se žrtve ispriÄavaju agresoru Å¡to nismo bili dosta podatne žrtve za njihovu agresiju! Svatko tko sluÅ¡a ovaj govor jasno ga razumije, uvijek nomina sunt odiosa, ali ako treba osloviti i njih ćemo osloviti.
DR. MATULIĆ: Danas Crkva o pomirbi Å¡uti, a svaki dan slavi pomirbu, molitvu pomirenja, traženje oprosta. No zanimljivo je da iz usta crkvene hijerarhije, svećenstva i crkvenih pastoralnih programa rijeÄ pomirba rijetko izlazi, gotovo da je nema. Tko u svim silnim iskazima, dokumentarcima, igranim filmovima, izjavama i novinskim napisima najviÅ¡e spominje pomirbu? Pomirbu najÄešće zagovaraju i zastupaju oni koji su trebali biti lustrirani, koji su jednoznaÄno bili dio velikoga jugoslavenskoga komunistiÄkoga zla, protiv kojega se vodio Domovinski rat. Domovinski rat nije bio samo obrambeni rat od velikosrpske agresije, nego i od komunistiÄko-jugoslavenskoga terora. I pripadnici tih struktura svrstali su se na stranu pomirbe zato Å¡to je uvjet za pomirbu bio da se komunistiÄke satrape ne smije dirati, da im se niÅ¡ta ne smije dogoditi. To se već javno spominje ove 2017., a do 2027. sve će se jasno znati pa će i kamenje govoriti o tim zlodjelima, obmanama, lažima kojima smo i mi sami nekada bili pristaÅ¡e, odnosno naivno smo vjerovali u njih.
Govor o pomirbi preÅ¡ao je na stranu onih koji su uÄinili sve da do pomirbe ne doÄ‘e. Upravo oni danas koristeći i glorificirajući pomirbu kao da poruÄuju: »Ne dirajte u nas, ne prokazujte nas, ne lustrirajte nas i ne privodite nas pred lice pravde; nas koji smo podržavali zloÄin i laž, koji smo Äinili zlodjela u tom režimu.« I zato postoje takozvane dvije istine, od kojih je jedna lažna, opaka, izopaÄena, a zapravo je laž. No dvije istine ne postoje, postoje jedna istina i jedna laž koja se hoće nametnuti kao istina. I zato je jasno da pojedinci ne dopuÅ¡taju da se ostvari pomirba. Zanimljivo je da Crkva, jedina koja nosi rijeÄ pomirenja, u koju je položena rijeÄ pomirenja, koja je jedina sposobna pomiriti i jedina ima sredstva za pomirenje, nije jednakim intenzitetom nastavila o tome govoriti. TuÄ‘manov pristup pomirbi, jer on doista nije polazio od kršćanskoga pojma pomirbe, nego od općeljudskoga pojma, nije bio dovoljan, iako ni to nije malo. To je bila velika stvar koja je u danom trenutku pridonijela da Hrvatska oÄuva jedinstvo iznutra i da ostane jedinstvena na svojem putu ostvarenja samostalnosti.
No je li bolje biti zdrav a zatvoren, ili bolestan a otvoren? Postoje, naime, predodžbe i slike kojima možemo doÄarati Å¡to je bolje. Je li bolje da se dijelimo, da smo rastrgani, da smo nejedinstveni ili je bolje ono kada smo bili progonjeni, poniženi, ali smo bili jedinstveni, znalo se tko je tko, znali smo cijeniti? Moramo stati pred grob bl. Alojzija Stepinca i njega zapitati: A Å¡to ti, bl. Alojzije StepinÄe, kažeÅ¡ o nama, o ovom naÅ¡em narodu za kojega si se i ti nemalo žrtvovao? Pitanje je jesmo li ostali dosljedni naÅ¡im duhovnim velikanima? Da, mi stojimo na ramenima giganata, ali možemo li i poput njih odgovoriti izazovima povijesnoga trenutka? Jer mi živimo sada, a oni su živjeli u svoje vrijeme i dali su Å¡to su smatrali da im je bila dužnost. Mi danas moramo dati svoj doprinos jer oni ne mogu umjesto nas to odraditi, ali moramo gledati u njih i njihov primjer, hrabrost, odvažnost, stamenost i postojanost pa reći: Mi moramo tako postupati. Mi ne smijemo ići podilazeći, ne smijemo se prilagoÄ‘avati, ne smijemo raditi lažne kompromise, nego moramo biti postojani, stameni, Ävrsti, uspravni i tako djelovati.
