Prije tjedan dana na jednoj fb stranici napisao sam nekoliko rečenica uz Matoševu Staru pjesmu. Prigodnim mi se učinilo taj tekst proširiti, ali se prije toga prijavljujem za samopotkradak!

U vremenu neupamćenog egzodusa hrvatskoga naroda, dakle sada, poticajno je misliti, zašto svaki dan moramo slušati kako nam ognjište napuštaju najbliži prijatelji i članovi obitelji. I odlasci ne prestaju, svaki dan netko drugi: Njemačka i Irska najpoželjnije su destinacije. Ni najhladnije među nama taj proces curenja ne ostavlja ravnodušnim. Zašto je to tako, je li moglo bez toga i može li se zaustaviti, samo su neka od pitanja o kojima je trebalo na vrijeme misliti. I je li sada kasno?

Nikad na hrvatskim povijesnim prostorima nije vladala idila. Stotinama godina haračili su Turci, zatim su vladali Austrijanci i Ugari pa Jugoslaveni. Danas, nakon naizgled dosanjane slobode, našim se područjima opet upravlja iz stranih središta. Ni prije, a ni danas ne treba nas optuživati zbog nedostataka koji nisu u našoj moći. Predstavnik Međunarodne zajednice kojeg zovu visokim, nažalost je takav kakav je i na još veću žalost ne možemo ga mijenjati (što ne znači da ne možemo svakodnevno kucati na vrata OHR-a i tražiti povrat uzetih prava). Bošnjaci nas preglasavaju i bez ustupka koriste svoju brojčanu premoć na svakom koraku. Ni to nažalost ne možemo mijenjati (što opet ne znači da nepravdu trebamo prihvatiti), ali svoje bismo djelovanje mogli, a možda i trebali popraviti, jer vidimo da nas u stopu prati više od stoljeća stara, Matoševa Stara pjesma, a s njom i sveprisutni osjećaj blaziranosti, postojan u svima nama. Sudeći po pjesnikovim stihovima tako je bilo oduvijek i čini se da će biti dok nas bude, a do kad će nas biti i što može učiniti svaka/svaki od nas da o(p)stanemo ključno je pitanje!

• Dok god pred druÅ¡tvenim anomalijama saginjemo ramena s riječima: „Kako svima tako će biti i nama…“ (fatalističko prihvaćanje sudbine);
• Dok god neprincipijelne odluke vladajućih podržavamo Å¡utnjom zbog očuvanja vlastitih povlastica (ako se život u strahu i s neizvjesnom budućnošću može nazvati povlasticom);
• Dok god po kavanama ogovaramo one koji vladaju, a razloge nezadovoljstva nismo spremni reći im u lice;
• Dok god oni Å¡to imaju potplaćuju one Å¡to nemaju i dok god oni Å¡to nemaju potkradaju one Å¡to imaju (dok god krÅ¡imo dogovore);
• Dok god nastavnice i nastavnike koji drže standard nazivamo vjeÅ¡ticama, a one koji na satu samo pričaju viceve – legendama;
• Dok god jedni u drugima vidimo samo mane, a ne i vrline s poznatim usklikom „Ma Å¡ta će on/ona…“ – za svakoga tko nije iz naÅ¡e kuće;
• Dok god u razgovoru rečenicu počinjemo s: „Nije to niÅ¡ta, kad sam ja…“
• Dok god na svaku inicijativu o javnom dobru postavljamo pitanje: „kako se ja tu mogu okoristiti?“;
• Dok su nam god reality program i turske sapunice glavna životna zanimacija;
• Dok god ne izlazimo na izbore jer su svi političari isti;
• Dok god očekujemo rezultate bez truda, tj. dok sve hoćemo na gotovo;
• Dok god izmeÄ‘u ugodnog i ispravnog biramo ovo prvo;
• Dok god ne shvatimo da usprkos otežavajućim okolnostima, naÅ¡a budućnost jednim dijelom ovisi i od nas samih;
• Dok nas je god strah boriti se za ono u Å¡to vjerujemo i smatramo vrijednim;

Dok god većinu od (ne)navedenoga svaka i svaki od nas ne popravi (a ne košta ništa osim malo htijenja i napora), do tad će nas jamačno, sve više kupovati kartu u jednom smjeru, a pojedini od onih koji ostaju i dalje će s dugim uzdahom govoriti kako je Matoševa Stara pjesma kao jučer napisana i pitati se: hoće li jednom ostati stara i hoće li za 10, 50 i 100 godina našim povijesnim područjima odjekivati zvuk hrvatskih ili nekih drugih zvona?

Odgovor na to pitanje ovisi od samosvijesti i angažmana svakoga od nas.

ANTUN GUSTAV MATOÅ : STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te Å¡uplje glave, o, te Å¡uplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

ÄŒemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Krešimir Tabak/Tomislavcity