DR. MATULIĆ: U naÄelu da, Äak i u katoliÄkom nauku i Katekizmu KatoliÄke Crkve stoji zapisano – temeljem Svetoga pisma – da je Bog u povijesti spasenja znao dopuÅ¡tati neko zlo da bi se iz toga zla rodilo neko veće dobro. Kada iz perspektive posljedica gledamo svijest koju danas imamo o ratu, o miru, o ljudskom dostojanstvu, bi li ona bila tako izoÅ¡trena i duboka da nismo doživjeli okrutne povrjede ljudskoga dostojanstva u velikim zlima 20. stoljeća? ÄŒovjek pritom zastane i kaže: Bolje da su se dogodili ti Äini pa imamo danas ovu svijest, nego da se nisu dogodili pa da joÅ¡ uvijek živimo kao kakvi plemenski primitivci. Ali zaÅ¡to mi sami ne bismo doÅ¡li do te razine svijesti, zaÅ¡to nam trebaju tako brutalno sredstva, poput rata, agresije, zla i mržnje da bi nas privela nekomu dobru? I to pitanje – stojeći pred živim Bogom – postavljam.
A kad je rijeÄ o naÄelu manjega zla, ono stoji, ali s time da se naÄelo manjega zla nikada ne konfrontira s nekim dobrom. Ako živimo u otkupljenom svijetu, u svijetu koji je Krist otkupio od zla, kako Äovjek svojom slobodom može biti izložen izboru samo nekoga zla, kako nema nekoga prozorÄića dobra? Nažalost, znamo i po katoliÄkom nauku da postoje okolnosti i situacije u kojim se Äovjek može naći i u kojim nema drugo birati nego zlo i tada dolazi naÄelo manjega zla. Manje je zlo dopuÅ¡teno izabrati samo onda kada ne postoji nikakav traÄak dobra u mogućnosti izbora. Kada smo stavljeni u okolnosti u kojim možemo izabrati samo zlo, tada nam je moralna dužnost promisliti koje je zlo manje i njega izabrati. Gdje je moguće uÄiniti dobro, nije dopuÅ¡teno birati manje zlo iz bilo kojih okolnosti – bilo iz crkvenih, nacionalnih, europskih ili obiteljskih interesa. To naÄelo vrijedi i kada ulazimo u tajnu Domovinskoga rata i Å¡to se zbivalo u njemu. Bio je to obrambeni Domovinski rat u kojem su ratovali hrvatski vojnici i branitelji. Zasigurno je bilo situacija kada nije bilo moguće izabrati drugo nego manje zlo, ali bilo je more drugih situacija u kojim se moglo birati dobro – otvoriti koridor, poÅ¡tedjeti starca i staricu, ne uzeti tuÄ‘u imovinu, poÅ¡tedjeti tuÄ‘a materijalna dobra, ali bilo je i trenutaka kada su bili dovedeni u situaciju – ili mi ili oni.
DR. MATULIĆ: Svjetlo je u onoj najmoćnijoj Gospodinovoj izjavi: »Samo će vas istina osloboditi.« To je svjetlo jedna žarulja koja osvijetli cijelu prostoriju, a onda treba dodavati snage: Äiniti dobro, zauzimati se za pravdu, poÅ¡tivati žrtve, poÅ¡tivati patnju onih koji pate, zauzimati se za zajedniÄko dobro na svim razinama.
DR. MATULIĆ: Istovremeno i kolektivna i osobna. Ne može se oÄekivati da netko tko na osobnoj razini nije osvijeÅ¡ten bude osvijeÅ¡ten i na kolektivnoj razini pa da zna Å¡to treba raditi. Prethodi osobna razina osvijeÅ¡tenosti, osobna razina osloboÄ‘enosti, osobna razina pristajanja uz istinu i njezina spoznaja ili duboko uvjerenje da nas jedino istina može osloboditi. Potrebno je otvoriti sva vrata i sve prozore istini! I s takvim stavom baviti se onda kolektivnom ili zajedniÄkom razinom da to postane stav druÅ¡tva, stav svih kljuÄnih druÅ¡tvenih Äimbenika. Do sada smo imali priliku vidjeti mnogo toga neautentiÄnoga i nedosljednoga, da se jedno govori, a na kraju se drugo napravi, da smo na mnoge i razne naÄine bili izvarani. Dvadeset i dvije godine nakon zavrÅ¡etka Domovinskoga rata i 26 godina od vukovarske i Å¡kabrnjske tragedije dovoljno je vremena. To je vrijeme kada se u životu pojedinca dostiže puna ljudska zrelost, to je vrijeme kada se zavrÅ¡ava Å¡kolovanje na svim razinama, kada je Äovjek zreo i odgovoran i kada preuzima svoj život u vlastite ruke. Možemo li reći za hrvatsku državu da je takvo druÅ¡tvo ili smo joÅ¡ uvijek rastrojeno, rastrgano i podijeljeno druÅ¡tvo?
DR. MATULIĆ: U druÅ¡tvenim okolnostima najteže je uoÄiti glavu hobotnice. Ljudima je najteže pojmiti Å¡to su to strukture grijeha. Ponajprije je potrebno razumijevanje grijeha u sebi, a grijeh u sebi jest neposluh, otkazivanje posluha Stvoritelju i Bogu, postaviti se na Božje mjesto, htjeti biti kao Bog, ponaÅ¡ati se kao Bog, nametati se drugomu kao Bog. To je oholost i, kako kaže sv. Augustin, uzrok svakoga grijeha – to je struktura grijeha. Ako imate ljude koji organiziraju druÅ¡tveni i gospodarski život i donose zakone na svijesti da se stavljaju na Božje mjesto, onda se vidi kako se te strukture grijeha prelijevaju i zarobljuju druÅ¡tvo. DruÅ¡tvo ostaje kao u mreži struktura grijeha, ali te strukture grijeha korijen imaju samo u osobnom grijehu. U pozadini struktura grijeha stoje osobne odluke i osobna volja. Prema tome, nije rijeÄ o tome da se mora raskrstiti s pravosuÄ‘em, nego sa sudcima i odvjetnicima; ne može se raskrstiti sa znanošću, nego treba raskrstiti sa znanstvenicima; ne može se raskrstiti s umjetnošću, nego treba raskrstiti s umjetnicima. Potrebno je suoÄiti se s ljudima koji podržavaju zlo, s ljudima koji Äine zlo, s ljudima koji zapravo tvore tu mrežu koja podržava i producira strukture grijeha. U svakoj druÅ¡tvenoj sferi i djelatnosti strukture grijeha podrazumijevaju pojedince i skupine koje djeluju iz zlih, pokvarenih motiva, koji hoće nametnuti svoju istinu, pravdu i stavove. Nije potrebno ukinuti hrvatsku državu jer nije dobro sreÄ‘ena, niti treba ukinuti bilo koji njezin dio, nego se treba suoÄiti s ljudima koji podržavaju zlo, s njima se treba konfrontirati. Tada je zapravo druÅ¡tvo plijen struktura grijeha.
Kada je u božićnoj poruci zagrebaÄkoga nadbiskupa 1997. godine odjeknuo glas o grjeÅ¡nim strukturama, velik dio naknadne državotvorne i katoliÄke pameti raspredao je o opasnostima koga takve otvorene i jasne poruke odnosno prosudbe mogu dovesti na vlast, a ne da je posrijedi krÄenje puta osloboditeljskoj istini, da je posrijedi istinski proroÄki govor Crkve. Danas, dvadeset godina nakon toga, vidimo da je bilo nasuÅ¡no potrebno nastaviti tim putom, jer se uistinu radilo o proroÄkom govoru koji otkriva istinu. Zasigurno fenomen »Agrokora«, da spomenemo samo taj najeklatantniji primjer, ne bi bio poprimio takve razmjere da su se proroÄkim govorom, hrabrom vjerom i odvažnom nadom raskrinkavale strukture grijeha u hrvatskom druÅ¡tvu. Crkva nije poslana razbijati glavu koga će njezine poruke eventualno skinuti s vlasti, a koga dovesti na vlast, nego je poslana navijeÅ¡tati osloboditeljsku evanÄ‘eosku istinu, u zgodno i nezgodno vrijeme, svakomu stvorenju. U tome je njezina vjerodostojnost. Jesmo li onda bili do kraja vjerodostojni? Pitanje ima smisla.